Nakon što je Milorad Dodik odlikovan od ruskog predsjendika Vladimira Putina,i to nekim ordenom za ruske zasluge, definitivno je prešao „crvenu liniju“ kad je u pitanju politika zapadnih zemalja na Balkanu, a posebno prema Bosni i Hercegovini. Suvišno je i spominjati da se prije toga sastao i sa bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom, osim ako se želi naglasiti da je Dodik svjestan svog puta bez povratka.
VESELI SE RUSKI RODE
Dodik je to i javno rekao u intervju koji je dao za “Russia Today” gdje je naglasio da je Republika Srpska pored Bjelorusije i Rusije ponosna i na odnose sa Mađarskom, koji su dobri prije svega zahvaljujući mađarskom premijeru Viktoru Orbanu.
Dodik je u tom intervjuu istakao da Zapad pokušava da odvuče Srbiju od njenih odgovornosti, ali da Republika Srpska pokušava da u prvi plan vrati odredbe Daytona na najbolji mogući način. On je podsjetio da su Nijemci, kada su ukinuli Njemačku Demokratsku Republiku, poznatiju kao Istočna Njemačka, smatrali normalnim da ujedine jedan narod, što se na kraju i dogodilo, ali da takvu priliku ne nude manjim narodima kao što je srpski narod. “Apsolutno je normalno da će Srbi iz Republike Srpske i Srbi iz Srbije jednog dana postati jedna teritorija, jedna politička zajednica. To je logično i zakonito. Svi drugi narodi imaju pravo na jedinstvo”, napomenuo je Dodik.
Tako da semože reči da Dodik nije ostavio nikakvu dilemu glede vanjske politike entiteta kojeg na međunarodnoj sceni sve više predstvalja kao još jednu srpsku državicu na Balkanu.
PLENKOVIĆA PODRŽAVAJU EVROPSKI DESNIČARI
Uporedo dok je Dodik boravio u Moskvi Dragan Čović je „skoknuo“ do Zabgreba da bi se sastao sa hrvatskim premijerom Andreom Plenkovićem. Jedna jedina tema koju su njih dvojica istakli za javnost bila je podrška koju je Plenković dao Čoviću glede odbijanja američkog zahtjeva za reguliranje zakonskih akata za izgradnju gasovoda, poznat kao Južna interkonekcija, a koji se po geopolitičkoj važnosti komparira sa Sjevernim tokom kojim se Njemačka trebala napajati sa Ruskim gasom.
Iako je ovaj problem između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatske i SAD, osvanuo nedavno na naslovnoj stranici The New YorkTimesa, izgleda da ni Plenković, ni Čović nemaju namjeru promjeniti svoj (antiamerički) stav po ovom pitanju.
Tako da se u ovom trenutku ne može procjeniti da li je opasnija podrška koju Dodik uživa od strane Putina, ili Čović od strane Plenkovića po američku politiku u Bosni i Hercegovini. U najmanju ruku Dodikova politika nije iznenađenje, jer je on naprasit i prilično verbalno brutalan političar, tako da svoje secesionističke ciljeva nije držao kao tajnu agendu svoje politike. Za razliku od njega Čović je samozatajan i pokušava lukavom diplomatijom doći do svojih ciljeva. Njegov prethodnik Ante Jelavić je bio mnogo sličniji Dodiku, pa je skončao u egziluu Hrvatskoj. Trenutno se Dodiku sudi za isto djelo podrivanja ustavnog poretka države za koje je bio optužen i Jelavić.
Kako Dodik traži sebi saveznike na istoku Evrope, tako Čović sebi traži na zapadu. Pošto je to crno-bijela podjela svijeta sa stanovišta liberalne domokratije, Čović bi trebao biti Dodikov antipod, ali nije! Čak šta više, njihove stranke čine jedini nepromjenjiv savez u BiH već petnaestak godina. Pa kao što Dodika podržavaju diktatori, desničari i kršćanski fundamentalisti na istoku Evrope, tako Čović, preko Plenkovića, uživa podršku desničara, nacionalista, i nadasve islamofobnih fašista u zapadnoj Evropi. Ko je onda opasniji od njih dvojice po BiH, odnosno po Bosanske Muslimane?
