KOLUMNA
Na Bliskom istoku, međutim, Putin ima prostor za
potkopavanje zapadnog utjecaja i stvaranje vlastite moći bez rizika od
pokretanja rata na Zapadu.
Piše: Emile Simpson, thebosniatimes.ba
U svom stručnom djelu „Strategija: Historija“, Sir Lawrence
Freedman definira strategiju kao „umijeće stvaranja moći“. Ovo je korisna
perspektiva odakle se može savršeno dobro sagledati jedan od ovogodišnjih
geopolitičkih trendova: povratak Rusije Bliskom istoku.
Osim bliskih odnosa sa sirijskim režimom koji datiraju još
od 1970-ih godina, Moskva nije imala značajnu ulogu na Bliskom istoku od 1972.
kada je predsjednik Anwar Sadat izbacio sovjetske savjetnike iz Egipta.
Čemu sada povratak? Generalno, jasno je da ruski predsjednik
Vladimir Putin želi izazvati dojam svjetskog poretka u američkoj režiji i
potaknuti povratak multipolarnoj opciji, iako su i na njegovim ambicijama
samonametnuta ograničenja. Iako je intervenirao u Gruziji i Ukrajini, ne
izgleda spremnim za pokretanje većeg rata napadom na bilo koju od
istočnoevropskih zemalja koje su već članice NATO-a. Na Bliskom istoku,
međutim, Putin ima prostor za potkopavanje zapadnog utjecaja i stvaranje
vlastite moći bez rizika od pokretanja rata na Zapadu.
Kao što svaki demagog zna, jedan način kako stvoriti moć iz
ničega je prvo pronaći razdor pa ga onda iskoristiti. Na Bliskom istoku,
fundamentalni razdor koji je Rusija iskoristila je onaj između zapadnjačke
averzije prema islamistima, s jedne strane, i kršenja ljudskih prava, s druge.
Konflikt između ovih ciljeva često dovodi do dvosmislenosti u zapadnoj vanjskoj
politici. Također otvara politički prostor gdje Rusija može djelovati ulagajući
u represiju i odbacivanje demokratije.
Moskva nedvosmisleno podržava trenutni autoritarni režim u
Damasku, Kairu i Tobruku, koji prikazuje kao bedem protiv širenja radikalnog
islama. U Egiptu, Putin je stalno podržavao radnje predsjednika Abdel Fattaha
al-Sisija protiv Muslimanskog bratstva, npr., uprkos rasprostranjenim dokazima
o represivnoj taktici njegove vojne vlade. Od 2013. Rusija je uskočila prilikom
obezbjeđivanja oružja za egipatsku vladu, koristeći suzdržavanje SAD-a od
nabavke vojne opreme koja se mogla upotrijebiti u svrhu domaće političke
represije. Iako Egipat i dalje ovisi o mnogo višim nivoima finansijske pomoći
iz Washingtona nego iz Moskve, ova akcija služi za primjer ruske strategije za
iskorištavanje svake pukotine između SAD-a i regionalnih saveznika kada
Washington okoliša oko sigurnosti i ljudskih prava.
Ista je stvar u Libiji i Siriji, gdje se Rusija ne bori sa
zvaničnim američkim partnerom. U Siriji, bez obzira na to što sirijska vlada
nemilice krši ljudska prava, što je izazvalo i bijes sa Zapada, Zapad ipak nije
u stanju objasniti kako bi svrgavanje Bashara al-Assada poboljšalo sigurnost
njihove zemlje, budući da bi ono moglo dovesti do rasta islamske anarhije.
Putin je iskoristio ovaj propust bezrezervno podržavajući Assada i ostavivši
Zapad da se raspravlja oko postepene „tranzicije“ daleko od sirijskog
predsjednika. To dodatno pojačava utjecaj Rusije i Irana, jedinih zemalja koje
imaju dovoljno moći da pokrenu takvu tranziciju.
Što se tiče Libije, SAD pomaže vladu nacionalnog jedinstva
(koju podržava i UN), s centralom van Tripolija, koja teži ujedinjenju
podijeljene zemlje. Problem je što separatistička vlada u Tobruku u istočnoj
Libiji, koju podržavaju Egipat i UAE, nije pristala na ovo udruživanje.
Osjetivši priliku da uskoči između SAD-a i dvaju
tradicionalnih partnera (Egipta i UAE), dok zvanično podržava službeni proces
UN-a, Rusija je spremila oružje, vjerovatno preko Srbije i Bjelorusije, snagama
generala Khalife Haftara, koji podržava vladu Tobruka. Nakon Haftarovog
uspješnog preuzimanja naftnih terminala u Sirtu u zadnja dva mjeseca, i beskompromisne
politike protiv islamističkih grupa u Benghaziju, čini se da Zapad sada
prihvata stvarnost – i, do određenog stepena, potrebu – njegove moći i,
donekle, ruskog utjecaja u Libiji.
Prilično isto bi se moglo reći i za Putinov iznenađujući diplomatski preokret prema
Turskoj. Osjetivši priliku za povlačenje iz NATO saveza, nakon pokušaja
državnog udara protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u julu, Putin je
pozvao turskog lidera Moskvu. Ruske sankcije, nametnute nakon obaranja ruskog
vojnog aviona u Siriji prošle godine, su ukinute i Zapad se sada mora nositi sa
nezgodnom situacijom NATO-ove članice gdje predsjednička politička filozofija
ima više dodirnih tačaka s Putinovim vrijednostima, nego demokratskim a koje bi
NATO trebao čuvati.
