“To je strašno šta je uradio sa OSA BiH. Treba da se stidi samog sebe”, izjavio je Michael Murphy, ambasador SAD-a u BiH, u podkastu “Oslobođenja”, komentirajući bezbroj puta javno izneseno “nerazumijevanje” Bakira Izetbegovića zbog čega se Osman Mehmedagić Osmica, bivši direktor OSA BiH, našao na Crnoj listi SAD-a.
Murphy je kazao da izetbegović “treba da se stidi samog sebe šta je uradio sa OSA-om BiH”.
IZETBEGOVIĆI U KANDŽAMA OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI
Kako su očili neki politički komentatori američki ambasador sigurno nije mislio samo na prisluškivanje sudija i tužilaca u predmetu “Diploma”, zbog čega je Osmica proveo tri mjeseca u pritvoru ili, pak, na stavljanje resursa OSA BiH u funkciju kriminalnih i narko organizacija. Ima tu i mnogo mnogo težih stvari, trenutno nedokučivih, koje bi se morale istražiti do kraja. Kako bi javnost saznala u koje sve svrhe je OSA BiH korištena, a već sada je jasno da je taj aparat korišten za sve drugo sem za ono što mu je ključna namjena.
Jasno je da je Murphy izrekao izuzetno tešku tvrdnju na osnovu podataka koje je dobio od obavještajnih službi SAD-a, a ne na osnovu osobnih saznanja o prisluškivačima postavljenim po produžnim kablovima u prostorijama Suda BiH. Utoliko je njegova konstatacija izuzetno dramatična, jer ukazuje na neslućenu dubinu zloupotreba kojima se dno ne može ni nazrijeti.
Stoga je ključno pitanje kako je bilo moguće da se Izetbegović tako uplete u obavještajno podzemlje i da se dovede u ovako nezavidnu situaciju?! Tim prije što je Izetbegović imao tako negativno životno iskustvo sa obavještanim službama koje su mu, kao sinu komunističkog disidenta Alije Izetbegovića, pratile svaki korak u mladosti, a potom, nakon hapšenja oca, bukvalno „visile nad glavom“. Nakon toga, kao šef očevog kabineta u Predsjedništvu BiH, mogao je svakodnevno vidjeti „iz prve ruke“ kako funkcionira obavještajni sistem i po vertikali i po horizontali. Osim što je izravno imao pristup najvećim državnim tajnama, a preko šefova Centra državne bezbjednosti (CSB) i AID-a, Munira Alibabića i Bakira Alispahića, mogao imati informacije o djelovanju stranih obavještajnih službi, posebno srpskih i hrvatskih, a potom i svjetskih koje su djelovale u Sarajevu tokom agresije na BiH.
Čak se sticao dojam da je on osobno, a ne njegov otac, kontrolirao taj sigurnosni sektor.
Oni koji su bili bliski Bakiru Izetbegoviću iz tog vremena znaju da je imao utjecaja na svog oca. Sam Alija je rekao da je „rado slušao Bakirove savjete“.
No, sa problemom odnosa Izetbegovića, kako starijeg tako i juniora, sa obavještanim službama, posebno sa Udbom i KOS-om, njihovi prvi saradnici u vrhu SDA, koji su bili žrtve ovih službi, suočili su se vrlo rano. Prvi je na to ukazao Adil Zulfikarpašić, koji je i sam bio major KOS-a, a mediji su mu pripisivali i saradnju sa drugim zapdnimobavještajnimslužbama. On je tvrdio da se KOS infiltrirao u SDA, preko Salima Šabića,jednog od potpredsjednika SDA. Alija je to ocijenio kao insinuaciju. Potom mu se desilo da kooptria Fikreta Abdića u SDA, kao i Sefera Halilovića za prvogkomandanta GŠ OS BiH, te Aliju Delimustafića za ministra MUP-a, iako su svatrojica bili „kosovci“. Na koncu će ostati hipoteka da je u to vrijeme država bila u „kandžama KOS-a“ preko generala Fikreta Muslimovića, koji je bio visoki oficir KOS-a u JNA.
Alija Izetbegović se nikad nije konfontirao, niti sa pripadnicima Udbe (DB), niti sa saradnicima KOS-a.To se razumjevalo u konteskstu njegove politike da nije dozvoljavao revanšizam prema komunistima. Ta politika je rezultirala da samo BiH nije usvojila zakon o lustraciji, jer SDA kao antikomunistička stranka nikad nije imala potrebu takav zakon predlagati.
