Piše: Terry Eagleton, thebosniatimes.ba
Ideja istine je u nemilosti posljednjih godina. S jedne strane, njen politički značaj je manji nego što je nekad bio. U doba Hladnog rata bilo je veoma važno šta smatramo istinitim jer se jedna suverena ideologija sudarala s drugom. Onda je tokom devedesetih, kad je Hladni rat izblijedio, riječ „ideologija“ izašla iz upotrebe. Razlog je djelimično to što ljudi više nisu bili skloni da svoja uvjerenja vide kao ideološka jer bi im se to činilo kao da idu naokolo i predstavljaju se kao Akna ili Trbonja. Ideologija je ono što imaju drugi, a jedan poseban Drugi je nestao.
Tuđa uvjerenja su ideološka u smislu da su kruta, doktrinarna, imuna na argumente i odsječena od praktičnog svijeta, dok su naša sopstvena uvjerenja fleksibilna, pragmatična i izrazito razumna. Smanjivanje dječjeg dodatka i guranje još porodica u siromaštvo prilično je razumna stvar u vrijeme ekonomske krize, ali dodatno oporezivanje naftnih kompanija je ideja iz repertoara socijalističke dogme. Nema ničeg ideološkog u poštovanju monarhije – to je prirodna ljudska sklonost, kao čačkanje nosa ili kockanje osam sati dnevno – ali reći da je ona cirkus koji ljudima treba skrenuti pažnju s nestašice hljeba, to su tlapnje frustriranih intelektualaca.
Prikloniti se postmodernoj istini znači biti postideološki. Davno, kad su pripadnici srednje klase bili revolucionari koji nasrću na uporišta aristokratije, njima su mnogo značile ideje poput Boga, slobode, napretka, rodoljublja i jednakosti. One su bile najvažnije oružje u bici za srca i umove. Ali čim su prionuli na prizemni zadatak akumulacije kapitala, ti grandiozni pojmovi za njih više nisu imali suštinski značaj. Pored toga, sekularizacijom i racionalizacijom svijeta kapitalizam je stvorio klimu u kojoj su takve visokoumne stvari zvučale sve neuvjerljivije. Na taj način je, doduše, podsjekao neke od sopstvenih korjenova.
Danas uglavnom američki političari govore o Bogu, slobodi, „ovoj našoj velikoj zemlji“ i „našim hrabrim muškarcima i ženama u uniformi“. Zahvaljujući svom puritanskom nasljeđu, Sjedinjene Države prednjače u metafizici i istovremeno u materijalizmu. Ne možemo zamisliti Jeremiya Hunta kako rječito besjedi o vječitom dugu zemlje Svemogućem za razliku od njenog duga međunarodnim kreditorima. Kako kapitalističko društvo evoluira, njegova svakodnevna praksa udaljava se od njegovog retoričkog samoopravdavanja, što znači da jaz između onog što ono radi i onog što govori postaje strahovito veliki. Filozofi to nazivaju performativna protivrječnost. Bolje je, onda, da odbacite onoliko metafizičkog prtljaga koliko je to pristojnom čovjeku moguće – a u tom slučaju istina, bar ona koja se piše velikim slovom, postaje sve suvišnija.
Istina je ono što nas primorava da vjerujemo, ali vjerovanje nije ono što održava na okupu društva poznog kapitalizma. Prema vladajućoj ideologiji liberalizma, možeš vjerovati u šta god hoćeš sve dok to ne ometa slobodu drugih da isto tako postupaju i ne predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovom blagostanju. Državu ne zanima u šta vjeruješ; to bi Johnu Calvinu ili Oliveru Cromwellu bilo nepojamno, a nepojamno je i mnogim savremenim autokratama. Pored toga, u relativističkom svijetu, riječ „uvjerenje“ ima dogmatičan prizvuk.
To je neobično jer su uvjerenja na neki način konstitutivna za ljudsko biće. Biti osoba znači imati svoju tačku gledanja na svijet. Uvjerenja ne moraju biti opsesivna. Možete smatrati da treba ukinuti rađanje, ali da ne stojite ispred izvikujući svoje uvjerenje u megafon. Kad se prijavio za profesora, istoričar A. J. P. Taylor rekao je komisiji koja je obavljala razgovor s kandidatima da ima ekstremna politička mišljenja, ali da ih se drži umjereno.
Kao što je prije nekoliko stoljeća, s rođenjem protestantizma, religioznost privatizirana, to jest postala transakcija samo između pojedinca i Boga, tako je i vjerovanje uopće postalo neka vrsta ličnog hobija, bezazleno idiosinkratično poput folklora ili golubarstva. Ono što takva društva drži na okupu – konzumerizam, materijalni interesi, vladavina prava – ne mora zapravo prolaziti kroz ljudsku svijest, za razliku od islamskih društvenih aranžmana. To je jedan način na koji najnovija zapadna babaroga – terorizam a ne komunizam – preotima Zapadu ozbiljnu političku prednost. Solidarnost u takvima nacijama prožima cijelo društvo, dok je u Britaniji uglavnom svedena na nogomet. Reč „fan“ je skraćenica od „fanatik“.
