Piše: Eli Zaretsky, thebosniatimes.ba
Historija američkih univerziteta puna je primjera kako bogati i moćni ljudi – koji se često nazivaju „povjerioci“ – maltretiraju nastavno osoblje oko toga šta i kako da predaju, pa nema ničeg novog u nedavnim uspjesima savremenih bogataša, Marca Rowana I Williama Ackmana u poduhvatu svrgavanja čelnica Harvarda i univerziteta u Pensilvaniji. Novost je što je to učinjeno u ime borbe protiv antisemitizma i zaštite prava Jevreja. Incidenti ukazuju na strahovit pritisak da se smanji podrška Palestincima, koji potiče od Izraela i američkog jevrejskog establišmenta. Pritisak, međutim, dolazi i izvan jevrejske zajednice. Njemački filozof Jurgen Habermas, na primejr, smatra da zbog posebne odgovornosti Njemačke prema jevrejskom narodu, Njemci ne bi trebalo da pokreću pitanje genocida u vezi sa aktuelnim postupcima Izraela.
Naravno, to je izazvalo reakciju, bar među nekim američkim Jevrejima. Prošlog mjeseca, New York Times je objavio tekst Marca Tracya pod naslovom: „Da li je Izrael dio onoga što znači biti Jevrejin?“ U tekstu se govori o dijasporskim teorijama rabina Shaula Magida, profesora jevrejskih studija na Dartmutu i autora zbirke eseja „Nužnost egzila: zapisi iz daljine“ (The Necessity of Exile: Essays from a Distance). Prema Magidu, „Izrael je postao zamena za jevrejski identitet […] mi imamo najmanje 2000-godišnju historiju […] nad kojom moramo da povratimo kontrolu i da je praktično preotmemo od onih koji su nam je oduzeli“. Dok mnogi cionisti tvrde da Jevrejin može da se ostvari kao Jevrejin samo živeći u Izraelu, dijasporizam, kako Tracy kaže, „drži obrnuto: da Jevreji moraju da prihvate marginalnost i izvjesnu otuđenost od Izraela kao zemlje, a možda čak i od Izraela kao mjesta.“
Jedan od epigrafa u Magidovoj knjizi potiče od američkog filozofa i lidera reformskog judaizma, Eugena Borowicha: „Svako kome je ozbiljno stalo da bude Jevrejin nalazi se u egzilu i bio bi u egzilu čak i da se nalazi u Jerusalemu.“ Kako pokazuje Magidova intervencija, pitanje lojalnosti Izraelu počiva na jednom prethodnom pitanju: šta, naime, znači biti Jevrejin? To pitanje je relevantno i za njemačke prilike, jer nije jasno zašto njemačku odgovornost prema Jevrejima treba izjednačiti sa odgovornošću prema Izraelu.
Nije ovo prva kriza jevrejskog identiteta. Mnogi Jevreji, uključujući mene, gnušaju se trenutne politike Izraela, okupacije, oduzimanja imovine i mnogih drugih aspekata cionističkog projekta. Pa ipak, oni takođe žele afirmirati svoj jevrejski identitet. To sugerira da postoji sukob u središtu samog jevrejstva. Cionizam protiv dijasporizma, međutim, nije adekvatna postavka ovog sukoba. Dijaspora i cionizam nisu alternative već su komplementarni, jer je svaka od njih verzija nacionalnog identiteta, dok se judaizam ne može svesti na nacionalni projekat. Dijasporizam je, štaviše, transparentan napor da se judaizam integrira u postkolonijalnu paradigmu, dok je polazno pitanje šta je to što izdvaja judaizam, a ne šta mu je zajedničko sa drugim narodima.
Negde oko 1910, filozof Ernst Bloch se suočio sa sličnom dilemom, kada su mnogi njegovi sunarodnici Jevreji, pod antisemitskim progonom, postali cionisti. Bloch se protivio cionizmu, tvrdeći da zamkenjuje „izabranost“ za „puku nacionalnost“. Pod „izabranošću“, objasnio je Bloch, mislio je na disidentsku intelektualnu kulturu judaizma koja je oličavala jasnu opoziciju „dobrog i prosvjetljenog naspram svega sitničavog, nepravednog i nepopustljivog“. Izabranost protiv nacionalnosti mogla bi biti bolja polazna tačka za razumjevanje aktuelne dileme.
