KOLUMNA
Ništa ne traje vječno. Donald Trump sigurno
neće, a neće ni trumpizam. Moguće je da su demokrati poraženi na ovim izborima
zato što su propustili da zamisle budućnost. Nisu ponudili viziju budućnosti
kao protiv teg Trumpovoj dobro poznatoj bijeloj, populističkoj viziji
imaginarne prošlosti
Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
„Hvala vam, prijatelji. Izgubili smo i ovog
posljednjeg dana moje političke karijere ću vam reći da stojimo na ivici
ponora. Našem političkom sistemu, društvu i cijeloj zemlji prijeti najveća
opasnost u posljednjih 150 godina. Novoizabrani predsjednik jasno je obznanio
svoje namjere. Treba da odmah zbijemo redove i odbranimo zakone, institucije i
ideale na kojima počiva Amerika.“
To ili nešto slično je trebalo da poslije
izbora kaže Hillary Clinton. Ali ona je rezignirano kazala: “Treba da
prihvatimo rezultate ovih izbora i okrenemo se budućnosti. Donald Trump će biti
naš predsjednik. Dužni smo da ga prihvatimo bez predrasuda i pružimo mu šansu
da vodi zemlju. Naša ustavna demokratija podrazumijeva mirnu smjenu vlasti i
vladavinu prava, princip da svi imamo jednaka prava i slobodu ispovijedanja
vere i izražavanja. Mi te vrednosti poštujemo i treba da ih odbranimo.”
Predsjednik Barack Obama je bio još
pomirljiviji: “Svi mu želimo uspeh u ujedinjenju i vođenju zemlje. Mirna smjena
vlasti je jedno od glavnih obilježja naše demokratije. Treba imati na umu da
zapravo svi pripadamo istom timu… Poenta je ipak u tome da svi idemo naprijed
vođeni pretpostavkom o poštenju naših sunarodnika zato što je to ključno za
svaku živu i funkcionalnu demokratiju“. Kao da Donald Trump nije na prevaru
prigrabio sate i sate medijskog prostora, kao da je prijavljivao (i plaćao) porez
i kao da nije bestidno ocrnjivao naš sistem – sudove, kongres i sam izborni
proces. Drugim riječima, kao da je pošteno pobijedio na ovim izborima.
Slične refrene čuli smo od raznih
komentatora, od Toma Friedmana koji je obećao: „Neću sprečavati uspeh svog
predsjednika“, do Nicka Kristofa, koji je pozvao „većinu od 52 posto glasača
koja je podržala druge kandidate da pruži šansu predsjedniku Trumpu“. Čak je i
senatorka Elizabeth Warren obećala je da će jedno vrijeme „odložiti naše
razlike“. I senator Bernie Sanders je obećao da će pokušati da nađe nešto dobro
u Trumpu: „Ukoliko on bude ozbiljno sprovodio politike za bolji život radničkih
porodica, ja i drugi progresivni političari spremni smo da sa njim sarađujemo.“
Koliko god bio dobronamjeran, takav odnos
podrazumijeva da je Trump spreman da nađe zajednički jezik sa svojim
mnogobrojnim protivnicima, da poštuje institucije vlasti i da odustane od skoro
svega za šta se zalagao tokom kampanje. Ukratko, tretira ga se kao „normalnog“
političara. Dosad nije bilo mnogo pokazatelja da on to može biti.
Što je još opasnije, čini se da uljudne,
aplauzom propraćene riječi Hillary Clinton i Baracka Obame zatvaraju mogućnost
alternativnih reakcija na Trumpovu manjinsku pobjedu. (To podsjeća na Nevillea
Chamberlaina: „Treba se truditi da izbjegnemo rat svim sredstvima koja su nam
na raspolaganju, analizom mogućih uzroka, nastojanjem da te uzroke uklonimo,
razgovorom u duhu saradnje i dobre volje.“) Još je opasnije to što su izjave
Hillary Clinton i Baracka Obame o mirnoj smjeni vlasti prikrile izostanak
poziva na akciju. Demonstranti koji su u srijedu uvečer izašli na ulice
Njujorka, Los Angelesa i drugih američkih gradova nisu to uradili zbog govora
Hillary Clinton, već uprkos njemu. Ona je u svom govoru implicitno izjednačila
građanski otpor i pobunu. Bilo je to opravdanje za nasilno suzbijanje mirnih
protesta.
