Piše: Arundhati Roy, thebosniatimes.ba
Književnici i aktivistkinji Arundati Roj dodeljena je nagrada PEN Pinter, godišnje priznanje koje engleski PEN dodeljuje u znak sećanja na dramskog pisca Harolda Pintera. Ubrzo pošto je objavljena odluka žirija, Roj je saopćila da će svoj dio novca od nagrade donirati Fondu za pomoć palestinskoj djeci.
Za Hrabrog pisca s kojim dobitnici dijele PEN-ovo priznanje, Arundati Roy je izabrala Alu Abda el-Fataha, britansko-egipatskog pisca i aktivistu, koji se još uvijek nalazi u zatvoru u Egiptu iako mu je istekla petogodišnja kazna za „širenje lažnih vijesti“. U nastavku je govor koji je Roj održala na uručenju nagrade, 10. oktobra 2024. u Britanskoj biblioteci.
Zahvaljujem članovima engleskog PEN-a i članovima žirija za ukazanu čast dodjelom PEN Pinter priznanja. Najprije bih da saopšćm ime ovogodišnjeg hrabrog pisca s kojim ću podjeliti nagradu.
Pozdravljam Alau Abda el-Fataha, hrabrog pisca i mog kolegu dobitnika. Nadali smo se i molili se da ćeš biti pušten u septembru, ali je egipatska vlada odlučila da si suviše divan pisac i suviše opasan mislilac da bi bio oslobođen. Ali ti si ovdje sa nama. Ti si ovdje najvažnija osoba. U zatvoru si napisao: „Moje riječi su izgubile svaku moć, a ipak su i dalje tekle iz mene. I dalje sam imao glas, čak i ako ih samo šačica čuje.“ Mi slušamo, Ala. Pažljivo.
Pozdravljam i tebe, moja voljena Naomi Klajn, Alina i moja prijateljice. Hvala ti što si ovdje večeras. To mi beskrajno mnogo znači.
Pozdravljam sve vas okupljene, kao i one koji su ovoj divnoj publici možda nevidljivi, ali ih ja vidim jasno kao i svakog ovdje. Govorim o svojim prijateljima i saborcima koji se nalaze u zatvoru u Indiji – advokatima, profesorima, studentima, novinarima –Umar Khalid, Gulfisha Fatima, Khalid Saifi, Sharjeel Imam, Rona Wilson, Surendra Gadling, Mahesh Raut. Obraćam se tebi, moj prijatelju Khurram Parvaizu, jednom od najizuzetnijih ljudi koje poznajem, a koji je u zatvoru tri godine; i tebi Irfane Mahrey i hiljadama zatvorenika u Kašmiru i širom zemlje čiji su životi opustošeni.
Kada mi je Ruth Bortvick, predsednica engleskog PEN-a i Pinterovog panela, prvi put pisala o ovoj počasti, rekla je da se Pinterova nagrada dodjeljuje piscu koji svojom „nepokolebljivom, postojanom, žestokom intelektualnom snagom“ nastoji definirati „pravu istinu naših života i naših društava“. To je citat iz govora Harolda Pintera na uručenju Nobelove nagrade.
Riječ „nepokolebljivo“ me je prinudila da zastanem na trenutak, jer o sebi mislim kao o nekome ko se gotovo neprestano koleba.
Zadržala bih se malo na temi „kolebanja“ i „nepokolebljivosti“. Što bi možda najbolje ilustrirao sam Harold Pinter:
„Prisustvovao sam jednom sastanku u američkoj ambasadi u Londonu kasnih 1980-ih. Kongres Sjedinjenih Država je trebalo da odluči da li će dati još novca Kontrašima za njihovu kampanju protiv države Nikaragve. Bio sam u delegaciji koja je govorila u ime Nikaragve, ali najvažniji član ove delegacije bio je sveštenik John Metcalf. Na čelu američke strane bio je Raymond Seitz (tada zamjenik ambasadora, kasnije i sam ambasador). Otac Metcalf je rekao: ’Gospodine, ja sam zadužen za jednu parohiju na sjeveru Nikaragve. Moji parohijani su izgradili školu, dom zdravlja, dom kulture. Živjeli smo u miru. Pre nekoliko meseci, snage Kontre su napale parohiju. Uništili su sve: školu, dom zdravlja, dom kulture. Silovali su medicinske sestre i učiteljice, klali doktore, na najbrutalniji način. Ponašali su se kao divljaci. Molimo vas da zahtjevate da američka vlada povuče svoju podršku ovoj šokantnoj terorističkoj aktivnosti.’ Raymond Seitz je bio na dobrom glasu kao racionalan, odgovoran i vrlo sofisticiran čovek. Bio je veoma poštovan u diplomatskim krugovima. Saslušao je i zatim progovorio. ’Oče’, rekao je, ’da vam kažem nešto. U ratu uviujek stradaju nevini ljudi.’ Zavladala je ledena tišina. Zurili smo u njega. Nije se kolebao.“
Sjetite se da je predsjednik Regan Contrusa nazvao „moralnim ekvivalentom naših očeva osnivača“. Taj izraz mu je očigledno bio drag. Takođe ga je koristio da opiše avganistanske mudžahedine koje podržava CIA, a koji su se potom pretvorili u talibane. Talibani su ti koji danas vladaju Avganistanom pošto su vodili dvadesetogodišnji rat protiv američke invazije i okupacije.
