Prošle godine, manje od mjesec dana prije nego što je Hamasov napad na Izrael 7. oktobra promijenio sve, Izrael i Saudijska Arabija su pregovarali o sporazumu o normalizaciji odnosa. Nakon decenija ledenih odnosa, cijena Rijada za mir bila je doduše visoka: pored američkih sigurnosnih garancija i barem simboličnih izraelskih ustupaka u pogledu palestinskog suvereniteta, saudijski pregovarači su tražili pristup civilnoj nuklearnoj tehnologiji. Danas, uprkos novom pritisku Bidenove administracije, takav sporazum ima male izglede. S obzirom na to da rat Izrael-Hamas bjesni, čak i kada bi saudijski zvaničnici bili zainteresirani za razgovor s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, vjerovatno bi smatrali da je nemoguće pregovarati o trajnom miru dok je arapska javnost, uključujući i njihovu vlastitu, ogorčena zbog humanitarne krize izazvane nakon što je pokrenuta izraelska vojna kampanja u Gazi. Iako se pregovori možda nikada neće nastaviti, oni ostaju važan izvor potencijalne poluge u američko-izraelskim odnosima – za koji zvaničnici u Washingtonu vjeruju da ne samo da može pomoći u olakšavanju primirja u Gazi, već i izazvati šire izraelske ustupke palestinskoj državnosti.
Dok Sjedinjene Države razmišljaju o tome kako promovirati stabilnost na Bliskom istoku, kako za vrijeme tako i nakon rata u Gazi, tako će se pitanje saudijskog nuklearnog programa nametati. Ako se Washington nada da će ponuditi šargarepu saudijske normalizacije kako bi motivirao izraelsku politiku, morat će razmotriti zahtjeve Rijada za civilnom nuklearnom saradnjom i zahtjeve za odbranu — razvoj koji bi mogao dramatično promijeniti sliku regionalne sigurnosti, posebno ako bi Saudijska Arabija na kraju mogla poželjeti oružje u sklopu programa. Za sada, predloženi saudijski nuklearni program uključivao bi civilne nuklearne reaktore kojima se upravlja prema sveobuhvatnom sporazumu o zaštitnim mjerama s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Ali Rijad je kroz historiju izražavao nelagodu čak i tim standardnim ograničenjima, a mirnodobski nuklearni programi često su prvi korak ka nabavci nuklearnog oružja. Iako Saudijska Arabija još nema sopstvenu značajnu nuklearnu infrastrukturu, gradi mali nuklearni istraživački reaktor na periferiji Rijada i gradi balističke rakete uz pomoć Kine.
Saudijska Arabija bi se za sada mogla držati civilnog nuklearnog razvoja. No, s obzirom na prijeteću prijetnju iranske bombe, moglo bi doći u iskušenje da se u budućnosti krene prema vojnoj nuklearnoj izradi. Sjedinjene Države moraju raditi na ublažavanju tog rizika. Washington je u teškoj dile: zbog premale saradnje mogao bi izgubiti saudijsku podršku za normalizaciju s Izraelom i ustupiti utjecaj rivalima kao što je Kina; a ako da bezuvjetnu podršku saudijskim kapacitetima za nuklearno obogaćivanje, Rijad bi mogao iskoristiti priliku za razvoj programa nuklearnog oružja u nastavku. Washington stoga mora prihvatiti miroljubive nuklearne ambicije Saudijske Arabije, ali insistirati na snažnim mjerama i strogim propisima kako bi se spriječilo Saudijsku Arabiju da otpočne regionalnu utrku u naoružanju.
TEHNOLOŠKI IZAZOV
Iako su trenutne nuklearne ambicije Saudijske Arabije navodno u miroljubive svrhe, civilni programi mogu biti uvod u vojne. Iran, Sjeverna Koreja, Libija, Irak i Sirija tajno su provodili programe nuklearnog oružja dok su se pretvarali da se pridržavaju mjera zaštite. Ovi primjeri pokazuju izazove otkrivanja i sprječavanja tajnog nuklearnog proliferacije ako zemlje imaju kapacitete za obogaćivanje kao dio svojih civilnih nuklearnih programa, naglašavajući hitnu potrebu za strogim protokolima verifikacije.