Bilo je pogrešno stvarati iluziju da
Amerika počinje od nule i da je njen novoizabrani predsjednik tabula rasa. Ili
da smo to mi: „Dužni smo da ga prihvatimo bez predrasuda“. Kao da Donald Trump
u svojoj kampanji nije obećao da će deportovati američke građane, stvoriti
sistem nadziranja koji će biti posebno usmjeren na američke muslimane, podići
zid na granici sa Meksikom; kao da nije zagovarao ratne zločine, podržavao
torturu i mnogo puta pretio zatvorom samoj Hillary Clinton. Kao da se te i
mnoge druge izjave mogu smatrati uobičajenim pretjerivanjima u predizbornoj
kampanji i kao da će sada, kada je kampanja završena, Trump jedva dočekati da
postane regularan političar iz pred-trampovske ere koji poštuje pravila.
Ali Trump nije regularni političar i ovi
izbori nisu bili obični. Trump je četvrti kandidat u američkoj historiji i
drugi za više od 100 godina koji je pobijedio na predsjedničkim izborima – sa
manje pojedinačnih glasova od svoga protukandidata. Pored toga, on je možda
jedini kandidat u američkoj historiji koji je pobijedio, iako su mediji više
puta dokazali da je hronični lažov i seksualni predator, serijski utajivač
poreza, rasni huškač koji privlači istomišljenike iz Ku Klux Klana. Što je
najvažnije, Trump je prvi kandidat koji se nije kandidovao za predsjednika već
za autokratu i – pobijedio.
Veći dio života sam provela u
autokratijama, a veći dio karijere pišući o Rusiji Vladimira Putina. Naučila sam
nekoliko pravila za preživljavanje u autokratiji i spasavanje zdrave pameti i
samopoštovanja.
Prvo pravilo – Vjeruj autokrati
On zaista misli ono što govori. Kad god
pomisliš da pretjeruje ili čuješ da neko to kaže, budi svjestan da je to samo
naša urođena težnja da pribjegnemo racionalizaciji. To će se često događati:
ljudi se služe poricanjem kada su javno suočeni sa nečim neprihvatljivim.
Tridesetih godina prošlog vijeka New York Times je ubjeđivao svoje čitaoce da
je Hitlerov antisemitizam čista poza. U novije vrijeme, iste novine su ublažile
izjavu Putinovog sekretara za odnose sa medijima Dmitrija Peskova poslije
obračuna policije sa demonstrantima u Moskvi, tvrdeći da je on rekao: „Policija
je bila blaga – volio bih da je grublje dejstvovala“, umjesto onoga što je
stvarno rekao: „Trebalo je da im razmažu džigericu po pločniku“. Možda
izvještači nisu povjerovali svojim ušima. A trebalo je – i u ruskom i u
američkom slučaju. Bez obzira na Trumpove izraze divljenja prema Putinu, njih
dvojica su veoma različiti. Trump nema politički establišment u koji bi mogao
da se uklopi poslije kampanje. Naprotiv: sada će establišment pohitati da se
prilagodi njemu – od aktuelnog predsjednika, koji se u četvrtak sreo s njim u Bijeloj
kući, do lidera Republikanske partije koji odbacuju svoje dugotrajne obzire da
bi prihvatili njegove radikalne stavove.
On je dobio podršku potrebnu za pobjedu i ulizivanje
za kojim žudi upravo zahvaljujući svojim divljačkim prijetnjama. Trumpovi
mitingaši su pjevali „Bacite je u zatvor!“ Oni su, kao i on, baš to i mislili.
