FELJTON
U međuvremenu, formiran je i tim pravnih
stručnjaka koji su počeli raditi na reviziji, međutim pitanje je šta se može
uraditi u ovako kratkom vremenskom roku da bi se popravile posljedice minulog
nerada i kako bi se mogli ispoštovati uvjeti ulaganja revizije na donesenu
presudu
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Period ostavljen za reviziju – 2007. – do danas
Nakon donošenja predmetne presude po Tužbi
BiH protiv Republike Srbije, tužitelju – Bosni i Hercegovini ostavljena je
mogućnost revizije. Revizija je zahtijevala ispunjenje dva kumulativno
postavljena uslova:
– da bude podnesena u zakonom predviđenom
roku – 10 godina; te
– da se pronađu novi dokazi koji tužitelju
nisu bili poznati ili dostupni za vrijeme donošenja presude.
Prvi postavljeni uslov, objektivno
postavljen prekluzivni rok od 10 godina,
polako ističe, dok se ispunjenje drugog uslova niti ne nazire.
Šta je za Bosnu i Hercegovinu
podrazumijevala mogućnost revizije? Revizija je našoj zemlji prije svega
pružila mogućnost da donesenu presudu Međunarodnog suda pobije, da dokaže
počinjenje krivičnog djela genocida i u ostalim općinama Bosne i Hercegovine
(pored dokazanog genocida za Srebrenicu), te da dokaže aktivnu ulogu ili
eventualno saučesništvo (zajedno sa da organima RS-a) Republike Srbije u
počinjenom genocidu. Značaj ovog dokazivanja ne samo da je bitan zbog aspekta pravde,
nego činjenice da će presuda po ovom pitanju uvjetovati pisanu historiju obiju
zemalja, njihovu budućnost i kasniji međusobni odnos na balkanskoj i međunarodnoj
sceni.
Dakle zbog nacionalnog značaja ovog pitanja,
na reviziji je bilo potrebno raditi po hitnom postupku. Već naredni dan po
donošenju presude, 27. februara 2007. godine, Predsjedništvo BiH (gdje je u
međuvremenu u oktobru 2006. godine došlo do konstituisanja novog saveza kojeg
su sačinjavali Haris Silajdžić (iz reda bošnjačkog naroda); Željko Komšić, (iz
reda hrvatskog naroda) i Nebojša Radmanović (iz reda srpskog naroda)) je moralo,
bez odlaganja, formirati novi pravni tim sa isključivim ciljem pronalaženja
novih dokaza koji bi ukazali na odgovornost Republike Srbije. Ovaj pravni tim trebao
je odmah po svom formiranju da pristupi analizi donesene presude, ispitivanju
podnesnih dokaza, ispitivanju u međuvremenu donesenih presuda pred Međunarodnim
krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ali se ni u kom slučaju ne ograničavajući
na nalaze ovog sudskog organa kako se pred njim dokazuje individualna odgovornost),
te prikupljanju novih, ključnih dokaza i činjenica.
Međutim, Bosna i Hercegovina ništa od
navedenog nije uradila. Umjesto toga, nastupilo je zatišje na bosanskohercegovačkoj,
tačnije bošnjačkoj strani. Postupak je u ovom desetogodišnjem roku ušao, kako
se to par puta moglo čuti i u medijima, u “fazu mirovanja”.
Sve do otprilike 2015. godine, nije bilo
ozbiljnijih naznaka o pokretanju revizije. U ovom periodu počinju tek stidljiva
i parcijalna spominjanja Tužbe, ipak i dalje bez konkretnih prijedloga. Iznose
se kontradiktorne i dvosmislene izjave koje za cilj imaju prije zbunjivanje
javnosti nego davanje uvida u stvarno stanje stvari. U međuvremenu je došlo do
konstituisanja i petog (2010.) (u koji su ušli Bakir Izetbegović (iz reda
bošnjačkog naroda), Željko Komšić (iz reda hrvatskog naroda) i Nebojša Radmanović (iz reda srpskog naroda)),
te šestog saziva Predsjedništva BiH (Bakir Izetbegović (iz reda bošnjačkog
naroda), Dragan Čović (iz reda hrvatskog naroda) i Mladen Ivanić (iz reda srpskog naroda)).
