ANALIZA
Ozakonjenje federalnih jedinica s hrvatskom većinom Bošnjaci
doživljavaju kao gubitak svoga teritorija i gledaju na to kao na stvaranje
normativnih pretpostavki za potencijalnu hrvatsku secesiju
FOTO: Čović, Ivanić, Izetbegović (Reuters)
Suočena s protukolonijalnim pokretom i međukomunalnim
sukobima koji su sve više nalikovali na građanski rat, Velika Britanija
odlučila je da svojoj krunskoj koloniji Cipru daruje neovisnost. Premda su
ciparski Grci, koji su činili oko 78 posto stanovnika, još 1950. organizirali
plebiscit na kojemu se 95,7 posto glasača izjasnilo za ujedinjenje s Grčkom,
Westminster je izjavio kako nije njegov običaj da prenosi vlast s jedne
suverene države na drugu, s Velike Britanije na Grčku, nego da svojim
kolonijama podari državnu neovisnost. U pozadini takve odluke bili su, dakako,
dublji geopolitički interesi. Republika Cipar proglašena je 1960. kao neželjena
državica ciparskih Grka i Turaka u kojoj je središnja dvokomunalna vlast
opstala samo tri godine. Turci su činili 18 posto stanovnika, ali je oktroirani
Ustav odredio da ih u parlamentu, vladi, policiji, žandarmeriji i civilnim
službama mora biti 30 posto, a u vojsci čak 40 posto. Dobili su i potpredsjednika
države s neznatno manjim ovlastima od predsjedničkih, kao i svoj Komunalni dom
koji je, zajedno s grčkim Komunalnim domom, činio nekovrsni drugi dom
parlamenta. Silno nezadovoljni takvom političkom natpredstavljenošću manjinskih
Turaka, Grci su 1963. s “13 tačaka”
predsjednika Makariosa suspendirali Ustav. Na to su ciparski Turci – uz
svesrdnu vojnu, političku i ekonomsku potporu Turske – odgovorili otporom,
secesijom i uspostavom Turske Republike Sjeverni Cipar koju analitičari
smatraju de facto državom.
Osim Grka i Turaka, na Cipru je tada živjelo tri-četiri
posto pripadnika drugih vjerskih i etničkih skupina. Ustav je priznao samo
armensku, maronitsku i rimokatoličku skupinu koja je službeno nazivana
latinskom. Među latinima bilo je i potomaka doseljenika iz Dalmacije, napose iz
Dubrovnika. Promoćurna Dubrovačka Republika neko je vrijeme imala i svoj
konzulat u Larnaki, a njezina uloga u otočnoj trgovini nije bila zanemariva.
Kako je Ustav priznao samo dvije politički konstitutivne zajednice, grčku i
tursku, pripadnici triju vjerskih skupina morali su izabrati u koju će se od
njih svrstati. Stoga je 1960. organiziran referendum na kojemu su odlučivali
hoće li se pridružiti grčkoj ili turskoj zajednici. Gotovo svi pripadnici
armenske, latinske i maronitske skupine, dakle pravoslavni i katolički kršćani,
odlučili su biti dio kršćanske grčke zajednice: tako je glasalo 1077 Armenaca,
a pet je bilo protiv, 1046 maronita, a nitko nije bio protiv, te 322 latina, a
jedan je bio protiv. Rome, koji su službeno nazivani Ciganima, nitko ništa nije
ni pitao, nego su jednostavno upisani u tursku zajednicu. Kada su armenski, maronitski
i latinski kršćani odlučili biti dio grčke zajednice, dobili su jednaka
politička prava kao Grci pa su mogli sudjelovati u izboru grčkog predsjednika
države i grčkih zastupnika u parlamentu te participirati u grčkim kvotama u
vojsci, policiji i javnim službama. Pretvoreni su u političke Grke. Tri vjerske
skupine imale su, doduše, pravo izabrati po jednoga predstavnika u parlament,
ali oni nisu imali pravo ni raspravljati ni glasati, nego su samo bili
konzultirani o pitanjima koja su ih se neposredno ticala. Imali su status parlamentarnih
posmatrača: gledaj, slušaj i šuti. Britanski konstitucionalisti konstatirali su
da takve ustavne klauzule nisu bile liberalne i demokratske, ali su imale
praktičan raison d'être na Cipru, jer je tako zakonski izbjegnut problem
multikomunalizma. Zgodno, nema šta.
Kada je nova vodeća liberalna velesila krojila Ustav BiH
1995. u svojoj vojnoj bazi u Daytonu, počastila je trećinu predratnog
stanovništva, Srbe, s polovicom državnog teritorija i posebnim političkim entitetom,
Republikom Srpskom, koju su Srbi stvorili u ratu i smatrali de facto državom.
Amerikancima su dali do znanja da ih treba dobro potkupiti kako bi se “vratili”
u BiH. Tako je bilo. Na polovici predratnog teritorija sklepana je još 1994. u
Washingtonu, pod silnim pritiskom američke vlasti na Tuđmana,
bošnjačko-hrvatska Federacija kao parcijalna država kojoj će se naknadno
pridružiti Republika Srpska. Sve je mirisalo na katastrofu. No ljudi su bili
sretni što je kraj smrti, strahu i jadu pa su mirovni sporazum dočekali
objeručke.