Iako se Putin ove godine pokušavao ubaciti u nekoliko drugih
područja bliskoistočne politike, ne bismo trebali pretjerivati s njegovim
utjecajem. Sjetimo se naprimjer da je vrijednost propagande koju su Rusi
povezali sa sirijskim bombaškim napadom iz iranske baze u augustu, iznervirala
Teheran, i da su Rusi izbačeni iz baze tri dana kasnije. Slično, Putinov
pokušaj da zgrabi ulogu u izraelsko-palestinskom mirovnom procesu ove godine,
za kojeg se čini da je prvenstveno osmišljen da provjeri SAD kao ključnog
posrednika, ne izgleda da će rezultirati nekim napretkom.
Da li je onda Putin strateški kapacitet ili nepromišljeni
kockar? Stvarnost je banalnija. Da, Rusija je ostvarila diplomatske uspjehe ove
godine, prvenstveno u istočnoj Libiji i Turskoj, i ohrabrila je Assada, ali je
ovo došlo u obliku ozbiljnog i dugotrajnog ekonomskog troška po Rusiju.
Kao što svaki demagog zna, jedini način kako zadržati moć
stvorenu iz ničega na temelju razdora je potpirivanje vatre trajnih sukoba o
kojima ovi razdori ovise. Ali kada od Zapada stvorite trajnog neprijatelja, ne
možete se iznenaditi kad se nađete na udaru ekonomskih sankcija i sveopćeg
opreza iz zapadnjačkih kompanija oko ulaganja u vašu zemlju.
Moguće je da je Putin vjerovao da će mu potezi na Bliskom
istoku dati prednost u pregovorima oko ukidanja sankcija, uprkos činjenici da
ukrajinske i sirijske sankcije nisu formalno vezane. Ali realističnije je pretpostaviti
da Putinovo podsticanje stalnih sukoba sa Zapadom čini slabljenje sankcija
nemogućim u skorije vrijeme, naročito ako Hillary Clinton uđe u Bijelu kuću. Ako
ništa drugo, Putin je smjestio Rusiju u poziciju s koje svoju ekonomiju mora
konstantno usmjeravati prema Kini, a dalje od Zapada, što Pekingu daje znatnu
moć nad Moskvom.
Također je važno istaknuti ulogu obmanjivanja i blefiranja u
ruskoj strategiji. Ovo je način proizvodnje moći iz ničega, ali i lukava vrsta
moći koja dugoročno uništava kredibilitet.
Za primjer uzmimo odnos Rusije sa Saudijskom Arabijom. Bez obzira
što se nalazi na drugoj strani sirijskog građanskog rata, Putin je uspio uvesti
Riyad u svoju diplomatsku orbitu kroz suradnju na politici nafte, pod
pretpostavkom da zemlje OPEC-a, predvođene Saudijskom Arabijom, i Rusija
trebaju znatno više cijene za vladine budžete kako bi se izjednačile.
Moskva je izrazila spremnost na takvu suradnju, a čini se i
da su se Saudijci priključili – jer bez nje, Rusija jednostavno može prigrabiti
dio bilo kojeg tržišta od saudijskog smanjenja proizvodnje. Ali Riyad će skoro
sigurno izgubiti u ovakvom dogovoru. Prošlog mjeseca, Igor Sechin, izvršni
direktor ruske naftne kompanije (pod kontrolom države) Rosneft, izjavio je da
njegova kompanija neće učestvovati u tom planu, implicitno protivriječivši
Putinu.
Čini se da Rusija želi pridobiti Saudijce da potpišu
sporazum koji Moskva zapravo ne namjerava podržati. Ali teško je vidjeti koliko
dugo će ih Putin moći zavaravati da se uhvate u koštac sa ozbiljnim poslom.
Kratkoročno, službena objava sporazuma o proizvodnji nafte OPEC-Rusija, koji se
očekuje ovog mjeseca, privremeno će podići cijene. Ali dugoročno, kada ugovor propadne,
kao što će morati, Putinov kredibilitet će nestati zajedno sa Riyadom i
OPEC-om.
Procjena uspjeha Putinove strategije ustvari ovisi o vremenskom
okviru: 2016. Rusija je na Bliskom istoku; dugoročno, šteta koju je nanio
ruskoj ekonomiji raskidom sa Zapadom će biti važnija od vrijednosti saveza sa slučajevima
poput istočne Libije ili čak Turske. Već srozana niskim cijenama nafte, ruska
ekonomija teško sebi može priuštiti da se isključi iz tržišta i ulaganja
zapadnih glavnih gradova.
Ali možda je ruski međunarodni uspjeh posve pogrešno
tumačenje onoga što Putin dobiva od strategije trajnog sukoba. Strategija je
može biti umijeće stvaranja moći, ali moć za koju je strateg najviše
zainteresiran, možda je kod kuće. Trajni konflikt u inozemstvu jasno pomaže
izazvati narodnu podršku među Rusima da održe Putina utvrđenog u Kremlju, čak i
ako njegova zemlja propada.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)