INTERVIEW
U knjizi “Kada i kako je izmišljen Židovski narod?” njen
autor koji je i sam Židov, Shlomo Sand , želi
da dokaže kako jevrejski narod nikada nije postojao kao nacija ili kao rasa
zajedničkog porijekla
FOTO: Sand
Kada i kako je izmišljen židovski
narod?” Za onoga ko bi javno postavio
ovakvo pitanje, iz iskustva govoreći, moglo bi se očekivati da bude proglašen
antisemitom. Dio
javnosti bi vjerovatno reagirao emotivno, bez prethodne provjere o čemu se
zapravo radi. A u ovom slučaju, radi se o nesvakidašnjoj knjizi, koja nosi
upravo takav naslov – “Kada i kako je izmišljen Židovski narod?”, u
njenom hrvatskom izdanju. Autor knjige je i sam Židov, te državljanin Izraela,
inače profesionalni historičar i predavač na Univerzitetu u Tel Avivu, Shlomo Sand.
Knjiga je prvo objavljena u Izraelu, na hebrejskom jeziku, prije
nekih osam godina otprilike. Nakon toga je godinu za godinom knjiga prevođena,
te distribuirana po raznim krajevima svijeta. Tako je prevedena na preko
dvadeset jezika, skupa sa već spomenutom hrvatskom verzijom. Naslov na
hebrejskom glasi – Matai
ve'ekh humtza ha'am hayehudi. Knjiga plijeni pažnju i onih koji se inače
ne bave historiografijom, ali se bave temom iz naslova.
Shlomo Sand želi da
dokaže kako jevrejski narod nikada nije postojao kao nacija ili kao rasa
zajedničkog porijekla. U knjizi, kao i na svojim predavanjima, on tvrdi da su
Jevreji genetički kao i etnički, prilično šarolika grupacija plemena i naroda,
koji su kroz razne historijske turbulencije i geopolitičke smjernice prihvatali
Judaizam kao religiju. Kako je ovo jedna od osjetljivih javnih tematika,
neizbježan je dodir sa značenjem toliko zloupotrebljavanog pojma
‘antisemitizam.’ O tome nam Profesor Sand smjelo kaže: “Nema semitske rase, ima samo
semitskog jezika.“ Tako
on i za sebe kaže da je Semit samo u onoj mjeri u kojoj mu je semitski jezik
maternji, što je ovdje hebrejski. Za sve druge narodnosti ili etničke skupine,
Shlomo kaže da se definiraju prema svom maternjem jeziku, ili nekom službenom
jeziku kojeg su kasnije u životu usvojili za svoj glavni, a ne prema rasama ili
rodnim državama. Pored ovih definicija, u razgovoru nam je ponudio još
zanimljivih tvrdnji i svojih teza, koje prevazilaze okvire njegove neobične
knjige.
Da li je bilo zbog ovako osjetljive teme kakvih verbalnih napada,
a koliko ste imali podrške?
Bilo više pozitivnog reagovanja negoli negativnog, u prosjeku.
Zanimljivo je da su moji studenti, i obična čitalačka publika najviše slali
pozitivne reakcije. S druge strane, moje kolege historičari, čak i kolege sa
istog Univerziteta, verbalno su me napadali, tu i tamo. Ali i u tome je bilo onih,
koji su me prozivali više sa pozicije struke, u smislu da ne mogu da prihvate
gledišta iz knjige, kao historijsku studiju. A ja sam prvenstveno nastupio kao
historičar u ovome. Sve podatke koje nudim u knjizi su iz te struke, skupa sa
argumentacijom. Bilo je dosta i onih koji iz političkih i nacionalističkih
razloga nisu mogli da prihvate ovakvu knjigu. Neki stručni ljudi su također i
pod pritiskom ideologije, pa je bilo reagiranja i sa tih pozicija. Možda trebam
napomenuti, da ja kao građanin Izraela nisam protiv ove države, jer i moja
porodica živi ovdje, ali istovremeno nisam cionista. Možda izraelsku državu
treba transformirati, ili čak razmontirati, ali samo na miran način ukoliko je
moguće. Ni moja knjiga se ne može uzimati kao neko anti-izraelsko štivo. Prije
svega, ja sam historičar. Izraelski su mediji bili suzdržani, oprezni ili
zbunjeni oko ove knjige. Uglavnom, mogu reći da su mlađi više prihvatili knjigu
u odnosu na starije.
