KOLUMNA
Prosvjed je po
svojoj genezi abrogativan. Zahtijeva da se neka praksa dokine, da se prestane
nanositi šteta i sramota. Da se uklone oni koji tu praksu provode i koji od nje
profitiraju
Piše: Inoslav
Bešker, thebosniatimes.ba
Jedna od razlika
otočnog Islanda na sjevernom rubu Evrope i poluotočne Italije na južnome je i u
tome što Piratska stranka nije uspjela doći na vlast u Reykjaviku, dok je
PoKret 5 zvjezdica na vlasti u gradu Rimu, a ima znatnih izgleda da zavlada i
svom Italijom, dovevši tako i u jednoj članici G7 na vlast prosvjednu stranku.
Prosvjed na
vlasti je, dakako, contradictio in adiecto, oksimoron – ali samo ako zanemarimo
dijalektiku dijakronije. Naprosto zato što ne samo apsolutne novosti, nego i
mnoge varijante nastaju prosvjedom. Kao i u inih zametaka, ni u prosvjedima
nije otprve razvidno koja će se morula ili blastula razviti u Hawkinsa, koja u
Schwarzeneggera, koja u Vilibora, a koja će naprosto usahnuti kao resorbirani
abortus (u više od polovice blizanačkih trudnoća jedan od zametaka “nestaje”).
Prosvjed je sin
indignacije nad nekom praksom koju pojedinci smatraju sramnom. Hoće li se
prosvjed razviti u pokret ovisi o tome koliki će postotak pojedinaca pristati
da se pridruži indignaciji. Hoće li pokret biti kratkoga ili dugoga daha ovisi
pak o cijelom nisu faktora, a prvi su s jedne strane dubina (osobna)
indignacije i njezina širina (grupna, etnička, klasna itd.), a sa suprotne
količina konformizma kao osobne odnosno društvene inercije.
Gdje je
indignacija jača od konformizma prosvjed se profilira kao hereza; gdje se
hereza konformira nastala je nova religija. Mehanizam je manje-više istovjetan
u društvima kroz historiju, bez obzira na to o kakvim je tipovima vlasti i
vlasništva riječ: među olimpskim bozima koji su podijelili more, kopno i
podzemlje, u religiji, u politici, u nogometnoj federaciji…
Unutar
višestranačke demokracije prosvjed poprima dva najčešća oblika. Prvi je
pasivan: kada se indignacija nad praksom očitava kao nemoć pojedinca da utječe
na praksu, pa se on naprosto pasivizira, ne izlazi na izbore (u Evropi) ili
naprosto ne uzima izborni certifikat (onkraj Velike bare, gdje sustav
certifikata omogućava disimulaciju i same statistike). Drugi je aktivan:
glasanje usmjereno na izazivanje hemoragije podrške vladajućoj paradigmi, po
mogućnosti za nešto što će je iritirati, po načelu “osvete malog Japanca” iz
pradavnog vica.
Prosvjed je po
svojoj genezi abrogativan. Zahtijeva da se neka praksa dokine, da se prestane
nanositi šteta i sramota. Da se uklone oni koji tu praksu provode i koji od nje
profitiraju.
Da bi prosvjed
prerastao u pokret, nužno je da bude – ili da se čini – i propozitivan a ne
samo abrogativan, dakle da predloži i poziva kako i čime zamijeniti praksu koju
proziva kao nesnosnu.
To je prvi
kritičan moment, jer je vazda lakše naći konsensus za protivljenje (budući da
motivacija može biti krajnje raznorodna: fundamentalizmu neke religije
suprotstavit će se i liberalno krilo iste religije, i ateizam, i
fundamentalizam ine religije) nego za pristajanje, kamoli za zauzimanje za neki
projekt.
Drugi kritički
moment je dolazak na vlast pokreta koji se rodio iz prosvjeda, jer svaka
teritorijalna vlast pretpostavlja konsolidiranje hijerarhijske organizacije, a
time i strukturiranje pokreta (ako je religijski: u crkvu, ako je politički: u
partiju itd.).
Treći kritički
moment je, dakako, obnašanje vlasti. Ne samo zato što vlast haba ideje (pa time
razjeda idealni i idealistički naboj koji prosvjed unosi u pokret), nego i zato
što je svrha vlasti moć, što moć omogućuje korist, a koristoljublje izaziva
prosvjed – kako u onih koji su protiv koristoljublja, tako i u mnogo brojnijih
koji svoju korist pretpostavljaju tuđoj.
Korist je, dakako,
onaj ključan motivacijski moment, kvantni princip društvene mehanike, koji
funkcionira kao stidak – dobar ukus licemjerja zahtijeva da ga se zakriva
adekvatnim smokvinim listom, čak i leksičkim, pa se radije iskazuje u
pseudoetičkoj varijanti, kao “neko dobro” (da citiramo Aristotela), opće dobro,
zajedničko dobro – sugerirajući da i drugi treba da smatraju lošim, čak zlim,
ono što nam ne koristi, pa se kao “čuđenje u svijetu” doima Saint-Exupéryjev
lisac koji u talasanju žita ne vidi primarno kruh i tjesteninu, ili barem
brioše Marie Antoinette, nekadašnje male princeze Marije Antonije koja je dva
mjeseca mlađemu djetetu Mozartu brisala suze – nema medalje koja ima samo jednu
stranu, nema teze bez dijalektičke antiteze.