Civilni nuklearni program mogao bi olakšati program nuklearnog oružja dajući Saudijskoj Arabiji tehnologije dvostruke namjene kao što su gorivne šipke, postrojenja za ponovnu obradu i napredni dizajn reaktora. Reaktori i kapaciteti za obogaćivanje uranijuma omogućili bi kraljevstvu infrastrukturu i bazu znanja neophodnu za unapređenje svojih nuklearnih sposobnosti kroz preusmjeravanje materijala ili stručnosti prema vojnim primjenama. Rijad bi tada mogao koristiti svoje napredne tehnologije obogaćivanja, kao što su plinske centrifuge, za proizvodnju uranijuma za oružje, izbjegavajući otkrivanje od strane međunarodnih inspektora kroz prikrivanje i obmanu. Saudijska Arabija bi također mogla odvojiti izotope uranijuma potrebne za visoko obogaćeni uranijum u civilnim objektima, što bi inspektorima predstavljalo izazov da otkriju postojanje vojnog programa. Obogaćeni uranijum koji je neophodan za gorivo nuklearnih reaktora takođe bi se mogao preusmeriti i dodatno obogatiti do nivoa pogodnog za nuklearnu eksploziju. Saudijski civilni nuklearni program bi stoga predstavljao latentnu nuklearnu sposobnost – tehnički kapacitet da se proširi ako to želi. Time bi se Saudijska Arabija pridružila 31-noj državi, uključujući Njemačku, Egipat, Brazil i Japan, koje su imale ovaj status kroz historiju.
Sljedeći i agresivniji korak bio bi eskalacija od odugovlačenja do nuklearne zaštite – strateško korištenje civilnog nuklearnog programa kao moneta za pregovaranje – ili usmjeravanje neprijateljskog ponašanja (kao što je Sjeverna Koreja, na primjer, učinila). Saudijska Arabija bi mogla obogatiti uranijum, povećati proizvodnju centrifuga, kupiti nuklearni materijal i opremu od drugih država ili prikupiti domaću političku podršku za posjedovanje nuklearnog oružja, sve u nadi da će povećati svoju pregovaračku moć.
GAŠENJE POŽARA VATROM
Brojni faktori mogli bi navesti Saudijsku Arabiju da pokuša posjedovati nuklearno oružje, uključujući želju za jačanjem nacionalne sigurnosti, odvraćanjem potencijalnih protivnika i jačanjem svog geopolitičkog utjecaja. Ali glavni motiv će vjerovatno izaći iz susjeda i rivala Saudijske Arabije: Irana. Teheran, koji ima svoj vlastiti civilni nuklearni program od 1950-ih, sve se više približava mogućnostima nuklearnog oružja. Iran bi možda mogao proizvesti dovoljno uranijuma za nuklearnu bombu u roku od nekoliko sedmica, iako bi vjerovatno trebalo još najmanje šest mjeseci da se razvije oružje sposobno da pogodi precizan cilj. Čini se da je Iran za sada odlučio da ne poduzme sljedeći korak naoružavanja nuklearnim programom, ali mogućnost ostaje i mogla bi rasti usred sve veće regionalne nestabilnosti kako Teheran jača svoje veze s drugom revizionističkom nuklearnom silom, Rusijom. Saudijska Arabija nije bježala od toga da jasno pokaže svoje nuklearne namjere ako Iran krene tim nuklearnim putem: njen de facto vođa, princ prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, rekao je da će, ako Iran uspješno razvije oružje, i Saudijska Arabija „će morati nabaviti takvo.”
Dio motivacije bio bi strah da bi ohrabreni Iran mogao pojačati svoju podršku militantnim grupama kao što su Hezbolah, Huti i Hamas, znajući da mu nuklearno oružje daje određenu zaštitu od vojnog odgovora SAD-a ili Izraela. Iran bi također mogao samostalno koristiti vojnu silu protiv Saudijske Arabije, Izraela ili drugih neprijatelja, siguran u saznanje da postoje vjerovatna ograničenja eskalacije ako se Sjedinjene Države ili druge zemlje usprotive iranskoj agresiji. Saudijska Arabija bi također mogla biti zainteresirana za nabavku nuklearnog oružja kako bi parirala iranskom prestižu, vjerujući u reputacijsku vrijednost bombe i želeći da ojača svoju poziciju i autoritet u regiji.