Kako je knjiga primljena izvan Izraela, pošto je već prevedena na toliko
jezika?
Knjiga je širom svijeta primljena sa velikim interesom. U Rusiji
je čak urađeno više reizdanja. Jedino je u Budimpešti bilo nešto izraženog
antisemitizma, ali inače je knjiga uglavnom dobro prihvaćena. Znam i za ovo
izdanje u Hrvatskoj.
Jedno poglavlje vaše knjige nosi naslov: Kazari i Židovstvo, duga ljubavna afera. Opisuje vezu drevnih Kazara, koji inače
nisu bili semitskog porijekla, sa nekim današnjim Izraelcima. Ovom temom se
inače bave mnogi istraživači i pisci. Koliko je teorija o kazarskom porijeklu
mnogih drevnih Hebreja značajna u Vašem istraživanju?
Drevna Kazarija je zahvatala čuveni put svile, a pokrivala je i
područje rijeke Volge. Što se tiče jezika, velika mješavima plemena je u
Kazariji govorila raznim jezicima i dijalektima. Ali nema dvojbe da je pisana
komunikacija, kao i jezik liturgije, u Kazariji bio na hebrejskom. Arapski pisac
po imenu Al-Nadim, iz desetog vijeka, koji je živio u Bagdadu, ostavio je
pisanu potvrdu u kojoj kaže slijedeće: “Kada je riječ o Kazarima i
Turcima, oni nemaju vlastito pismo, ali zato Kazari pišu na hebrejskom.“ Na
Krimu su pronađeni natpisi sa hebrejskim slovima, ali nesemitskog jezika. Dva
slovna znaka među njima su ušla u ćirilični alfabet, najvjerovatnije dok su
Kazari vladali nad Rusima. Bila su to hebrejska slova tzadik i shin. Ima
mnoštvo pisane dokumentacije, i na Zapadu, i širom Bliskog Istoka, kojom se
potvrđuje da su Kazari obraćeni na judaizam, a da su njihovi kasniji potomci
dosta migrirali i miješali se sa drugim rasama. Kazari su prihvatili judaizam
preko svog kralja, iz više razloga, a jedan od njih je bio balans između
pretežno kršćanskog, s jedne, i pretežno muslimanskog susjedstva sa druge
strane. Među njihovim potomcima je i značajan broj generacija onih, koji sebe i
danas nazivaju Jevrejima. No, trebam podvući da je za mene Jevrej onaj, koji se
pridržava vjerskih propisa Tore, koji je vjernik, a ne onaj koji je samo rođen
u jevrejskoj porodici ili koji nosi neko semitsko ime. Vidite ovaj paradoks – prije samo stotinjak
godina, kada bi neko rekao da su Jevreji rasa, smatran je antisemitom. A danas
je neko “antisemit” ako kaže da Jevreji nisu rasa, nego samo pripadnici
određene religije, znači obrnuto. Nažalost, u znatnom dijelu izraelske
javnosti danas, preovladavaju historijski mitovi pretrpani nacionalizmom i
rasizmom. Teško je danas razbiti prihvaćene mitove o takozvanoj obećanoj
zemlji, iako postoje dokazi da Rimljani nisu prognali sve Jevreje u antička
vremena, kao i da nisu svi Jevreji napustili faraonski Egipat, čak možda nije
bila ni većina koja ga je napustila prema drevnom predanju. Mnogi su ostali, te
se vremenom miješali sa drugim rasama. Veliki broj jevrejskih zajednica i
plemena u starim vremenima nije nikad živio u svetoj zemlji. Neki Izraelci žele
vjerovati kako su se “vratili” u svetu zemlju danas, iako njihovi
preci nisu nikad ovdje živjeli, pa se nisu mogli vratiti. Miješanje političkih,
ideoloških, etničkih i vjerskih pojmova nije samo izraelska pojava. Sjećam se,
davno, prije ne znam koliko godina, sreo sam jednog Bošnjaka koji mi je u
razgovoru rekao da je musliman, a istovremeno je kaže bio i komunista. Bio sam
zbunjen sa takvom izjavom, ali sam vremenom shvaćao kako se ta vrsta apsurda
javlja i u meni bliskom okruženju. U Izraelu se ni u školskim udžbenicima ne
govori o narodima ili plemenima koja nisu bila semitska, a koja su u
historijskim, ekonomskim ili političkim previranjima prelazili na judaizam.