BOSANSKI MUSLIMANI OSTALI SAMI
Odgovor na ovo pitanje ujedno daje i odgovor na pitanje kakvu politiku Amerika vodi u Bosni i Hercegovini. Prije toga valja konstatirati da je jedini Željko Komšić uočio i postavio ovo pitanje na ovakav način u svom obraćanju pred Generalnom skupštinom UN-a, kada je usporedio Plenkovića sa Putinom. A pošto je prije toga Komšić izjavio da je trenutna američka politika koju sprovodi ambasador MicahelMuprhy antibosanska, jasno je da se ni ovaj Komšićev istup u UN-u Amerikacima nije svidio.
No, sadašnji gard Plenkovića oko gasovoda daje za pravo Komšiću. Tako da je pitanje odnosa američke politike prema politikama hrvatskih lidera trenutno na velikom testu.
Što se tiče odnosa američke politike prema bošnjačkim liderima to je iskazano kroz konflikt kojeg su imali američki ambasador Murphy i predsjednik najmoćnije bošnjačke stranke SDA Bakir Izetbegović. Nakon što je ambasador Murhy javno poručio Izetbegoviću da „ne dijele više iste vrijednosti“, slijedio je njegov prilično strmoglav politički pad. Izgubio je utrku za člana Predsjedništva BiH, a njegova stranka je izbačena iz vlasti. Naknadno je Murphy objasnio da je Izetbegovićeva krivica bila u tome što je „osobnim interesima podredio državne“. Sudeći prema informacijama iz istrage koja je pokrenuta protiv bivšeg predsjednika Suda BiH Ranka Debevca i bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehemedagića Osmice, Murphya je bio u pravu. Stoag mu niko neće moći zamjeriti da je pomogao Bošnjacima da se kutarišu Izetbegovića kao lošeg vladara. Ali to nikako ne znači da su time otklonjeni uzroci kojisu doveli da obostranih grešaka u amerijčko-bošnjačkim odnosima koji su izravno išli u korist politikama Dodika i Čovića.
Prvo, očito lideri Trojke, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, sa pridrudženim članom Ramom Isakom, nemaju kapacitet nositi, niti realizirati kako bošnjačku politiku tako ni (pro)američku politiku u BiH. Iako su ideološki njihove stranke vrlo šarene i različite, u osnovi se tretiraju kao umjerene stranke lijevog centra, jer su oslonjena na SDP kao vodeću ljevičarsku stranku u koaliciji. Kao takve stranke su bile prihvatljivije Evropljanima od desne, proislamističke stranke kakava je SDA.
U ideološkom smislu ovo će se pokazati kao višetruka ideološka zabluda, predrasuda i greška zapadnih vlada prema Bosanskim Muslimanima. Dok toleriraju Dodiku i Čoviću kontakte sa diktatorima,anjihovim strnakam saradnju sa najcrnjim ideologijama, dotle su bukvalno zaveli embargo Bosnaskim Muslimanima na kontakte sa liderima islamskih zemalja. Naravno, islamske zemlje nemaju demokratski izabrane vođe koji „dijele zapadne vrijednosti“, ali imaju izrazitu empatiju prema Bosanskim Muslimanima, što su pokazale tokom agresije na BiH. Islamske zmelje su svakako vrlo „šareno društvo“ sa ideološkog aspekta,tako da su zapadne zemlje izgradile svoje odnose sa njima sukladno svojim interesima i „zajedničkim vrijednostima“ u onoj mjeri u kojoj ih javno proklamiraju. Takvu istu politku zapadne zemlje, posebno Amerikanci, pokušavaju nametnuti Bosanskim Muslimanima, što se pokazalo vrlo pogrešnim.
Tako da danas imamo pardoksalnu situaciju da se predsjednik Vlade RS-a Radovan Višković hvali kako je postigao saradnju sa Saudijskim fondom za razvoj realizacijom projekata u vrijednosti od 32 miliona dolara, dok niko nikad iz Sarajeva nije ni ostvario kontakt sa saudijskim fondovima. Jer da jeste,već bi osvanula naslovnice regionalnih srpsko-hrvatskih tabloida o šeriatizacija (islamskog) bankartsva u BiH, ili kupovini srpske zemlje u oklici Sarajeva i izgradnji arapskih naselja na njoj.
Ovakav embargo bošnjačkim liderima na odnose sa islamskim zemljama, koji je bio isključivo ideološko-religijske naravi, umnogome je doprinio ekonomskoj stagnaciji u kojoj se nalazi BiH. Čak šta više, u istoj mjeri je doprinio jačanju ekstremnih ideologija kako sa evropskog istoka, tako i sa evropskog zapada koje daju „vjetar u leđa“ Dodiku i Čoviću.
(TBT, Tim za analitiku)