Iranski nuklearni napredak bi također mogao potaknuti druge zemlje u regiji, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Turske, da se okrenu ka naoružavanju, što bi izazvalo saudijski potez u istom smjeru. Ujedinjeni Arapski Emirati su se našli na udaru kritika jer nisu otkrili informacije o svojim civilnim nuklearnim postrojenjima, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ranije je sugerirao da Turskoj ne treba zabraniti nabavku nuklearnog oružja. Rijad, koji sebe vidi kao regionalnog lidera, ne bi želio da je bilo koja zemlja – posebno UAE, glavni konkurent, preuzme vodstvo.
Saudijska nuklearna zaštita ili širenje bi sa sobom povlačili nekoliko velikih rizika. Prvo, Iran i Saudijska Arabija bi se mogli suočiti s paradoksom stabilnosti i nestabilnosti, idejom da iako nuklearno oružje može doprinijeti stabilnosti na strateškom nivou odvraćanjem od velikog rata između nuklearno naoružanih država, ono istovremeno može podstaći nepovjerenje i eskalaciju na nižem nivou. Ako Iran nastavi obogaćivati dovoljno uranijuma za nuklearnu bojevu glavu, Rijad bi mogao vjerovati da bi saudijsko nuklearno odvraćanje moglo stabilizirati odnose između dva protivnika. Ali nuklearno oružje ne bi nužno odvratilo Iran od vođenja konfrontacijske vanjske politike; Teheran je u više navrata pokazao svoju spremnost da se bori sa svojim nuklearnim neprijateljem, Izraelom, i da ohrabri militantne akcije protiv drugih u regionu. Iran je također podstakao nemire u samoj Saudijskoj Arabiji, kao to su bili neredi na hadžu 1987. i podržao niz antivladinih grupa kao što je šiitska teroristička organizacija Hezbolah al-Hejaz. U susjednom Iraku, Teheran je podržao širok spektar aktera, uključujući Asa'iba Ahl al-Haqa i Kataiba Hezbolaha, koji su napali američke snage u regionu. Za Iran, ove grupe su način da proširi svoj utjecaj na terenu i da mu daju sredstva za potkopavanje rivala ili udar na njegove neprijatelje izvan njegovih granica.
Drugo, sve istaknutija uloga nuklearnog oružja u saudijsko-iranskim odnosima rizikuje pogrešnu percepciju i, zauzvrat, eskalaciju između dvije zemlje. Saudijska Arabija bi iransku potragu za nuklearnim kapacitetima, čak i u svrhu zaštite, mogla protumačiti kao signal neprijateljske namjere ili kao prethodnicu naoružavanju. Iran bi mogao vidjeti program Saudijske Arabije kao prijetnju i stoga bi sam krenuo u naoružavanje. Ovo pogrešno tumačenje moglo bi navesti Saudijsku Arabiju da ubrza svoj nuklearni program, vjerujući da joj je potrebno sredstvo odvraćanja od nuklearno naoružanog Irana. Ova propast nuklearnog nadmetanja između dva protivnika mogla bi dovesti do trke u naoružanju u regionu, dodatno povećavajući vjerovatnoću pogrešne procjene ili sukoba.
PRIKLJUČIVANJE NUKLEARNE LINIJE
Washington može igrati odlučujuću ulogu u određivanju hoće li Saudijska Arabija nabaviti nuklearno oružje, ali ostaje glavno pitanje: koliko daleko su Sjedinjene Države spremne ići da zaštite Saudijsku Arabiju od Teherana? Kako će Rijad na kraju odlučiti odgovoriti na nuklearni Iran, u velikoj mjeri ovisi o tome da li Sjedinjene Države daju Rijadu čvrste sigurnosne garancije, kao što je predanost stavljanju Saudijske Arabije pod svoj nuklearni kišobran — ili čak stvaranje formalnog sigurnosnog saveza sličnog onima koje prevladavaju u Evropi ili istočnoj Aziji. Iako su u toku razgovori o formalnom odbrambenom odnosu, američko-saudijski sigurnosni aranžman je daleko od sigurnog, posebno ako Donald Trump pobijedi na predsjedničkim izborima. Odbijanje bivšeg predsjednika da odgovori na iranski napad na saudijsku fabriku za preradu nafte 2019. godine, pri čemu je Teheran prešao ono što se dugo pretpostavljalo da je američka crvena linija, malo je uvjerilo saudijske zvaničnike da će druga Trumpova administracija štiti leđa Rijada.
