Piše: Feđa Gudić, thebosniatimes.ba
Imam taj ružan običaj da jedem dok čitam novine. Tu naviku sam poprimio još kao dječak od dede Đulejmena. On je to isto radio. Uz doručak bi čitao novine, komentarisao naglas naslove, članke, odmahivao glavom, potvrđivao, a nene bi se samo ibretila. Onda je kasnije došao internet i progutao printano izdanje vijesti, pokopao masne naslove i novine. I od tad nam je čitav svijet u oblacima. Tamnim. Dedo odavno lista neko nebesko izdanje Oslobođenja, a ja kao i svi ostali, još uvijek “listam novine” po portalima, i jedem. Samo što više ne držim Oslobođenje u rukama nego mobitel i ne listam, skrolam. Princip je isti, sve su drugo nijanse. Helem nejse. Jutros, kao i obično, prvo doručak a uz njega i doza distopijskih vijesti. Kao neki narkoman koji ne može bez dnevne doze otrova. Moj problem je što sve primjećujem, a to nikad nije dobro. Ni za mene ni za druge. Prvu vijest koju sam pročitao bila je da se ispred zgrade ambasade u Washingtonu zapalio muškarac identificiran kao pripadnik američkih zračnih snaga. Videosnimak objavljen na internetu prikazuje čovjeka u uniformi kako viče “Slobodna Palestina” dok gori. Nedugo zatim video snimak je uklonjen. Naravno, odmah mi naumpade Graham Bamford iz Velike Britanije. Sjećate se Grahama, ne sjećate se naravno. Da vas podsjetim, Graham je bio novinar, rođen u Londonu, čovjek koji se zapalio 29.04.1993. godine ispred Donjeg doma britanskog parlamenta, protestujući protiv rata u BiH. Prošlo je od tada više od trideset godina a Grahama smo naravno, zaboravili.
I ne, ovaj vojnik koji se zapalio ispred Izraelske ambasade u Washingtonu, kao ni Graham nisu bili ludi, tužni da, razočarani ovim svijetom da, ali ne i ludi. To sigurno nisu bili. Svijet bi volio da su ludi, jer onda bi sve bilo lakše, a luđačka košulja bi zapravo trebala biti navučena preko čitave planete. Ali ne i za njih dvojicu. Podsjetit ću Vas na oproštajno pismo Graham Bamforda.
“Britanska vojska ne smije biti počasnom gardom na masovnoj sahrani. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju da im političari daju ono što sigurno mogu dati – vojnu zaštitu”, napisao je 48-godišnji Britanac u oproštajnom pismu.” Jučer Bosna, danas Gaza, sutra će biti neko treći. Interes kao ovodunjalučki Bog. Savršeni krugovi propasti. Zato je ovaj Aaronov čin ispred Izraelske ambasade u stvari krik protiv rata u Gazi. Nakon što se polio benzinom Aaron je rekao da više neće da učestvuje u genocidu i uzviknuo “Oslobodite Palestinu”. Heroj gospodo, heroj. Aaron je spaljivanjem sebe spalio iluzije svijeta.
Vidite, oko 30.000 Palestinaca je ubijeno u Gazi od oktobra prošle godine. Više od dvije trećine ubijenih su žena i djeca. I zato ovaj treći kamenčić od Sunca fakat treba da je u košulji, i to onoj bijeloj, vezanoj na leđima, i da se ključ baci u neku drugu galaksiju. Heroj gospodo. A ovi koji će osuditi ovaj čin nek se vrate svojim besmislenim sitnim zivotima provedenim u kukavičluku, jer vaše je da kupujte, da klimate glavom kao zombiji, da ne razmišljate, i da gledajte televizor. Ionako niste nizašto drugo.
Nadam se da će vrisak ovog vojnika ćuti nebo, jer se u ljude više odavno ne možemo pouzdati. Mi smo planeta koja zaboravlja. Mi živimo od zaborava. Mi ćemo biti zaboravljeni, a onda ćemo i nestati. I mi i svi koji žive na takvoj premisi.
….
“Zovem se Aaron Bushnell, aktivni sam član Zračnih snaga Sjedinjenih Država i više neću sudjelovati u genocidu. Namjeravam se uključiti u ekstremni čin prosvjeda, ali u usporedbi s onim što ljudi proživljavaju u Palestini od svojih kolonizatora, to uopće nije ekstremno. Ovo je ono što je naša vladajuća klasa odlučila da će biti normalno”, kazao je Bushnell. Aaron Bushnell. Heroj, čovjek koji se zapalio u znak protesta. Protiv ubijanja. Protiv genocida. Protiv čitavog ljudskog roda koji mirno gleda zlo koje mu se ispred nosa dešava. I šuti. Eyes wide shut mantra. I sve se to dešava u ovom trenutku. Live. Uživo gledamo ubijanja. Kao u nekom izvitoperenom svemiru. Sve ovo mi ponekad izgleda kao da smo svi mi likovi iz nekog bizarnog distopijskog filma. Ako je tako, onda je ovo neki jako loš film. Nažalost, nije. Ne možemo pritisnuti stop na daljinskom upravljaču. Pa da počnemo neki drugi film, jer nam se ovaj ne sviđa. Stvarnost ima tu lošu naviku, da se ne ponavlja. Zato je ovaj čin Aaron Bushnela jedna vrsta umjetnosti. Jer osnovna ideja umjetnosti i jeste slanje poruke, osjećaja, impresije, kroz slike, zvukove, riječi, kroz pokret, čin. Ekstremno, da. A opet, zar ne živimo u takvom svijetu. Svijetu ekstrema. Zato njegov čin, koliko se to god ne činilo tako, šalje univerzalnu poruku mira. A poruka je :”Prestanite više biti zli i licemjerni”. Zar vam više nije jasno da srljamo u propast. Svi zajedno.
U slučaju Aaron to je poruka mira. Iako na ekstreman način (a kakav drugi način i postoji a da bude primijećen) poslana. Ideja mira. Jer čovjeka možeš ubiti ali ne i ideju. I zato,moraš to poštovati. Možda se i ne slažeš sa Aaronom, ali moraš poštovati taj njegov čin. Tu njegovu žrtvu.
Aaron Bushnell je bio softverski inženjer s talentom i strašću za rješavanje složenih problema s kodom. Nije bio nikakav vjerski fanatik, pripadnik kulta ili slično. Bio je inženjer, vojnik, bio je u krajnjoj liniji ljudsko biće. Sjećate li se kako je to biti čovjek?!
Aaron Bushnel R. I. P. dobri čovječe.
(TBT)