Na nesreću Zapada, baš kad je islamizam počeo da raznosi bombama nedužne civile, njegova kultura je postepeno krenula putem skepticizma i relativizma. Vrijednost uvjerenja je opadala sve do tačke u kojoj je ono politički neophodno. Istina je podređena materijalnim interesima. U Platonovo doba smatralo se da je istina nezavisna od svjetovnih stvari. Ona je bila nešto apsolutno, uzdignuto iznad svakodnevnog svijeta neznanja i obmana. Kasnije su, međutim, mislioci poput Friedricha Nietzschea tvrdili da tačka gledanja iz koje posmatramo svijet u velikoj mjeri određuje šta ćemo smatrati istinitim, a ona je samo jedna među mnogima i određena je, između ostalog, našom borbom za materijalni opstanak. Time se nije poricalo postojanje istine, već se ona smeštala u društveni i historijski okvir.
U naše vrijeme, taj argument je sveden na svoju siroviju verziju: istina je prosto instrument moći. Opisujemo svijet na način koji najbolje odgovara našim interesima. A pošto postoji mnogo sukobljenih interesa, postoji i mnogo sukobljenih istina. Na scenu stupaju Donald Trump i Velika laž, zajedno s onim postmodernistima koji smatraju da je istina ono što je dobro za mene. Istina je najzad ili ukinuta ili privatizirana. Važno je samo šta funkcionira – a za tu svrhu i preispoljna laž može jednako dobro poslužiti. Oksfordski riječnik engleskog jezika definira izraz „to trump up“ kao „izmisliti lažnu optužbu ili opravdanje“.
Sve to odgovara fluidnom društvu koje se neprestano mjenja. Istina i činjenice su, po svoj prilici, statične, dakle nesposobne da prežive u svijetu čija je jedina trajna osobina promenljivost. U svijetu postmodernog kapitalizma sve je fluidno, nestabilno, neutemeljeno i privremeno. Promjena je dobra, nije dobro ostajati isti. To je možda tačno za izvršne direktore Teska i Googlea, ali kao opći stav je očigledno besmisleno: ako istrajnost i dosljednost ne valjaju, zašto ne ukinuti zabranu dječjeg rada i ne poslati djecu od pet godina na radna mjesta? Ali postoji i nešto apsolutno u vezi sa historijskom istinom što žulja Trumpove i Hanitije ovog svijeta. Ako je istina da je car Tiberije umro na Kapriju 37. godine nove ere, to je bilo istina tada, istina je danas i nesumnjivo će biti istina i u 3000. godini. Naravno, moguće je da uopće nije bilo tako, ali to je drugo pitanje.
Istina je diskreditirana i iz drugih razloga. Za Platona je istina bila nešto duboko, skriveno ispod površine pojava svakodnevnog života. Postmodernizmu taj model površina/dubina izaziva nelagodu iz više razloga, a jedan od njih se tiče onoga što je Lenjin zvao realnost pojava. U kulturi slike, starova, brendova, trenutne senzacije i instant zadovoljenja čini se da je sve na površini; ali ako nema dubine, nema ni površine i cijeli model se ruši. Slika jeste stvarnost kao u izrazu „TV rijaliti“. Ono što vidiš je ono što dobijaš. Od nekog se traži da „snimi“ situaciju, što je termin pozajmljen od filma i televizije. Sve je to dovoljno dobro za političku desnicu, koja takođe ne voli model površina/dubina zato što on sugerira da postoje moćne ali nevidljive sile koje upravljaju našim životima, među kojima sile tržišta nisu na posljednjem mjestu. „Svi važni procesi“, napisao je Marx, „zbivaju se iza leđa pojedinca“. Ono što vidimo i ono što dobijamo uopće nije isto. To uvjerenje životari i danas, ali sad mu je ime teorija zavjere.
Teoretičari zavjere ispravno su shvatili bar dvije stvari: da se istina može dramatično razlikovati od onog što nam se zvanično govori i da je obično neprijatna. Nema mnogo fantasta zavjere koji tvrde da svijetom upravlja dobronamjerno tajno društvo koje će jednog dana svakom od nas uplatiti velike pare na bankovni račun. Postoji, ipak, jedan privlačniji aspekt pojma istine. Sama engleska riječ „truth“ dolazi iz staroengleske reči „triewth“, koja znači vjera ili postojanost. Postoji i srodna riječ „troth“, koja znači povjerenje ili odanost. Tako se pokazuje da je istina izvorno moralni pojam. Govoriti na način koji je vjeran stanju stvari tijesno je povezano s vjernošću drugima. U stvari, drugo je nemoguće bez prvog. Bez uzajamnog povjerenja ne može biti nikakve društvene egzistencije. Onda nije neobično što je ležeran odnos Donalda Trumpa prema činjenicama povezan s psovačkim prezirom prema njegovim bližnjim ljudskim bićima.
(TBT, UnHerd)