No, i bez toga Alija Izetbegović se ponašao kao „mjesečar“ kad su u pitanju obavještajne službe. Bukvalno je očijukao sa njima, bez želje da se konfrontira ilida ih počisti. Valjda su se zbog toga pojavile osnovane sumnje i špekulacije u medijima da je bio njihov saradnik i da ga kao takvog ucjenjuju.
Sve je to ostalo na nivou špekulacija i ništa baš nije dokazano uvjerljivim argumentima i dokazima „crno na bijelo“ o saradnji. Ipak, danas se može reči da takav „mjesečarski“ indolentan odnosa prema obavještajnim službama Alije Izetbegovića plaća njegovsin Bakir.
Najbolji primjer toga je upravo odnosa prema Ranku Debevecu, bivšem predsjedniku Suda BiH, na šta smo ukazali jednim tekstom na ovom poratlu.
Dakle, kada je (14. decembra 2016), na prijedlog Milana Tegeltije, bivšeg predsjednika VTSV-a, Ranko Debevec izabran za predsjednika Suda Bosne i Hercegovine, ukazali smo na jedan politički fenomen tipičan za politiku Izetbegovića.
Najveći protivnik izbora Debevca je tada, dakle prije četiri godine, bio Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA. Na Debevca se tada prvo obrušila Munira Subašić, da bi se potom uključile ‘nevladine’ organizacije, posebno one iz domena boračke populacije.
Svi su bili saglasni u jednom: to mjesto pripada Bošnjacima. Tvrdilo se da je odlaskom Meddžide Kreso, miljenice SDA-ovog familijarnog klana, i dolaskom Debevca narušen prijeko potrebni nacionalni ‘balans’ zagarantiran dejtonskim ustavom.
Iako se Bakir Izetbegović, kao i drugi medijski oponenti Debevcu, kleli da im nemaju ništa osobno protiv njega, već da traže pravdu za ‘ugrožene Bošnjake’, glavni razlog protivljenja je bio u historiji Izetbegovića, koji su navodno sve svima ‘halalili’ i oprostili.
Naime, u čuvenom ‘Sarajevskom procesu’ iz 1983., gdje je prvooptuženi bio Alija Izetbegović, jedan od glavnih istražitelja bio je otac izabranog predsjednika Suda BiH, Dušan Debevec.
Četiri godine kasnije, krajem prošle i početkom ove 2021. godine, nekoliko ‘afera’ uzdrmalo je beha pravosuđe. Počelo je sa ‘Potkivanjem’ a završava sa aferom sa predsjednikom Suda BiH Rankom Debevcem.
Najviše ‘prašine’ je bilo oko njegovog dvojnog državljanstva, gdje se otkrilo da on nije samo nasljednik majčinog stana, već da ima nekretnine i u Španiji, kojih nema u imovinskim kartonima, pa čak, da ima i dvojno državljanstvo. U Španiji je Ranko Kavason, a u Bosni Ranko Debevec. Posebno je dar-mar izazvala veza predsjednika Suda BiH sa Osmanom Mehmedagićem Osmicom.
Ali, ovaj put Bakir Izetbegović je branio Debevca. Sada ni Izetbegoviću, samim tim ni Bošnjacima, nije bio problem nacionalni balans, ne žale za Meddžidom Kresom, dvojno državljanstvo je normalna stvar, nisu uopće ugroženi itd. …
Tekst u cijelosti možete vidjeti na ovom linku
Potom smo nakon što je Debevec reizebran za predsjendika Suada BiH,i to kaojedini kandidat, objavili tekst sa kritičkim osvrtom o „dubokoj državi“, gdje smo kao njene aktere apostrofirali Mehmedagića i Osmicu, odnosno spregu OSA-e i Suda BiH.
Zbog ova dva pasusa smo „zaradili“ tužbu za klevetu koju je „glavaom i bradom“ podnio predsnik Suda BiH Ranko Debevec.
DRŽAVNE TAJNE POSTALE JAVNE, A JAVNE POSTAJU TAJNE
Tako se desilo da OSA BiH kao jedina zakonita obavještajna agencija na državnom nivou, od respektabilne službe u regionalnom i globalnom sigurnosnom smislu, spadne na običnu interesno jedno-partijsku grupu koja za nekoliko desetina miliona KM godišnjeg budžeta ne daje ništa na polju obavještajne zaštite i sigurnosti poretka. U prvom redu razlog za to su kadrovi koji osim što svojim stručnim, ljudskim i obrazovnim nedostacima urušavaju dignitet ove iznimno važne službe čija je institucionalna uloga potpuno derogirana. Ona je usljed nestručne institucionalne i sigurnosne uloge postala svrha samoj sebi i sada je duboko pocijepana po stranačkim šavovima i upitne funkcionalne strukture jer je operativno odsutna u nekim dijelovima države.