Mariji Antoniji,
osjetljivoj na suze pojedinca ali ne i bezlične klase, konce je smrsio
prosvjed, baziran na višemilenijskoj indignaciji, ali razbuktao u krizi. U
pokretu je prosvjed buknuo u revoluciju, revolucija je urodila diktaturama koje
su se smjenjivale kroz državne udare, replikama vjerskih ratova (religije su
bile: rojalistička i republikanska, koja se odozgo logično preobrazila u
imperijalnu), kontinentalnim ratom, Pirovom pobjedom rojalizma (današnji
diplomatski uzusi su jedan od plodova Bečkog kongresa), pa je sav taj seizmički
roj rezultirao liberalnim strankama koje su se u jedno doba izmjenjivale na
vlasti s konzervativnima, a onda su potonule na marginu. Ne zato što bi razlozi
indignacije koja ih je proizvela bili povijesno dokinuti, nego zato što je ista
indignacija, ali na drugoj društvenoj razini, urodila novim prosvjedom:
socijalističkim.
Kao što su
laburisti s Rossom McDonaldom prije devedesetak godina pospremili na tavan
whigovce, tako i socijaldemokracija – koja je od liberala preuzela ne samo
mjesto u parlamentarnim hemiciklima, nego i baznu ideologiju, poglavito
ekonomsku – postupno ali neumitno biva otplavljena na pučinu kao i Modugnov
Stari frak, jednako anakrona kao i Titov cilindar u Vatikanu.
Koji će od
prosvjednih pokreta zauzeti njezino mjesto na toboganu izdanih nada? U
povijesnoj perspektivi gotovo da je beznačajno. Ciklus im je zadan – ako
opstane neka vrsta predstavničke demokracije. Od braće Grakha, od razdvojbe
optimata i populara, od populističkih pokreta koji su urodili diktaturama
Sylle, Cezara i, napokon, Augusta (presliku ćemo naći i u Firenzi od guelfa i
gibelina, pa bijelih i crnih guelfa, pa augustovski prikrivene diktature Cosima
de’ Medicija, do sve jalovije dinastije…) obrazac je zadan, do daljnjega. U
kritičkim prikazima odnosâ Cezara, Pompeja i Cicerona dovoljno je promijeniti
imena, pa se obresti u aktualnim meandrima talijanske politike.
Dok su
protagonisti socijalne psihologije isti – a kroz milenije se mijenja
komunikacija, ne nužno i interakcija – dotle je vjerojatna cikličnost situacija
i solucija. Iz geologije i vulkanologije učimo da sitni pomaci i
strombolijanske erupcije ne rađaju katastrofe, jer su one posljedice dulje
nepomičnosti: što se napetost trajnije akumulira, potres je razorniji, što je
vulkanski kotao dulje pod presijom veća je opasnost od plinijske eksplozije.
Mehanizam krize nije bitno različit ni u društvu, poglavito u njegovoj
ekonomiji (gdje se motiv koristi pojedincu doima kao odraz njegova nagona za
samoodržanjem: akumuliranje imutka ne produljuje život, ali bijeda uzrokuje
smrt).
Čitajući Babel'a
(nije čudo da ga je Stalin dao zatući u Butyrki) lako je uočiti mehanizme
kojima prosvjed prerasta u razoran, okrutan populizam, bazno bezidejan. U
ratnim odnosno revolucionarnim uvjetima nerijetko krvožedan (tu je Hašek sa
svojim prikazom Bugulme poučniji od kohorte politologa, kamoli ostrašćenih
povjesničara). Ideološko ruho koje će navući gotovo da je sekundarno. Fašizmu
nisu manjkali socijalni elementi, “realni socijalizam” se profilirao kao
etatistički kapitalizam.
Ako nema ni rata
ni revolucije, populistička stranka prosvjednih korijena se širenjem glasačke
podrške utapa u drevnu shemu: Gianfranco Fini je, da bi dosegao 15 posto, svoje
postfašiste razmazao na podlogu desnog centra, Marine Le Pen je sada već nacionalna
konzervativka, za razliku od svoga parafašističkog oca.
Da, ankete kažu
da će po sadašnjem izbornom zakonu PoKret 5 zvjezdica ući u drugi krug
parlamentarnih izbora 2018 i da će u njemu premoćno potući i desni i lijevi
centar (pa i zato što će onaj koji ispadne u prvom krugu glasati, prosvjedno,
protiv brata po centrizmu).
Kada ga je Grillo
osnovao, ono V u nazivu MoVimento označavalo je bojni poklič “Vaffanculo!”
(slobodnije: “Gonite se u k…!”, što smo preveli verzalnim K). Danas već, dok
vladaju gradovima, taj prosvjedni barjak je davno spušten sa stijega:
abrogativna faza je prošla, u propozitivnoj još tumaraju, stignu se
kompromitirati i osramotiti do 2018.
Svaka sličnost
bilo s Mostom, bilo sa Živim zidom, samo je neumitna.
(TBT,
Jutarnji.list)