Ako se Trump ne ostrvi na Hillary Clinton baš prvog dana svoga
predsjednikovanja, nego se umjesto toga posveti ujedinjujućem projektu
investiranja u infrastrukturu (koji bi mu pružio zgodnu priliku da nagradi
svoje pajtaše i samog sebe), bilo bi glupo odahnuti. Trump je jasno izložio
svoje planove i obavezao se svojim glasačima da će ih ostvariti. Ti planovi
obuhvaćaju ne samo demontiranje zakona kao što je ObamaCare već i ukidanje
sudskih ograničenja i – kažnjavanje protivnika.
Da bi počeo da zatvara svoje političke
protivnike ili samo jednog/jednu od njih, Trump će pokušati da se dokopa
pravosuđa. Svi smo se fiksirali na Vrhovni sud kao mesto najvećeg rizika. On će
izvjesno imenovati sudiju koji pretegnuti ovaj sud udesno; tu je i opasnost od
uništenja same kulture vrhovnog suda. Ali važan je i njegov izbor javnog
tužioca. Zamislite bivšeg gradonačelnika Njujorka Rudyja Giulianija ili
guvernera Nju Džerzija Chrisa Christieja kako gone Hillary Clinton po naređenju
predsjednika Trumpa; da ne pominjemo njihov pristup pitanjima kao što su
Ženevske konvencije, upotreba policijske sile, reforme krivičnog pravosuđa i
druga pitanja.
Drugo pravilo – Ne vjeruj malim znacima
normalnosti
Pogledajte finansijska tržišta koja su u
izbornoj noći pala, a onda se oporavila poslije govora Hillary Clinton i
Baracka Obame. Suočena sa političkim turbulencijama, tržišta lakše nasjedaju na
jeftinu retoriku koja dolazi s pozicije autoriteta. Tako se ponašaju i ljudi.
Panika može biti neutralizirana lažnim umirujućim riječima o tome da svijet
kakav poznajemo nije nestao 8. novembra niti bilo kog drugog datuma u ranijoj
historiji. U historiji su se dogodile mnoge katastrofe, a većina njih se
odvijala postepeno; to su bili periodi relativnog mira. Jedan od mojih
omiljenih mislilaca, jevrejski historičar Simon Dubnow odahnuo je početkom
oktobra 1939. godine: preselio se iz Berlina i Letoniju i odatle uvjeravao
prijatelje da će mala zemlja ukliještena između dvije tiranije sačuvati svoj
suverenitet i da nema razloga da brinu za njega. Ubrzo poslije toga, Letoniju
su okupirali Sovjeti, zatim Nemci, pa opet Sovjeti – ali Dubnow je do tada već
bio ubijen. Iako je bio svjestan da živi u katastrofalnom razdoblju historije,
Dubnow je povjerovao da je pronašao kutak normalnosti.
Treće pravilo – Institucije te neće spasti
Putinu je trebalo godinu dana da preuzme
ruske medije i četiri godine da demontira izborni sistem; niko nije ni
primjetio da se pravosuđe obrušilo. Čovjek koga su slavili kao demokratu koji
će Tursku uvesti u EU još brže je stavio šapu na institucije u Turskoj. Poljska
je za manje od godinu dana poništila rezultate građenja ustavne demokratije
koje je trajalo četvrt vijeka.
Naravno, SAD imaju mnogo jače institucije
od onih koje je imala Nemačka 30-ih godina prošlog vijeka ili koje danas ima
Rusija. Značaj i snagu tih institucija naglasili su i Hillary Clinton i Barack
Obama u svojim govorima. Problem je, međutim, u tome što su mnoge od njih
pohranjene u političkoj kulturi a ne u zakonima, a svije – čak i one koje su
ušle u zakone – zavise od dobre volje svih aktera da ispunjavaju svoju svrhu i
čuvaju ustav.
Mediji će vjerojatno biti među prvim
institucionalnim žrtvama trumpizma. Ne postoji zakon koji nalaže da
predsjednička administracija svakog dana održava brifinge i da mediji imaju
pristup Bijeloj kući. Mnogi novinari bi se uskoro mogli suočiti s dilemom
odavno poznatom svima nama koji smo radili pod autokratijama: saobraziti se ili
se odreći pristupa. Ne postoji dobro rješenje (mada postoji dobar odgovor), jer
je teško a ponekad i nemoguće raditi novinarski posao bez pristupa
informacijama.