Dejtonski Ustav priznao je konstitutivan politički status
Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, ali je prema pripadnicima ostalih etničkih
zajednica bio mnogo liberalniji od ciparskoga. Prema predratnom popisu
stanovništva 1991., u BiH je živjelo 7,7 posto pripadnika drugih zajednica,
najviše Jugoslavena, Roma, Albanaca i Židova. Već je 1995. bilo jasno da se
etnički sastav stanovništva temeljito promijenio: Jugoslaveni su nestali,
Židovi su se mahom iselili u Izrael, a drugi su se razbježali kojekud. Popis
stanovništva 2013. pokazao je da su “ostali” spali na 3,7 posto – kao na Cipru
1960. Nikad se pak nije pomišljalo na primjenu ciparskog obrasca pa niko od
“ostalih” nije prisiljavan da se upisuje u konstitutivne narode. Na izborima za
državni i entitetske parlamente dobili su aktivno i pasivno biračko pravo te su
mogli osnivati vlastite stranke i natjecati se za zastupnička mjesta na
njihovima izbornim listama. No na izborima za tročlano Predsjedništvo dobili su
samo aktivno, ali ne i pasivno pravo glasa: mogli su glasovati za kandidate
Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali se nisu mogli sami natjecati jer su ta mjesta
ustavno bila rezervirana za predstavnike triju konstitutivnih naroda. Ne
zaboravimo, u sedmočlanom Predsjedništvu BiH 1990. “ostali” su izabrali svoga
predstavnika, Jugoslavena Ejupa Ganića, koji se ubrzo deklarirao kao Musliman
odnosno Bošnjak.
Za kritičare dejtonskog Ustava i zagovornike prava
“ostalih”, koji su postajali sve glasniji što ih je bilo manje, to je postao
ključan dokaz političke nejednakosti građana BiH i nedemokratičnosti cijeloga ustavno-političkog
poretka. Na toj su podlozi čelnici romske i židovske zajednice, Dervo Sejdić i
Jakob Finci, uputili tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Sud
je 22. decembra 2009. većinom glasova donio presudu prema kojoj način izbora
Predsjedništva BiH krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima koja zabranjuje
etničku i svaku drugu diskriminaciju ljudi te naredio BiH da riješi taj
problem.
Ubrzo će sedam punih godina od presude, a problem još nije
riješen. Doda li se tome politička kriza koju je uzrokovao “slučaj Komšić” –
izbor hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića glasovima Bošnjaka 2006. i
2010. – političku i naučnu javnost u BiH i izvan nje zaokupljala je reforma
Predsjedništva BiH. Kakva se sve rješenja nisu nudila: od konvencionalne
parlamentarizacije političkog sistema s ceremonijalnom figurom predsjednika
države do izbora članova Predsjedništva prema pravilu ponderirane geometrijske
sredine s trećim korijenom na području cijele države. Nije šala, zbilja se nude
i takva rješenja.
No problem bi se mogao razmjerno lako riješiti na dva
načina. Prvo rješenje čini temeljita promjena ustavnog statusa Predsjedništva
tako što bi se tročlano kolektivno tijelo svelo na jednog predsjednika države s
ceremonijalnim ovlastima koji bi se, sukladno tome, birao u središnjemu
državnom parlamentu prema načelu rotacije: po dvije godine mandata bošnjačkome,
srpskom i hrvatskom predstavniku te, kada sud tako zahtijeva, i predstavniku
“ostalih”. Za to je potrebna samo stanovita doza političke racionalnosti i
kooperativnosti političkih elita.
Drugo rješenje čini pretvaranje Predsjedništva od
predstavničkog tijela triju konstitutivnih zajednica u predstavničko tijelo
etničkih federalnih jedinica. Članove Predsjedništva ne bi više birali Bošnjaci,
Srbi i Hrvati kao korporativna etnička biračka tijela, nego svi građani u
etničkim federalnim jedinicama. Sukladno tome, članovi Predsjedništva ne bi
formalno više predstavljali samo Bošnjake, Srbe i Hrvate nego sve građane
federalnih jedinica u kojima su izabrani. A to znači i da bi se za mjesta u
Predsjedništvu mogli natjecati svi građani dotičnih federalnih jedinica,
neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Načelno je zamislivo da bi u bošnjačkima
federalnim jedinicama u Predsjedništvo države bio, recimo, izabran Hrvat. Nisu
li Bošnjaci već dva puta pokazali da su voljni glasati za hrvatskog kandidata?
A Hrvati i Srbi mogli bi izabrati Židova ili nekoga drugoga. Ne bi više bilo
presudno to kako se netko nominalno nacionalno izjašnjava nego ko ga bira pa bi,
primjerice, svako koga bi izabrala većina u hrvatskima federalnim jedinicama
bio legitiman predstavnik Hrvata.
Ipak, nijedno od tih politički razumnih rješenja neće biti
prihvaćeno. Izbor članova Predsjedništva u državnom parlamentu odbacuju Srbi
jer se ne žele odreći prava da sami izravno biraju svog predstavnika i protive
se tome da bilo koju ovlast Republike Srpske prenesu na BiH. Izbor članova
Predsjedništva u etničkim federalnim jedinicama odbacuju Bošnjaci koji ne žele
da se neracionalna Federacija s deset fiktivno etnički mješovitih kantona
preuredi u federaciju s dvije ili četiri etničke federalne jedinice: po jednu
teritorijalno kompaktnu veću i po jednu manju bošnjačku (u zapadnobosanskoj
enklavi) i hrvatsku (u posavskoj enklavi). Ozakonjenje federalnih jedinica s
hrvatskom većinom Bošnjaci doživljavaju kao gubitak svoga teritorija i gledaju
na to kao na stvaranje normativnih pretpostavki za potencijalnu hrvatsku
secesiju. No krhki režim “stabilne nestabilnosti”, koji je na djelu u BiH od 1995.,
sve više erodira i u dogledno bi vrijeme, ako se ništa ne poduzme, mogao
završiti u novim sukobima.
(TBT, Globus, Autor Mirjana Kasapović)