Piše: Marco Carnelos, thebosniatimes.ba
Posebna karakteristika zapadnog političkog razmišljanja je njegova zapanjujuća sposobnost da opravda i zaniječe kada Zapad čini zločine ili toleriše one koje su počinili saveznici.
Ovaj stav je u kombinaciji sa osebujnom tendencijom da se posvuda vide neprijatelji koji su navodno odlučni da unište slobodu i demokratiju.
Ovo nije ništa novo; nije ni nusprodukt hladnoratovske ere ni posthladnoratovske. Njegovi korijeni sežu unatrag hiljadama godina, barem do starih Grka koji su se suočili s Perzijancima, i uklapa se sa zapažanjem Edwarda Saida da moderna društva imaju tendenciju da „izvode osjećaj svog identiteta negativno“. Drugim riječima, oni se afirmiraju i jačaju u poređenju sa drugim društvima za koja se smatra da su suprotna i inferiorna.
U određenoj mjeri, ovo je binarna razlika koja proizlazi iz dihotomnog mišljenja naslijeđenog iz aristotelovske filozofije, koja nastavlja oblikovati zapadnu političku misao.
Odnevna politička konstrkcija podržava ovaj način razmišljanja je narativ “demokratija protiv autokratije” koji je Bidenova administracija neprestano promovirala, do te mjere da je u potpunosti ugrađena u američku strategiju nacionalne sigurnosti, i čije su temeljne ideje odmah prihvaćene od strane izgubljenih i dezorijentiranih Washingtona. Evropski saveznici, očigledno nesposobni da razviju autonomno strateško razmišljanje vezano za sopstvene nacionalne interese.
Ovaj narativ uokviruje Rusiju, Iran i Kinu kao tri glavne autokratije koje prijete svjetskom poretku zasnovanom na pravilima koji predvode SAD, što je, bez obzira na to koliko zapadnih teoretičara pokušava da ga prikažu kao međunarodno pravo, zapravo nešto sasvim drugo. Umjesto toga, moglo bi se prikladno sažeti motom: „Za moje prijatelje, sve; za moje neprijatelje zakon.”
Probni slučajevi novog zapadnog narativa su sukobi u Ukrajini i Gazi, pored pitanja s Kinom oko Južnog kineskog mora, Tajvana i impresivnih tehnoloških dostignuća ove druge.
Distopijski pogledi
Da biste stekli pravi osjećaj takvih distopijskih i problematičnih pogleda, potrebno je samo pročitati nedavni članak istoričara Nialla Fergusona, jednog od glavnih savremenih apologeta zapadnog imperijalizma.
U šokantnom tekstu od 2.000 riječi pod naslovom “Ukrajini je potrebna potpuna podrška Zapada – a i Izraelu”, Ferguson ne spominje ni 30.000 Palestinaca ubijenih u Gazi, napominjući da bi “moglo biti mnogo više krvoprolića” da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu je poslušao poziv svog ministra odbrane za preventivni napad na Hezbolah u Libanu. Drugim riječima, trebali bismo biti zahvalni Netanyahuu što je poštedio veći broj žrtava u Libanu usred pokolja koji je u toku u Gazi.
Prema ovom mišljenju, Rusija, Hamas i Hezbolah (i podržavala posljednja dva, Iran) su zakleti neprijatelji zapadne civilizacije. Kina je sljedeća. A zapadne demokratije nemaju odgovornost za trenutne geopolitičke tenzije, bez obzira na očigledne dvostruke standarde prikazane u svim velikim međunarodnim krizama.
Ferguson izjednačava Ukrajinu i Izrael, koga bi, zbog višedecenijske okupacije palestinskih zemalja, s pravom trebalo porediti sa Rusijom.