Pre Contrusa i mudžahedina, bio je rat u Vijetnamu i važila je nepokolebljiva američka vojna doktrina po kojoj su vojnici „ubijali sve što se kreće“. Čitanje Pentagonskih papira i drugih dokumenata o američkim ratnim ciljevima u Vijetnamu, priuštit će vam živahna i nepokolebljiva razmatranja o tome kako počiniti genocid – da li je bolje odmah pobiti ljude ili ih polahko izgladnjivati? Šta bi bolje izgledalo?
Problem s kojim su se suočili saosjećajni moćnici u Pentagonu bio je taj što, za razliku od Amerikanaca, koji po njima žele „život, sreću, bogatstvo, moć“, Azijci „stoički prihvataju uništavanje bogatstva i gubitak života“ – i prisiljavaju Ameriku da dovede svoju „stratešku logiku do kraja, a to je genocid“. Stravičan je to teret koji se mora nepokolebljivo nositi.
I evo nas, sve ove godine kasnije, u još jednom genocidu koji traje više od godinu dana. Televizijski prijenos nepokolebljivog i neprekidnog genocida SAD i Izraela u Gazi i sada Libanu u odbrani kolonijalne okupacije i države aparthejda. Broj mrtvih do sada je zvanično 42.000, od kojih su većina žene i djeca.
To ne uključuje one koji su umrli vrišteći pod ruševinama zgrada, kvartova, čitavih gradova, one čija tijela još nisu pronađena. Nedavno istraživanje Oxfama kaže da je više djece ubijeno u Gazi nego u istom intervalu bilo kog drugog rata u posljednjih dvadeset godina.
Da bi olakšale svoju kolektivnu krivicu za početnu ravnodušnost prema jednom genocidu – nacističkom istrebljivanju miliona evropskih Jevreja – Sjedinjene Države i Evropa pripremile su teren za drugi.
Kao i svaka država koja je izvršila etničko čišćenje i genocid u istoriji, izraelski cionisti – koji za sebe vjeruju da su „izabrani narod“ – počeli su dehumanizacijom Palestinaca prije nego što će početi da ih proteruju sa njihove zemlje i ubijaju.
Premijer Menahem Begin nazvao je Palestince „dvonožnim zvjerima“, Jicak Rabin ih je nazvao „skakavcima“ koji bi „mogli biti zgaženi“, a Golda Meir je rekla da „Palestinci ne postoje“. Winston Churchill, taj slavni ratnik protiv fašizma, rekao je: „Ne priznajem da pas u jaslama ima konačno pravo na jasle, čak i ako je tamo dugo ležao“, a zatim je obznanio da „viša rasa“ ima konačno pravo na jasle.
Pošto su te dvonožne zveri, skakavci, psi i nepostojeći ljudi pobijeni, etnički očišćeni i getoizirani, rođena je nova država. Slavila se kao „zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje“. Država Izrael sa nuklearnim naoružanjem trebalo je da služi kao vojna ispostava i kapija ka prirodnom bogatstvu i resursima Bliskog istoka za SAD i Evropu. Krasna podudarnost ciljeva i zadataka.
Nova država je dobila podršku bez oklijevanja i kolebanja, naoružavana i finansirana, tetošena i slavljena, bez obzira na zločine koje je činila. Odrasla je kao zaštićeno dijete u imućnom domu čiji se roditelji ponosno osmjehuju na njegova zvjerstva.
