U oktobru 2018. vrhovni iranski vođa, ajatolah, Ali Khamenei održao je govor na teheranskom stadionu Azadi ispred 80 tisuća pripadnika Iranske revolucionarne garde (IRGC) kako bi promovirao domoljubni politički program „Islam na prvom mjestu“. Poručio je svojim sunarodnjacima kako trebaju biti ponosni na prestiž Irana u regiji i svijetu i njegovu nepobjedivost. „Bit mog današnjeg govora“, rekao je Khamnei, „prvo predstavlja iransko veličanstvo; drugo, suverenitet Islamske Republike; treće, nepobjedivost iranske nacije.” Khamenei je istaknuo kako je islam omogućio Iranu da zadrži svoj teritorijalni integritet i da se „samostalno“ suprotstavi „svjetskoj aroganciji“ (iranskom eufemizmu za zapadni imperijalizam, posebno američki). „Ukazujem na nepobjedivost iranske nacije – što je, naravno, zbog islama. Ova nepobjedivost može se promatrati u pobjedi nacije…protiv Saddamove invazije i otporu protiv neprijateljskih zavjera tokom 40 godina.”
Nema sumnje kako je nepobjedivosti Islamske Republike Irana uvelike pridonio islam, odnosno teokratski islamski poredak, koji u potpunosti definira iransko društvo posljednjih gotovo pola stoljeća. Povratak izvornoj vjeri preporodio je iransku naciju i učinio je ponosnom i otpornom na izazove u regiji i na globalnoj razini. Međutim, Iran je bio i ostao nepobjediv zahvaljujući svojim prirodnim obilježjima. Iako u posljednje vrijeme postoje indicije kako bi mogao izbiti (veći) rat između Irana i Izraela i kako bi moglo doći do uplitanja Sjedinjenih Država i potencijalne američke invazije, detaljan pogled na geografiju Irana pokazuje kako je takav scenarij malo vjerojatan.
Jedinstvena geografija
Iran se nalazi u središtu Bliskog istoka, i po mnogo čemu je zemlja koja već tisućljećima fascinira posjetitelje svojom bogatom povijesnom i kulturnom baštinom, ali i iznad svega, jedinstvenom geografijom. Iran je zemljopisno iznimno raznolika država. Proteže se od Kafkaza na sjeveru do Perzijskog zaljeva na jugu, omeđen je planinama na sjeveru, zapadu i istoku, a na jugu je izložen vrelom pustinjskom pejzažu. Iranska država je zbog svoga geografskog položaja praktički neosvojiva tvrđava. To je povijest nebrojeno puta pokazala. Iran je zemlja velikih kontrasta u klimi i reljefu. Od gustih, vlažnih šuma pokrajine Mazandaran na sjeveru do suhih obala Perzijskog i Omanskog zaljeva. Od visokih i hladnih planinskih masiva Alborz, Zagros i Kafkaza do pustinja u središtu i na jugu. Osim područja plodnog poljoprivrednog zemljišta koja su proširena kreativnim navodnjavanjem iz podzemnih voda, postoje prostrana područja planina i pustinja ili polupustinja, koja su beskorisna za uzgajanje usjeva, ali prikladna za ispašu stoke u određenim dijelovima godine.
Planine, visoravni i pustinje
Planine štite Iran s tri strane (planinski lanci Alborz, Zagros, Istočnoiranski masiv), a s jedne strane to čini more (Perzijski iliti Arapski zaljev). Na sjeveru zemlje nalazi se planinski lanac Alborz. Prostire se na 600 km. Prolazi od granice s Armenijom dalje cijelom duljinom južne obale Kaspijskog jezera do granice s Turkmenistanom i Afganistanom. Alborz pruža spektakularan prirodni pejzaž, uključujući najviši vrh Irana, ujedno stratovulkan, Mount Damavand, visok 5.610 metara. Alborz ne pruža samo zapanjujuće prizore, već je i izvor rijeka koje oblikuju plodne doline poput Kaspijske, gdje se uzgaja mnogo poljoprivrednih kultura.
Na zapadu, planinski masiv Zagros proteže se duž iransko-iračke i iransko-turske granice dalje sve do Hormuškog tjesnaca u Perzijskom zaljevu. Ukupna dužina iznosi 1.600 km. Planinski lanacima brojne vrhove više od 3.000 ili 4.000 m.Osim što čini prirodnu granicu, bogat je naftom i plinom. Većina iranskih naftnih polja smještena je na Zagrosu. Osim toga, masiv je dom brojnim etničkim skupinama koje oblikuju kulturnu raznolikost zemlje.Istočni dio Irana štiti Istočnoiranski masiv na koji su nadovezuju visoravni koje prekrivaju dvije slane pustinje, Dašt-e Kavir (Velika slana pustinja) i Dašt-e Lut. Osim nekih raštrkanih oaza, ove su pustinje nenaseljene.Središte Irana sastoji se od nekoliko visoravni koji se zajedno nazivaju Iranska (Perzijska) visoravan. Prosječna nadmorska visina visoravni je oko 900 m, ali nekoliko planina koje se nadvijaju nad njom prelaze 3.000 m. Iran ima samo dvije nizine: nizinu Khuzistan na jugozapadu i obalnu nizinu Kaspijskog mora na sjeveru.