Osim sigurnosnog saveza koji bi ublažio strahove od nuklearnog Irana, Sjedinjene Države bi mogle potaknuti Rijad da potpiše “Sporazum 123” o nuklearnoj saradnji. Ovi sporazumi, nazvani prema dijelu američkog Zakona o atomskoj energiji, dozvoljavaju pristup američkoj civilnoj nuklearnoj tehnologiji u zamjenu za eksplicitnu obavezu da se uzdrže od upotrebe oružja. Sjedinjene Države su pregovarale o ovim sporazumima od slučaja do slučaja sa 47 zemalja , uključujući Brazil, Japan i Tursku. Sporazumi obično zahtijevaju od zemlje da se pridržava zaštitnih mjera IAEA, ograniči nivoe obogaćivanja i vrati istrošeno nuklearno gorivo iz Sjedinjenih Država kako bi se spriječila ponovna prerada materijala za oružje. Verzija zlatnog standarda 123 sporazuma uključuje potpunu zabranu obogaćivanja kao dodatni sloj zaštite.
Jedna od prepreka takvom sporazumu, međutim, je izražena želja Rijada da obogaćuje uranijum u zemlji kako bi proizveo električnu energiju putem kontroliranih reakcija nuklearne fisije, umesto da se oslanja na prethodno obogaćeni uranijum iz spoljnih izvora. Ako Sjedinjene Države ne budu u stanju pregovarati o potpunoj zabrani obogaćivanja i ne žele napraviti druge ustupke, Saudijska Arabija se može obratiti drugim zemljama, poput Kine, za pomoć u nuklearnoj tehnologiji, što će dovesti do gubitka transparentnosti nad nuklearnim aktivnostima i postrojenjima— i gubitak uticaja za Sjedinjene Države. Rijad već dugo održava prijateljske veze s Pekingom, a posljednjih godina njihov odnos je postao još tješnji. Godine 2019. dvije sile su finalizirale sporazum vrijedan 10 milijardi dolara s ciljem razvoja kompleksa za rafiniranje i petrohemiju, a kasnije te godine kineski geolozi pomogli su Saudijskoj Arabiji da identificira nalazišta uranijuma u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Peking je također napravio diplomatske korake prema Rijadu, jer je pomogao u posredstvu saudijsko-iranskog približavanja 2023. godine.
Da bi spriječile okretanje Saudijske Arabije prema Kini, Sjedinjene Države će možda morati napraviti kompromis. Washington bi mogao razmotriti ponudu izgradnje postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Saudijskoj Arabiji, što bi Rijadu omogućilo veću kontrolu nad lancem opskrbe nuklearnim gorivom i smanjilo njegovu zavisnost o stranim dobavljačima. Tehnološka stručnost i samodovoljnost koja bi proizašla iz postojanja sektora nuklearne energije u skladu su s ambicijama Saudijske Arabije da diverzificira svoju ekonomiju dok se svijet odvikava od nafte. Sjedinjene Države bi i dalje mogle insistirati na snažnim mjerama kako bi spriječile Saudijsku Arabiju da razvije vojni program; moglo bi zahtijevati, na primjer, da bilo koje postrojenje za obogaćivanje vodi američko osoblje, ili da instalira mehanizam za daljinsko gašenje kao zaštitu u slučaju fizičkog preuzimanja. Ali Washington mora biti jasan u pogledu takvih odredbi: ove mjere bi svakako smanjile rizik od saudijskog nuklearnog proliferacije, ali ih ne bi eliminirale.