Nadalje, ona nema svoje operativne kapacitete koji bi mogli odgovoriti savremenim sigurnosnim izazovima što je posljedica uskostranačke službe, nepovjerenja, nepotizma i korupcije u rukovodstvu, koje kao takvo nije u stanju popraviti narušene odnose. Nerad i nefunkcionalnost u praksi prikrivaju tradicionalnim principom tajnosti.
Na stručnim poslovima analitike organiziranog kriminala i „pranja“ novca rade poljoprivredni ili mašinski inženjeri, a kao sekretari ambasada i oficiri za vezu sa stranim partnerskim službama u naša diplomatska predstavništva šalju se neiskusni ali pdobni službenici OSA-e od kojih neki imaju sumnjivo stečene diplome „večernjih“ fakulteta, te da pojedinci nisu ni vozači, ili su slabi poznavaoci stranih jezika.
Odnosi sa nosiocima pravosudnih institucija zasnovani su na ucjenama istih od direktora Agencije zbog njihovog kriminala i zloupotreba položaja ili servisiranjem tužilaštava selektivnim informacijama koje su modulirane u cilju sopstvene ili stranačke zaštite, tako da su pojedini krivični postupci teatralni sa unaprijed poznatim ishodom što će se desiti sa akterima afere „Respiratori“, kao i drugim aferama.
Princip tajnosti rada OSA-e uprošteno se svodi na to da državne tajne postaju javne, a javne postaju tajne, pogotovu javne nabavke! Odobrenje operativno tehničkih mjera nadzora telekomunikacija primjenjuje se na mobilnu telefoniju nalozima Predsjednika Suda BiH, tako da se formalna procedura postojanja nacionalnih sigurnosnih prijetnji podvodi pod periferne i usko stranačke-interesne odnose i zloupotrebljavaju resursi OSA-e. Upitne službene mjere u stvarnosti predstavljaju praćenje komunikacija nepodobnih, oponenata i opozicije. Sve zloupotrebe ove vrste pravno legalizira predsjednik Suda BiH, dakle Debevec, koji je zakonski jedini nadležan za odobrenje nadzora komunikacija OSA-e. Posebno i iznimno loše uređena predmetna oblast se manifestira kroz vrlo lahko praćenje Viber, WhatsApp i drugih oblika internet komunikacija koja duboko zadire u povredu ljudskih prava, jer ulazi u stroge privatnosti građana o čijoj primjeni ne postoje nikakvi tragovi neispoštovanih zakonskih procedura.
Rukovodioci obavještajnog i kontraobavještajnog sektora OSA-e su kadrovi nebošnjačke nacionalnosti koji zbog ukupnih kadrovsko-političkih relacija niti su sposobni niti neko od njih traži da proizvedu informacije od interesa i servisiranje nadležnih institucija i personalno zakonom propisanih državnih funkcionera, a koji zbog praktičnog nepostojanja ovih segmenata Agencije idu nepripremljeni na zvanične međudržavne kontakte. Šefovi terenskih ureda Banja Luka i Mostar su iz dominantnih nacionalnih korpusa od osnivanja Agencije tako da su potpuno asimilirali i naviknuti da personalno rade po uputama nacionalnog rukovodioca u sjedištu Agencije, ili po strnačakim uputama centrala imaju paralelne odnose na terenu iako je Agencija zakonski centralizirana.
DEBEVČEV SUD BASTION NEPRAVDE
Pojednostavljena suština sunovrata je praktično izostajanje prave reforme koja je neprovediva u postojećoj državnoj strukturi. Tužilačka istraga je postala centralni problem funkcioniranja pravosuđa, jer omogućava tužiocu da „zbog ničega“ podigne optužnicu po svom nahođenju, ili pak po političkom diktatu, odnosno da kada ne želi on ne podiže optužnicu i pored ozbiljnih dokaza, a da zato nikome ne polaže račun. Također prijavitelji djela ili stranka nema prava stvarne žalbe, jer se formalno na odluku tužioca o neprovođenju istrage može žaliti glavnom kantonalnom, entitetskom ili državnom tužiocu. Policija ostaje neka druga tema, ali koliko god da je uspješna i da raspolaže dokazima njen rad je uzaludan u ambijentu kada tužilac „utvrdi“ nedostatak dokaza.
U slučaju da nešto prođe na tužilačkom nivou, onda podizanjem i potvrđivanjem optužnice počinje krivični postupka, ali se korupciono ne ovom nivou razvodni predmet. Neki analitičari smatraju da na nižim nivoima sudstva postoji više pravde, međutim zbog tendencije da niži nivoi guraju od sebe predmete na viši nivo, generalno pravosuđe čini neučinkovitim i korumpiranim. Naime, poseban i nerješiv problem predstavlja Sud BiH koji je pod legendom nezavisnosti najveći bastion nepravde i političkog ili interesnog kriminalno-korpucionog utjecaja.