Raznolika klima
Prepoznatljiva značajka Irana je raznolika klima. Od suptropske klime na obalama Kaspijskog mora do pustinjske klime u središnjem dijelu zemlje, Iran nudi raznolike uvjete za život i poljoprivredu. Sjeverozapadne regije u blizini granice s Turskom imaju umjerenu klimu s obilnim padalinama, što omogućuje razvoj bogate vegetacije i šuma. Suprotno tome, južni i istočni dijelovi zemlje pretežno su pustinjski, s rijetkim padalinama i ekstremno visokim temperaturama tijekom ljeta. Ova područja suočavaju se s izazovima suše i desertifikacije, ali su istovremeno i dom brojnim nomadskim zajednicama koje su se prilagodile teškim uvjetima.
Nemogućnost osvajanja Irana s istoka, sjevera i zapada
Mongoli su bili posljednja sila koja je početkom 13. st. izvršila uspješni napad na Iran, a otada su svi napadači bili zaustavljeni na planinama. Potrebno je razmotriti potencijalni tijek strane invazije, a to bi jedino mogla biti invazija SAD-a, s obzirom na iransku geografiju.Planiranje američke invazije istočnog Irana iz zapadnog Afganistana bilo bi nemoguće logistički podržati ne samo zato što su ondje talibani na vlasti nego zbog oblika istočnih iranskih granica. Prvo, postojiIstočnoiranski masiv duž graničnog područja. Drugo, putovanje od iransko-afganistanske granice do većine iranskih velikih gradova zahtijevao bi prolazak kroz dvije velike pustinje: Dašt-e Lut i Dašt-e Kavir.
Temperatura na površini pijeska pustinji Dašt-e Lut dizala se čak do 70 stupnjeva Celzijusa. Pustinja Dašt-e Kavir sastoji se od slane močvare (kaviri) koja prekriva gusto blato. Vrlo je lako probiti sloj soli i utopiti se u blatu. Takav teren ne bi dozvoljavao Amerikancima da koriste mehanizirane i oklopne snage. Pokušaj američke invazije Irana sa sjeverne i zapadne strane ne izgleda ništa jednostavnije. Iako sjeverozapadni dio Irana graniči s Turskom, američkom NATO saveznicom, Ankara sigurno neće odobriti SAD-u korištenje svog teritorija kao polazišnu točku invazije. To se već dogodilo u slučaju Iraka 2003. Bez obzira na to, planinski masiv Zagros koji definira iransko-tursku kao i veći dio iransko-iračke granice, učinio bi invaziju potpuno neprovedivom.
Šat al-Arab
Potencijalna, ali slabo izgledna, mogućnost prodora u zapadnom Iranu je na samom jugu, gdje se rijeke Tigris i Eufrat spajaju i tvore rijeku Šat al-Arab dugu oko 200 km koja se ulijeva u Perzijski zaljev. Ovo je bila ruta invazije koju su iračke snage koristile 1980-ih. Međutim, Iračani su u praksi otkrili kako se radi o močvarnom području kojega je lako braniti. No, čak i ako invazijske postrojbe prijeđu to područje uskoro bi naletjele na Zagros. Ipak, bazen Šat al-Arab dugo je vremena bilo Ahilova peta Irana, što je jedan od razloga zašto je Teheran puno truda uložio da stekne utjecaj nad šijitskim Irakom. Zbog dobrih iransko-iračkih odnosa, Amerikanci će teško koristiti Irak kao odskočnu dasku za napad.