Nije čudo što danas može slobodno da se hvali vršenjem genocida. (Pentagonski papiri su bar bili tajni. Morali su biti ukradeni. I dotureni javnosti.) Nije čudo što su izraelski vojnici izgleda izgubili svaki osjećaj pristojnosti. Nije čudo što preplavljuju društvene mreže izopačenim video snimcima na kojima nose donji veš žena koje su ubili ili raselili, video snimcima na kojima oponašaju umiruće Palestince i ranjenu djecu ili silovane i mučene zatvorenike, slikama sebe kako dižu u zrak zgrade dok puše cigarete ili skakuću uz muziku na svojim slušalicama. Ko su ti ljudi?
Može li išta opravdati to što radi Izrael?
Odgovor je, prema Izraelu i njegovim saveznicima, kao i zapadnim medijima, napad Hamasa na Izrael 7. oktobra prošle godine. Ubistvo izraelskih civila i uzimanje izraelskih talaca. Prema njima, historija je počela tek prije godinu dana.
Dakle, u ovom dijelu mog govora od mene se očekuje da dvosmislicama zaštitim sebe, svoju „neutralnost“, svoj intelektualni položaj. U ovom dijelu treba da upadnem u moralno izjednačavanje, da osudim Hamas i njihove saveznike iz Hezbolaha u Libanu zbog ubijanja civila i uzimanja ljudi za taoce. I da osudim ljude u Gazi koji su slavili Hamasov napad. Kada se to uradi, sve postaje lahko, zar ne? Pa dobro. Svi su grozni, šta da se radi? Pođimo u šoping…
Odbijam da igram igru osuđivanja. Želim da budem jasna. Neću govoriti potlačenim ljudima kako da se odupru ugnjetavanju ni ko bi trebalo da im bude saveznik.
Kada se američki predsednik Joe Biden sastao sa premijerom Benjaminom Netanjahuom i izraelskim ratnim kabinetom tokom posjete Izraelu u oktobru 2023, rekao je: „Ne vjerujem da morate biti Jevrejin da biste bili cionista, i ja sam cionista.“
Za razliku od predsednika Joea Bidena, koji sebe naziva nejevrejskim cionistom i nepokolebljivo finansira i naoružava Izrael dok vrši ratne zločine, ja se neću izjašnjavati ili definirati na bilo koji način koji je uži od mog pisanja. Ja sam ono što pišem.
Potpuno sam svjesna da bi mi kao književnici kakva jesam, nemuslimanki i ženi, bilo veoma teško, možda i nemoguće da poživim dugo pod vlašću Hamasa, Hezbolaha ili iranskog režima. Ali to ovde nije poenta. Poenta je da se obrazujemo o historiji i okolnostima pod kojima su oni nastali.
Poenta je da se oni sada bore protiv genocida koji je u toku. Poenta je da se zapitamo da li se liberalna, sekularna borbena sila može suprotstaviti genocidnoj ratnoj mašini. Jer, kada su sve sile svijeta protiv njih, kome se oni mogu obratiti osim Bogu? Svjesna sam da Hezbolah i iranski režim imaju glasne kritičare u svojim zemljama, od kojih neki čame u zatvorima ili su doživjeli daleko gore ishode.
Svjesna sam da neki od njihovih postupaka – ubijanje civila i uzimanje talaca 7. oktobra – predstavljaju ratne zločine. Međutim, ne može se to izjednačiti sa onim što Izrael i Sjedinjene Države rade u Gazi, na Zapadnoj obali i sada u Libanu. Korijen svog nasilja, uključujući i nasilje od 7. oktobra, jeste izraelska okupacija palestinske zemlje i potčinjavanje palestinskog naroda. Historija nije počela 7. oktobra 2023.
Pitam vas, ko bi se od nas koji sjedimo u ovoj sali svojevoljno potčinio poniženju kojem su Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali decenijama izloženi? Koja miroljubiva sredstva palestinski narod nije isprobao? Koji kompromis nisu prihvatili – osim onog koji od njih zahtjeva da puze na koljenima i trpe poniženje?
Izrael ne vodi rat za samoodbranu. Vodi agresorski rat. Rat za zauzimanje veće teritorije, jačanje aparthejdskog aparata i pooštravanje kontrole nad palestinskim narodom i regionom.
Od 7. oktobra 2023. godine, osim desetina hiljada ljudi koje je ubio, Izrael je u više navrata raseljavao većinu stanovnika Gaze. Bombardirao je bolnice. Namjerno je ciljao i ubijao ljekare, humanitarne radnike i novinare.
Čitavo stanovništvo se izgladnjuje – teži se brisanju njihove historije. Sve to i moralno i materijalno podržavaju najbogatije, najmoćnije vlade na svijetu. I njihovi mediji. (OvdJe mislim i na svoju zemlju, Indiju, koja snabdjeva Izrael oružjem, kao i hiljadama radnika.)