SAUDIJSKA ARABIJA TAKVA KAKVA JE
Od vitalnog je značaja da Sjedinjene Države rade na ograničavanju sposobnosti Saudijske Arabije da od samog početka razvije vlastiti program nuklearnog oružja. Washington ne može priuštiti odlaganja; još 2009. godine zabrinutost za ljudska prava odložila je 123 sporazum sa UAE u Kongresu, a svaki sporazum sa Saudijskom Arabijom sigurno će dobiti još više pažnje. Ali zabrinutost oko proliferacije na Bliskom istoku bi trebala prevladati.
Kao alternativu saudijskom obogaćivanju, Washington bi mogao ponuditi da garantira pouzdane isporuke obogaćenog uranijuma za reaktore Saudijske Arabije, eliminirajući njegovu potrebu za domaćim postrojenjima za obogaćivanje. Mogućnosti se kreću od dugog moratorija na saudijsko domaće obogaćivanje do toga da postrojenja za obogaćivanje vode američko, a ne saudijsko osoblje, s mehanizmima daljinskog isključivanja u slučaju potencijalnog preuzimanja. Washington bi mogao uvjetovati zabranu bogaćenja kao dio bilateralne odbrambene saradnje. Ovo bi moglo biti u obliku formalne zabrane koju potpisuje Rijad, ili neobavezujućeg dopunskog dokumenta koji prati formalni sporazum koji sadrži dodatnu odredbu u kojoj se Saudijska Arabija slaže da neće postavljati infrastrukturu ciklusa goriva. Taj pristup bi omogućio Rijadu da zadrži tehničko pravo na bogaćenje, ali ono sa kojim bi se unaprijed složio da ga ne iskoristi. S obzirom na sve agresivniji regionalni položaj Irana, pojačani američko-saudijski sigurnosni sporazum ostat će glavni saudijski prioritet – i snažan poticaj za Rijad da ograniči svoje nuklearne ambicije.
Sjedinjene Države također moraju zapamtiti da je upravljanje iranskim nuklearnim programom ključno za sprječavanje saudijske i druge regionalne proliferacije. Iranski program je opasan sam po sebi, ali je opasan i kao potencijalni pokretač proliferacije na drugim mjestima. Washington mora ponovno razmotriti svoj alat diplomatije i državnog upravljanja čak i ako iranski nuklearni sporazum – koji je nametnuo ograničenja iranskim nuklearnim postrojenjima, a iz kojeg se tadašnji predsjednik Trump povukao 2018. – ne može biti oživljen.
Washingtonu ne odgovaraju nuklearne ambicije Saudijske Arabije; ako kraljevstvo ne dobije potrebnu podršku od Sjedinjenih Država, obratit će se drugim zemljama kako bi osigurale svoj nuklearni program. Američki kreatori politike trebali bi nastaviti preferirati svojim saudijskim kolegama prednosti američke reaktorske tehnologije u odnosu na kinesku i rusku tehnologiju, naglašavajući tehničke i reputacijske prednosti pridržavanja američkih standarda za nuklearne programe i jačanja transparentnosti. Ove prednosti nadilaze pristup svjetski poznatim naprednim nuklearnim tehnologijama Sjedinjenih Država. Oni bi također potvrdili posvećenost Saudijske Arabije održavanju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima koji karakteriziraju norme i saradnja. Ako Washington ne uspije dati Rijadu uvjerljivu ponudu, rizikuje da izgubi bilo kakav utjecaj na nuklearne kapacitete Saudijske Arabije.
Ulozi američke politike prema saudijskom nuklearnom programu protežu se izvan samog kraljevstva, pa čak i Bliskog istoka. Ovog puta strategija Washingtona će postaviti presedan koji bi se mogao primijeniti na druge zemlje, poput Južne Koreje i Njemačke, koje bi mogle nastojati da prošire vlastite civilne nuklearne programe. Nakoš što se jednom savezniku kaže da, teko je drugima poslije toga reći ne. Washington mora nastaviti znajući da bi ishod ovih pregovora mogao učiniti više nego narušiti regionalnu ravnotežu snaga. To bi također moglo promijeniti globalni nuklearni račun.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)