Mogućnost amfibijske invazije na jugu
Jedina šansa za napad SAD-a bila bi s južne strane iz pravca Perzijskog i Omanskog zaljeva. Iranska obala duga je 2.815 km. Iranske vlasti pripremaju se za takav scenarij posljednjih desetljeća. Iranci su se usredotočili na onemogućavanje pristupa mornarici SAD-a, koristeći ogroman broj precizno vođenih i klasičnih projektila, brodova za obranu, dronova, podmornica i mina. Brojne uvale, otoci i otočići na obali izvrsna su mjesta za skrivanje malih piratskih brodova koji napadaju velike brodove i za kamufliranje raketnih sustava. Uski prostor Omanskog i Perzijskog zaljeva onemogućava efikasnu plovidbu velikih američkih ratnih brodova i nosača zrakoplova koji mogu postati laka meta iranskih projektila i drugih pomorsko-zračnih snaga. Ako to bude potrebno, Iran kao odmazdu za invaziju može zatvoriti pomorski prolaz Hormuški tjesnac u Perzijskom zaljevu kroz koji prolazi 25% svjetske trgovine naftom i jedna trećina svjetske trgovine ukapljenim prirodnim plinom (LNG). Na najužem dijelu širina tjesnaca je samo 34 km. Ako bi došlo do zatvaranja Hormuškog tjesnaca cijene nafte i plina otišle bi u nebesa na svjetskim tržištima.
Nesavladiva prostrana površina i ogromno stanovništvo Irana
Iran je ogroman površinom i stanovništvom. Islamska Republika je sa svojom teritorijalnom površinom od 1,648,195 km kvadratnih veća od Francuske, Njemačke, Belgije, Nizozemske, Portugala i Španije zajedno. Osvajači se ne bi dobro proveli u Iranu za što je odličan primjer Irak. Iran danas ima otprilike trostruko više stanovnika od Iraka 2003. kada je izvršena američka invazija. Iran ima šest gradova s više od milijun stanovnika. Prijestolnica Teheran s 9,6 milijuna stanovnika, 38. najveći je grad na svijetu. Teheran je veći od svjetskih metropola poput recimo New Yorka (7,9 mil. st.), Rijada (7,8 mil. st.), Madrida (6,7 mil. st.), Rima (4,3 mil. st.). Reljef nikako ne odgovara putovanju velike invazijske vojske. Budući da se gotovo svi veliki iranski gradovi nalaze na sjeveru zemlje, za doći do njih trebalo bi poduzimati nadljudske napore. Iran je sa stanovništvom od 89 milijuna stanovnika 17. država svijeta i jednak je populaciji Kanade, Poljske i Švedske zajedno. Ako bi strani osvajači nekako prodrli dublje u Iran, osim sa zemljopisnim preprekama, suočili bi se i s brojnošću i prenapučenošću neprijateljskog stanovništva u velikim urbanim sredinama, što bi bio gotovo nesavladiv izazov.
Iranski reljef je složeniji od iračkog s više planina, planinskih lanaca i strmina što je veći izazov za učinkovitu kontrolu osvojenog teritorija. Izvan gradova i predgrađa, strani osvajači bili bi u ogromnim problemima neovisno o tome čuvaju li obalu, planinska područja ili naselja u visoravnima. Brzo bi se nosili s izazovom žestokog gerilskog otpora, uključujući bombaše samoubojice i druge hazarderske napade, koje nadahnjuje odanost islamu i revoluciji. Većina iranskog stanovništva živi izvan gradova u planinama. Iranska revolucionarna garda dugo vremena je izrađivala planove gerilske kampanje protiv invazijskih snaga koje pokušavaju prodrijetis obale do sjevernih iranskih gradova.
Snažna motivacija Iranaca za odbranu revolucije
Američka iskustva u Vijetnamu, Somaliji, Iraku, Afganistanu i drugdje važan su podsjetnik da su Amerikanci rijetko dobrodošli pa čak i kada njihova okupacija donosi u teoriji plemenite „darove“ kao što su sloboda, ljudska prava i demokracija. Iran je izgubio oko pola ljudi boreći se s Irakom 1980-ih u, kako Iranci vjeruju, ratu koji je inspirirala Amerika da uništi Iransku islamsku revoluciju. Iransko-irački rat je motivirao građane da podrže šerijatski šijitski režim. Teško je vjerovati da bi Iranci tek tako dozvolili okupaciju svoje zemlje čak i ako se radi o disidentima koji su ojačali po izbijanju prosvjeda nakon tragične smrti Mahse Amini ujesen 2022.
Naposljetku, Iranske oružane snage su po svojoj snazi 15. vojna sila svijeta. U svakom trenutku imaju 587.000 aktivnih vojnih službenika i 200.000 rezervista koje mogu odmah aktivirati u slučaju opasnosti. Iranci imaju izvrsno razvijen program bespilotnih letjelica, balističkih i krstarećih projektila, tenkova i oklopnih vozila. Ako bi napravili nuklearne bombe bili bi u svakom slučaju najmoćnija sila Bliskog istoka. Sve napisano vrlo dobro znaju američki, izraelski, saudijski i drugi stratezi koji bi rado vidjeli promjenu režima u Teheranu. Stoga se uzdaju u unutarnju pobunu i neku novu Narandžastu revoluciju budući da konvencionalni rat Islamska Republika ne može izgubiti.
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)