Reizabrani predsjednik Suda BiH Debevec je apsolutno pod utjecajem klike oko Bakira Izetbegovića koji ga na toj funkciji održava preko direktora OSA-e Mehmedagića i tako kreira ishode velikih predmeta. Nevjerovatna je greška u nemogućnosti da se shvati suština i teza nekih političara i po ZKP-u „da je neko nevin dok se na sudu pravomoćno ne dokaže suprotno“. Upravo zbog ove teze ne postoji mogućnost sagledavanja kardinalno pogrešnog poimanja i izostanka vladavine prava. Odnosi predsjednika Suda BiH i direktora OSA-e su laički jasni i prizemno providni što se ogleda kroz nevjerovatno neuspješne disciplinske postupke kod UDT VSTV-a BiH zbog neprimjerenih ponašanja i posjedovanja državljanstva Španije, zataškane neprijavljene nekretnine u Makarskoj. Nije problem nešto imati, ali je problem skrivati ono što se posjeduje. Tako da u sudu praktično presude donose Debevec i Osmica! Sve ovo ukazuje i na nedostatak Vrhovnog suda BiH. U svakoj normalnoj državi sudovi su funkcionalno i lokacijski odvojeni, tako da je međusobni utjecaj sveden na minimum. U Sudu BiH prvostepeni postupci i sudije sudećih vijeća rade u istom objektu sa sudijama apelacionog žalbenog vijeća gdje međusobno dogovaraju ili ogovaraju stranke u postupcima. Kad se tome doda da su vijeća sastavljena od troje sudija kojom prilikom obično dvoje bude pod utjecajem predsjednika, koji na taj način upravlja postupcima. Tu je finalni utjecaj politike i interesnih grupa gdje i one optužnice koje prođu tužilačku fazu padaju ili se pak presuđuju targetirani osuđenici koji uopće nisu počinioci djela. Sudsko-tužilačke strukture i nosioce funkcija su posebno nedodirljiv sistem koji međusobno zapošljavaju svoju djecu, kupuju djeci stanove oko zgrada sudova i idu na svoje reformske edukacije u inostranstvo koje doživljavaju kao turističke izlete na koje ih odrede predsjednici sudova kojima su vječito zahvalni i lojalni.
IMA GORIH I OD OSMICE I BAKIRA
Bez ikakve namjere da ističemo svoj doprinos u demontiranju „duboke države“ koja je počivala, između ostalih, na dva Bakirova ankera, Mehmedagiću i Debevcu, moramo ukazati na flagrantno dezavuiranja javnosti kad je razotkrivanje zlouptrebe državnih institucija, poput sigurnosne agencije i pravosuđa, od strane predsjendika NiP-a, odnosno ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića.
“Naša politička borba prouzrokovala je rasterećenje na pravosuđe! Presuđen je premijer FBiH! Ide u zatvor! Treba da ide nova optužnica za tu aferu! Skinuli smo pritisak na te ljude! Skidanjem glava zmajevima, posebno OSA-i, prodisalo se,” rekaoje Konaković u jednomnedavnom televizijskom nastupu.
On očito sve zasluge pripisuje sebi, e da bi, kako ga hrvatski mediji favoriziraju, pobio i demantirao mnogobrojne novinske tekstove u njegovoj sprezi sa kriminogenim strukturama u Sarajevu.
Svi znaju da su mediji, čak tačno znaju i koji mediji, odnosno koji novinari, inicirali i otkrili kiminal koji je rezultirao političkim aferama i sudskim procesima. Ipak to Konaković tako drsko i prepotentno pripisuje sebi i svojim „trojancima“.
Ne bude li se zaustavio ovaj čovjek, američki ambasador Micjael Murphy, koji s pravom poručuje Bakiru Izetbegoviću da se treba stiditi zbog zloupotrebe OSA-e, odnosno kome je tako važnu državnu polugu i tako moćnu „alatku“ dao u šake, također bi se mogao zastidjeti kome je dao toliku političku moć u šake. Jer ako ima gorih od Mehmdagića, onda bi jedan odnjih sigurno mogao biti Konaković. Nijedan od njih nisu bili kavlificirani za posao koji obavljaju, a obojica su se razmetali svojom moći – jer imaju „dobru zaleđinu“. Kako je Osmica zloupotrijebio povjerenje Izetbegovića, tako Konaković harči ugled i povjerenje Murphya!
(TBT, R.I.)