Prije toga su bili pagani ili kršćani. Znate, ovdje samo manje grupe
fundamentalista i religijskih fanatika vjeruju da je Bog zaista obećao komad
zemlje Mojsiju samo za Hebreje, i to navodno baš ovaj komad zemlje. Ostali se
ne bave puno biblijskim narativima, svejedno da li su mitološki ili historijski
potvrđeni, nego se samo oslanjaju na nepostojeću kulturnu vezu sa cionskim
brdom.
Kako ove stvari objašnjavate svojim studentima, pošto i oni
vjerovatno dolaze sa različitim predodžbama o svom identitetu ili porijeklu?
Ovisi, jer samo neki od njih izraze želju da tragaju za svojim
korijenima. Podsjetim ih tada da je drveće statično, jer ima korijenje. Čovjek
nije predviđen da bude nepokretan, kao drveće, nego da ima krila. Zato im
poručim da traže svoja krila umjesto korijenja.
Neizbježna je ovdje priča o kontroverznoj familiji Rothschild, za
koje se tvrdi da su navodno kreirali najviše suvremenih mitova ali i činjenica,
vezanih za porijeklo mnogih današnjih Jevreja, a posebno za izraelsku državu i
cionizam. Kako se vama Rothshildi uklapaju u historijski kontekst ove teme?
Rothshildi su djelovali uglavnom u Njemačkoj, dakle na Zapadu. Oni
su imali neki strah od uticaja istočnih Jevreja i od njihovog dolaska na Zapad.
Oni jesu vremenom konstruisali taj moderni identitet Jevreja, koji nije
zasnovan na vjeri ili na Tori, nego na fantazijama o nacionalnoj, kulturološkoj
ili rasnoj posebnosti. Nema primjer, nema historijskih dokaza da je Kralj David
koristio poznati heksagram kao simbol, a ipak skoro svi danas taj simbol
nazivaju Davidovom zvijezdom. Rothschildi su navodno prije možda tri stoljeća,
otprilike, usvojili taj simbol za svoju oznaku. On je označavao moć, bio je
crvene boje, i po nekim tumačenjima po njemu je porodični klan Rothshilda dobio
ime, od njemačkog Rot – crveno, i riječi shild – štit. Dakle, crveni štit. U
njihovo vrijeme mnoge ugledne porodice, naročito plemićke, kraljevske ili
bankarske, imale su neki prepoznatljiv simbol u formi štita. No, u priči o
njima ima i potvrđenih podataka, a ima i nedovoljno provjerenih teorija, pa ne
bih ulazio preduboko u to. Samo ću podsjetiti da su izvorni jevrejski simboli
svijećnjak-menora i ovnov rog. Arheolozi su pronašli u tuniškoj Kartagi, kao i
na drugim mjestima u Africi, i u Transjordaniji, prastare grobne i druge
spomenike Hebreja, koji su na sebi imali samo ova dva simbola, bez heksagrama.
Kako vidite u Vašim studijama druge semitske narode?
Mnogi Jevreji su se davno preobratili na Kršćanstvo, a mnogi su se
obratili i na Islam. Među današnjima Palestincima ima onih čiji su preci bili
Jevreji, što su u određenom vremenu prešli na Islam ili na Kršćanstvo. Pošto su
i Arapi semitski narod, a i sami su se miješali sa nesemitskim populacijama, i
dalje tvrdim da je Semit onaj kome je semitski jezik ili maternji ili
svakodnevni. To može a ne mora za sobom povlačiti genetsko porijeklo. Veliki
broj današnjih Izraelaca, možda i većina, samo su Semiti po jeziku i ni po čemu
drugom.
Jedna stvar je objasniti šovinističke mitove naučnim potvrdama, ali
je druga stvar široj javnosti reći da je bila u krivu toliko dugo. Kako ove
stvari pojasniti onima koji su odabrali da vjeruju u svoju verziju historijata,
dakle nisu natjerani, neovisno od Vaših ili drugih arheoloških dokaza?