Njemački politički teoretičar Carl Schmitt opširno je pisao o binomu prijatelj-neprijatelj. Zanimljiva posljedica njegovog rada je “izuzetno stanje”, koje je glavni dio samozatajnog nagona koji čak i danas, u ruševinama Gaze, pokazuju zapadne demokratije. Prema ovom principu, da bi se demokratije spasile od njihovih neprijatelja (bilo stvarnih ili imaginarnih), sama demokratija se ponekad mora suspendirati.
Živopisna primjena ovog principa može se vidjeti u Gazi, gdje Izrael – prema zapadnom narativu – mora činiti zločine kako bi se odbranio i spasio “jedinu demokratiju na Bliskom istoku” od prijetnje arapsko-islamskih autokratskih aktera: Hamasa, Hezbolah i Iran.
Podrazumijeva se da ako se prijetnja ne ostvari, mora biti izmišljena; u suprotnom bi se čitav intelektualni konstrukt zapadnog identiteta mogao urušiti. A tokom posljednje dvije decenije, zapadne političke elite i njihovi brojni glasnogovornici u mejnstrim medijima izbrusili su značajnu sposobnost da izmišljaju i promoviraju širok spektar prijetnji.
Unutrašnje prijetnje
Ovo pitanje se takođe pojavljuje u nedavnom eseju za inostrane poslove Hala Brandsa pod naslovom „Doba amorala: Može li Amerika spasiti liberalni poredak neliberalnim sredstvima?“
Brands tvrdi da je „jedini način da se zaštiti svijet pogodan za slobodu udvaranje nečistim partnerima i upuštanje u nečista djela“. Njegov esej prikazuje binarno razmišljanje i tipičan zapadni pristup nulte sume, opisujući američko nadmetanje s Kinom i Rusijom kao “posljednju rundu u dugoj borbi oko toga da li će svijet oblikovati liberalne demokratije ili njihovi autokratski neprijatelji”.
Bez obzira na činjenicu da bi rat u Ukrajini mogao biti i rezultat dvodecenijskih upozorenja Moskve da je ulazak Ukrajine u NATO crvena linija za sigurnost Rusije, kao što su sovjetski nuklearni projektili raspoređeni na Kubi početkom 1960-ih bili za sigurnost SAD; ili da je Hamasov napad 7. oktobra uslijedio nakon više od pola stoljeća brutalne okupacije palestinskih zemalja, koju je Izrael izveo nekažnjeno nikada nijednoj drugoj zemlji u novijoj historiji, zahvaljujući političkom štitu Washingtona.
Što se tiče Kine, Brands ne spominje činjenicu da bi tenzije oko Tajvana mogle biti povezane s postupnim povlačenjem SAD-a od svoje politike „Jedne Kine“, koja je uspostavljena 1970-ih i od tada je kamen temeljac stabilnosti istočne Azije. Dok SAD smatraju da su sigurnosni problemi svojih saveznika važni, oni drugih igrača, kao što su Rusija, Iran i Kina, obično se odbacuju, kao i historijske pritužbe, poput onih Palestinaca koji žive pod izraelskom okupacijom. Ako se motivacije i zabrinutost za sigurnost “drugih” namjerno ignorišu, nemoguće je pretvarati se da će biti mira ili stabilnosti.
Ova opsesija vanjskim prijetnjama, bilo stvarnim ili imaginarnim, sprječava zapadne demokratije da se suoče sa svojim, vrlo stvarnim domaćim prijetnjama. Diskurs “autokratije protiv demokratije” oružje je masovnog ometanja, koje ima za cilj da skrene pažnju zapadne javnosti sa unutrašnje polarizacije, krize predstavničke demokratije, široko rasprostranjene nejednakosti i mnogih drugih vitalnih pitanja.
SAD i njihovi saveznici ne mogu prihvatiti da stoljeća zapadne globalne dominacije nestaju, kako se ravnoteža snaga pomjera prema takozvanom Globalnom jugu. Zapadna izuzetnost ne može prihvatiti aranžmane podjele vlasti ili istinsku multipolarnost. Jedina preostala opcija je narativ prijatelj ili neprijatelj.
(TBT,MEE)