Hebrejski osećaj izabranosti zasnovan je na posebnom karakteru jevrejske ideje o Bogu, koji stvara univerzum ex nihilo. To nije bila jedinstveno hebrejska ideja – vidimo je u drevnom Egiptu (Ehnaton), u Persiji (zoroastrizam) i kasnije u islamu – ali do islama, tu ideju nijedan narod nije prigrlio sa tako doslednom pasijom kao Jevreji. Sa hebrejske tačke gledišta, alternativa je bio Bog koji izranja iz neke prvobitne materije ili archē, i stoga zadržava vezu sa nekakvom nebožanskom supstancom, koja se manifestira kao magija, politeizam ili idolatrija. To ukazuje na kontradikciju ugrađenu u hebrejski identitet od početka: univerzalni Bog koji je stvorio sve i svakoga, ali je za prenos svoje poruke izabrao jedan opskurni, tribalni, porobljeni narod.
Ta kontradikcija se produbljuje kada se u obzir uzme Bilderverbot, zabrana slikovnog prikazivanja, u kojoj nastaje intelektualac naspram čulnog odnosa prema Bogu, pa je stoga bila u tenziji sa idejama krvi, rase i nacionalne pripadnosti. Kant je cijenio značaj intelektualnosti za judaizam. U Kritici moći suđenja je napisao: „U Knjizi zakona Jevreja ne postoji možda uzvišenije mjesto od ove zapovesti: Ne stvaraj sebi nikakav lik niti ikakvu sliku ni o onome što je na nebu, ni o onome što je na zemlji ni pod zemljom itd.“ Prema Kantu, „jedino ova zapovjest može objasniti onaj entuzijazam koji je jevrejski narod u epohi svoje civilizacije osjećao za svoju religiju, upoređujući sebe sa drugim narodima, ili onaj ponos koji uliva muhamedanstvo.“1
Kontradikcija između jevrejske izabranosti s jedne strane i univerzalnosti s druge, produbila se s usponom kršćanstva. Kršćanska ideja da je Isus, Mesija, bio Jevrejin, potkrepila je tvrdnju Jevreja o posebnosti. Istovremeno, Jevreji su tu ideju odbacili, zbog čega su ih kršćani naročito prezreli. Jevreji su smatrali da kršćanska konstrukcija – Bog koji ima sina, Marija i Sveti Duh, mošti, sveci, mučenici i tako dalje – odstupa od suštine, a to je biti ogoljen pred Bogom. Međutim, mnogi kršćani, kao što su Avgustin, Luter i Paskal, mislili su slično, kao i kasnije Muhamed. A Jevreji nisu bili u poziciji da kritikuju pomisao da Bog ima sina, još manje sina jedinca, pošto je ideja da Bog ima izabrani narod bila verzija iste predstave.
Hegemone ideje evropske i američke kulture, kao što su sloboda, napredak i mir ili pomirenje, suštinski je oblikovalo kršćanstvo – a ne „naše judeo-kršćansko nasleđe“, što je hladnoratovski neologizam, sličan ideji da je hebrejska Biblija „stari“ zavjet, ali sa „dobrom viješću“ o Božijoj žrtvi. Judaizam je opstao u kvazisekularnoj formi opozicione ili kritičke intelektualnosti, kako je tvrdio Bloch. Grubo govoreći, identificirao bih tri struje savremene misli koje su i dalje pod utjecajem izvornog jevrejskog senzibiliteta: intelektualnost, mesijanizam i kosmopolitizam.
Intelektualnost. Za jevrejsku tradiciju intelektualnosti karakteristično je to što ona nema nikakve veze sa proračunom ili instrumentalnim umom. U knjizi Mojsije i monoteizam Freud je to nazvao Geistigkeit u smislu sklonosti apstraktnom mišljenju o svetom, uz rast samopoštovanja koji ga prati. Freud je Geistigkeit locirao u apstraktni skok prvobitnog monoteizma. Walter Benjamin je Adama smatrao prvim filozofom. Benjaminov koncept „aure“ – temeljnog pojma moderne nauke o filmu i medijima – direktan je potomak Bilderverbota. I Freud i Benjamin su skupo platili svoje jevrejstvo. Benjamin je izvršio samoubistvo bježeći od nacista. Kritika psihoanalize preplavljena je antisemitskim tropama, poput ideje da je psihoanaliza pesimistična, antisocijalna ili opsjednuta seksom.