Između tih zemalja i Izraela nema mnogo razlike. Samo u prošloj godini, SAD su potrošile 17,9 milijardi dolara na vojnu pomoć Izraelu. Dakle, hajde da se jednom zauvijek oslobodimo laži o tome da su SAD posrednik, ograničavajući utjecaj, ili kako je to rekla Aleksandrija Okasio-Kortez (za koju se smatra da je na ekstremnoj ljevici mejnstrim američke politike) „da neumorno radi na prekidu vatre“. Strana u genocidu ne može biti posrednik.
Sva ta moć i novac, svo oružje i sva moguća propaganda, više ne mogu sakriti ranu koja je Palestina. Rana iz koje krvari čitav svijet, uključujući i Izrael.
Ankete pokazuju da većina građana u zemljama čije vlade omogućavaju izraelski genocid, jasno govori da se sa tim ne slaže. Gledali smo marševe više stotina hiljada ljudi – uključujući mladu generaciju Jevreja, umornu od zloupotrebe, umornu od laži.
Ko bi mogao da zamisli da ćemo doživjeti dan kada će nemačka policija hapsiti svoje jevrejske građane zbog protesta protiv Izraela i cionizma i optuživati ih za antisemitizam? Ko bi rekao da će američka vlada, u službi izraelske države, potkopati svoj kardinalni princip slobode govora zabranom propalestinskih slogana?
Takozvana moralna arhitektura zapadnih demokratija – sa nekoliko časnih izuzetaka – postala je sumorna tema podsmjeha u ostatku svijeta.
Kada Benjamin Netanjahu drži mapu Bliskog istoka na kojoj je Palestina izbrisana, a Izrael se proteže od rijeke do mora, aplaudira mu se kao vizionaru koji radi na ostvarenju sna o jevrejskoj domovini.
Ali kada Palestinci i oni koji ih podržavaju skandiraju „od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna“, optuženi su da izričito pozivaju na genocid nad Jevrejima.
Da li je to zaista slučaj? Ili je to bolesna mašta koja vlastiti mrak projektira na druge? Mašta koja ne može trpiti raznolikost, ne može trpiti pomisao da živi u zemlji pored drugih ljudi, jednako, sa jednakim pravima.
Kao što svi na svijetu žive. Mašta koja ne može sebi priuštiti da prizna da Palestinci žele da budu slobodni, kao što je Južna Afrika, kao što je Indija, kao i sve zemlje koje su zbacile jaram kolonijalizma. Zemlje koje su raznolike, duboko, možda čak i fatalno, manjkave, ali slobodne.
Kada su Južnoafrikanci uzvikivali popularni poklič, „amandla“, moć narodu, da li su pozivali na genocid nad bijelim ljudima? Nisu. Pozivali su na demontažu države aparthejda. Baš kao i Palestinci.
Ovaj rat će biti užasan. Ali će na kraju demontirati izraelski aparthejd. Cihjeli svijet će biti daleko sigurniji za sve – uključujući i Jevreje – i daleko pravedniji. Bit će to kao izvlačenje strijele iz našeg ranjenog srca.
Ako bi američka vlada povukla svoju podršku Izraelu, rat bi danas mogao prestati. Neprijateljstva bi se mogla završiti ovog trenutka. Izraelski taoci bi mogli biti oslobođeni, palestinski zatvorenici bi mogli biti pušteni.
Pregovori sa Hamasom i drugim palestinskim akterima, kojim će se rat neizbježno završiti, mogli bi se održati sada da spriječe patnju miliona ljudi. Koliko je tužno što bi većina ljudi to smatrala naivnim, smješnim prijedlogom.
Na kraju, dozvolite mi da se osvrnem na riječi Ale Abda el-Fataha, iz knjige napisane u zatvoru, „Još niste poraženi“. Rijetkost je pročitati tako lijepe riječi o smislu pobjede i poraza – i političkoj nužnosti poštenog suočavanja sa očajem. Rijetko sam nailazila na tekst u kom se tako zvonko i jasno građanin ograđuje od države, od generala, pa čak i od uličnih slogana.
Kako užas koji gledamo u Gazi, a sada i Libanu, ubrzano eskalira u regionalni rat, njegovi pravi heroji ostaju u sjenci. Ali oni se i dalje bore jer znaju da jednog dana –
Od rijeke do mora
Palestina će biti slobodna.
Hoće.
Gledajte na kalendar. Ne na sat.
Tako vrijeme mjere ljudi – a ne generali – koji se bore za svoje oslobođenje.
(TBT, The Eastleigh Voice)