Izraelska mitologija u tumačenju historije jeste jedna od
najosjetljivijih i najistaknutijih na svijetu, ali nikako nije jedina takva. Na
tim stvarima se radilo dugo, tako da i preispitivanje tog školski nametnutog
narativa, i medijski ponavljanog, nije kratak proces.
Evo primjera iz drugih krajeva svijeta. Galska plemena su u
francuskom obrazovnom sistemu prikazana kao nekakva historijska metafora. Imate
danas i djecu nekih imigranata koja govore kako su im preci bili Gali, zbog
školskog programa, a roditelji su odjednom “ponosni” na svoje nove
pretke i usput nove “potomke” slavnih predaka. Krajem devetnaestog
vijeka su teutonski vitezovi počeli da se idealiziraju za potrebe modernih
Nijemaca. U Poljskoj poslije Prvog svjetskog rata, ako neko nije bio embrion iz
“čiste katoličke” materice, automatski je mogao biti samo Jevrej,
Ukrajinac, Rusin, Ciganin, po istoj matrici. Nisu ga priznavali za Poljaka,
taman da je i htio. Za mnoge slavenofile, ko god nije rođen u okrilju
Pravoslavne Crkve, nije mogao biti autentični Slaven, što je bilo jako izraženo
među Rusima. Korištenje drevnih i prilično fiktivnih teorija omogućilo je
sukobljavanje pravoslavnih Srba sa katoličkim Hrvatima, što je kako znamo
vodilo i ka napadanju na muslimanske Bošnjake i Kosovare. Etnoreligijske
definicije naroda su nakon komunizma, vodile još većoj mitologizaciji
prošlosti, što je neizbježno sve odvuklo u ksenofobiju. Na takav način je konstruisana
i savremena jevrejska nacija i moderni Izrael.
Velliko ljevičarsko i anticionističko iskustvo
Shlomo Sand je rođen u austrijskom Linzu, 1946. godine. Njegovi
roditelji su preživjeli holokaust u Poljskoj. Iako odgajani u jidiš kulturi,
Shlomovi roditelji su imali averziju prema lokalnim rabinima, a cijelog života
su razvijali anti-imperijalističke svjetonazore. Odselili su se u Jaffu 1948.
godine. Shlomo je tamo najprije studirao elektroniku. Nakon šestodnevnog
izraelskog rata iz 1967. godine, Sand postaje veliki ljevičar. Promijenio je
članstvo u nekoliko ljevičarskih organizacija, među kojima je bila i
anticionistička ‘Matzpen,’ ali je nakon određenog vremena i nju napustio, sa
razočarenjem. Vremenom sve više pokazuje interes za dubiozno i detaljno
izučavanje historije, u čemu se usmjerava narednih godina. Istovremeno pokušava
da rastavi religijska tumačenja događaja i ličnosti od historijskih. Poznat je
po izjavi o tome kako religijski afiniteti u Izraelu ne mogu biti opravdanje za
historijsko prisvajanje tuđe zemlje. Iako je uglavnom bio protivnik cionizma,
nije protivnik postojanja države Izrael, jer se, kako i kaže, plaši da bi njeno
rastavljanje dovelo do novih kolektivnih stradanja i destrukcije. Zato se
zalaže za potpunu demokratizaciju Izraela. Inače, za svoju državu tvrdi da ne
može biti demokratska tvorevina uz istovremeni statusni naziv – “jevrejska
država”. Kada je profesor genetike pri Albert Einstein Koledžu Medicine,
Harry Ostrer, objavio rezultate DNK istraživanja, kojima vrdi kako je otkrio “vrlo
snažne markere jevrejskih predaka”, Sand je rekao da bi Hitler bio
zadovoljan ovakvim istraživanjem.
Najprigodniji citat iz Sandove knjige glasi: “Nacija…
je skupina osoba ujedinjenih zajedničkom pogreškom o svome porijeklu, i zajedničkom
nevoljenju svojih susjeda.” – Karl Deutsch.
(TBT, Razgovarao i priredio Amir Telibećirović)