Mesijanizam. Mada Marxova teorija kapitalizma nema specifično jevrejske korjene, šta bi marksizam bio bez svoje mesijanske dimenzije, prema kojoj će proletarijat, koji je bio ništa, biti sve? Naravno, ima tu i kršćanskih korjena ali, kao što je Veber napisao u Drevnom Judaizmu, stari Izrailjci su generirali ideju prošlog raja (davidovska monarhija) projektovanog u budućnost. Weberovim riječima, „to se nije desilo samo u Izraelu; ali nigdje drugdje se to očekivanje nije pomjerilo u centar religioznosti sa tako očigledno rastućom snagom. To je omogućio stari savez Jahvea sa Izraelom, njegovo obećanje u vezi sa kritikom mučne sadašnjosti“.
Kosmopolitizam. Mnogi moderni jevrejski mislioci mogli su da afirmiraju aspekte svog jevrejskog identiteta, istovremeno se odmičući od jevrejske zajednice. Spinozu je izopćila njegova sinagoga. Odbacio je ideju stvaranja ex nihilo u korist kvazi-ateističkog koncepta Boga kao totaliteta univerzuma. Na pitanje da opiše svoju religiju, Einstein je rekao da vjeruje u „Spinozinog Boga“. Esej poljskog marksiste Isaaca Deutchera, „Jevrejin koji nije Jevrejin“ (1958), koji su usvojili mnogi sekularni Jevreji, daje šest primera: Spinoza, Hajne, Marks, Roza Luksemburg, Trocki i Freud. Svi su bili Jevreji po rođenju i njihova misao počinje sa judaizmom ali, po Deutcherovim riječima, svi oni su „prekoračili granice jevrejstva. Svi su smatrali da je jevrejstvo suviše usko, arhaično i suviše ograničavajuće. Svi su tražili ideale i ispunjenje izvan toga, a oni predstavljaju zbir i suštinu značajnog djela onoga što je najbolje u modernoj misli.“ U knjizi Freud i neevropljani (2003), Edward Said (kršćanski Arapin) hvali Freuda što je stavio Egipat (tj. „drugost“) u centar jevrejstva. Jacques Derrida, rođen u Alžiru 1930, bio je školarac kada je njemačka okupacija Francuske dovela do uvođenja novih antijevrejskih zakona. Derida je izgubio francusko državljanstvo, ali je njegov rad oblikovao trajnu kritiku svih oblika identiteta, uključujući i jevrejstvo.
Imajući ovu historiju u vidu, kako možemo objasniti stisak koji izraelska nacija i dalje drži nad tolikim brojem Jevreja danas? Odgovor leži u drugom ključnom događaju u jevrejskoj historiji, poslije uspona kršćanstva: Holokaustu. Holokaust je bio i događaj mitskih razmjera i događaj koji je shvaćen u mitskim okvirima. U osnovi, Holokaust se ne može ograničiti na nacistički režim. Od 1880-ih, svaka evropska zemlja je ponižavala Jevreje na nov način koji ih je poistovjećivao sa usponom kapitalizma, dok su od Njemačke ka istoku Jevreji bivali ubijani sa određenom pravilnošću. Izrael se danas pretežno sastoji od izbjeglica ili njihovih potomaka, pola iz Evrope, a pola iz zemalja Bliskog istoka. Od Drugog svjetskog rata, svakom Jevrejinu ispričana je priča o Holokaustu. Ona oblikuje jevrejski identitet onoliko koliko Nakba oblikuje palestinski identitet.
Vjerujem da je danas moguće afirmirati judaizam, priznajući da, kao što je Bloch upozorio, Izrael opada u „puku nacionalnost“. Istovremeno, nemoguće je zamisliti budućnost Palestine koja ne čuva mjesto za Jevreje kao Jevreje, bilo u jednoj ili u dvije države. Istinski univerzalizam, onakav kakvog su ga izvorno zamislili Jevreji, priznaje razlike, ali smo se od njega udaljili.
(TBT, London Review of Books)