Moć istraživačkog novinarstva – čiju je
privrženost činjenicama već ozbiljno ugrozila Trumpova kampanja opsjednuta
zavjerama i sklona ispredanju laži – biće oslabljena. Svet će postati
neprozirnije mesto. Čak i ako neki mejnstrim medij odluči da se proglasi
protivnikom aktuelne vlasti ili prosto krene da izvještava o njenim
zloupotrebama i neuspjesima, predsjednik će uspeti da zataška ili obesmisli
mnoga pitanja. Medijsko izvještavanje i mišljenje skrenuće u trumpovskom
pravcu, kao što se dogodilo tokom kampanje – na primjer, kada su kandidati
raspravljali o tome da li američki muslimani snose kolektivnu odgovornost za
terorizam ili mogu da se iskupe tako što će postati „oči i uši“ zakona.
Ksenofobija se na taj način još više normalizirala i popločala put Trumpu da
profitira svojim obećanjima da će nadzirati američke muslimane i zabraniti
muslimanima iz ostalih zemalja ulazak u Ameriku.
Četvrto pravilo – Prepusti se bijesu
Ako poštuješ Prvo pravilo i ozbiljno
prihvataš sve što autokrata govori, nećeš se iznenaditi. Ali uprkos porivu za
normalizacijom, ključno je da očuvaš vlastitu sposobnost da budeš šokiran.
Ljudi će te zvati nerazumnim i histeričnim i optuživati te za pretjerivanje.
Nije zabavno biti jedina histerična osoba u društvu. Pripremi se.
Iako je Trump dobio manje glasova, on je
sebi i svojoj partiji osigurao ogromnu moć. Republikanska partija kontroliše
oba doma kongresa. Upražnjeno je jedno mesto u Vrhovnom sudu. Zemlja je u ratu
i već 15 godina u stanju neprekidne mobilizacije. To znači da će Trump imati
visoki nivo podrške. Želeće da je zadrži i poveća – njegov ideal je totalitarni
nivo podrške kakav uživa Vladimir Putin – a to se postiže daljom mobilizacijom.
Biće još ratova, van zemlje i u njoj.
Peto pravilo – Ne pravi kompromise
Poput Teda Cruza, koji je Trumpa nazvao
„amoralnim i patološkim lažovom“, a onda ga krajem septembra podržao, da bi
njegovu pobjedu opisao kao „čudesnu pobjedu američkih radnika“. Republikanski
političari su legli na rudu. Isto važi i za konzervativne stručnjake koji su
bili protiv Trumpa tokom kampanje. Demokrati u kongresu će morati da sarađuju
sa njim zbog kontrole štete. I nevladine organizacije će biti prisiljene da
zbog sredstava sarađuju sa novom administracijom. U autokratiji je politika kao
vještina mogućeg zapravo krajnje nemoralna. Oni koji budu govorili u prilog
saradnji tvrdit će, kao predsjednik Obama u svom govoru, da je to važno zbog
budućnosti. Oni će namjerno ignorirati činjenicu da dodir autokratije širi
zarazu korupcije od koje treba zaštititi baš budućnost.
Šesto pravilo – Misli na budućnost
Ništa ne traje vječno. Donald Trump sigurno
neće, a neće ni trumpizam. Moguće je da su demokrati poraženi na ovim izborima
zato što su propustili da zamisle budućnost. Nisu ponudili viziju budućnosti
kao protiv teg Trumpovoj dobro poznatoj bijeloj, populističkoj viziji
imaginarne prošlosti. Oni su predugo zanemarivali čudne i staromodne
institucije američke demokratije – kao što je elektorski kolegijum – koje su
zahtijevale reformu, što je Demokratsku stranku koštalo dvije pobjede na
izborima na kojima su republikanci pobijedili s manjim brojem glasova. To ne bi
smelo da bude normalno. Ali otpor: uporan, beskompromisan, pun bijesa – jeste.
(TBT, The New York Review of Books)