Ukoliko je šta i rađeno u ovom periodu po
pitanju Tužbe nije poznato, međutim malo je izvjesno da jeste. Jedine direktne
izjave po ovom pitanju dolazile su iz Republike Srpske, od strane srpskih
članova Predsjedništva i čelnika ovog entiteta, koji su izjavljivali kako
reviziju ni pod kojim uvjetima neće dozvoliti.
U međuvremenu javnost ostaje zbunjena i u
vezi osobe agenta Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde. Naime,
Sakib Softić gostujući 30. maja 2013. godine na Federalnoj televiziji, sam sebe
titulira kao “bivšeg agenta” ističući da je on prije svega profesor doktor a
tek onda “bivši agent BiH”. Na pitanje voditeljice ima li Bosna i Hercegovina u
tom trenutku agenta pred Međunarodnim sudom pravde, Softić izjavljuje: “Ja ne
mogu da komentarišem to pitanje, i da sam znao unaprijed bih Vas zamolio da mi
ne postavljate to pitanje.” Na konstataciju voditeljice da je sve do tada, pa
čak i dan prije emisije on, Softić, bio taj koji je predstavljan kao agent,
Softić odgovara: “To je greška, ja sam profesor.“
“A otkad niste agent?”
“Pa ja nisam rekao da nisam agent nego sam
rekao da ne želim da me se tako predstavlja.”
“Rekli ste da ste bivši agent.”
“Pa recimo da sam ranije bio saglasan da me
se tako predstavlja a sad nisam.”
Nakon ovog intervjua bosanskohercegovačka
javnost ostaje u dilemi: da li je Sakib Softić bosanskohercegovački agent i ima
li uopće Bosna i Hercegovina akreditiranog agenta pred Međunarodnim sudom
pravde, a konfuzija je tim prije veća nakon Softićeve izjave kako on do tada
učinjenom na reviziji presude “ne zna dovoljno, nema dovoljno informacija, da
je to stvar između država, da je država BiH odgovorna za pronalaženje dokaza,
da država ima različite osposobljene službe u tom cilju,”, te da će agent biti “neko ko bude određen kao kompetentan da radi taj posao”. Javnost je ostala uskraćena za odgovor ko je
bosanskohercegovački agent po pitanju Tužbe međutim u junu 2015. godine Bakir
Izetbegović izjavljuje kako “pravo na obnovu tužbe protiv Srbije ima isključivo
ovlašteni advokat Sakib Softić”, što ponovno upućuje na Softića u ovoj ulozi.
Devet godina roka ostavljenog za reviziju protiče
u šutnji i neradu, dok ozbiljnije priče o ovom pitanju počinju tek pred ulazak
u ostavljeni desetogodišnji rok i 2016. godinu. Nemali broj stručnjaka i
probosanski orijentiranih organizacija, uključujući i samog profesora Boyela te
bivšog tužioca Haškog tribunala Geoffreyja Nicea, izlaze u medije sa
konstatacijom kako se revizija mora pokrenuti, a mnogi od njih izlaze i za
pregledom novih dokaza koji bi mogli biti iskorišteni za reviziju, a o kojima
je BiH kao tužiteljska strana šutila.
Nakon donošenja presude u predmetu Karadžić
konačno se oglašava i bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović izjavljujući
kako postoji mogućnost pokretanja revizije u slučaju pronalaska novog dokaza u
presudi donesenoj u predmetu Karadžić, odajući tako da do tog trenutka ništa u
nije rađeno i kako se novi dokazi, 9 godina poslije, tek traže.
Dan poslije Izetbegovićevog istupa za
medije oglašava se i Sakib Softić (kojeg mediji ponovo navode kao agenta BiH) i
ističe da je spreman raditi na reviziji tužbe protiv Srbije.
U međuvremenu u medijima izlaze informacije
kako se Sakib Softić kroz cijeli desetogodišnji period ostavljen za reviziju
nalazio na platnom spisku bošnjačkog člana Predsjedništva.
Izjava o mogućoj reviziji nailazi, očekivano,
na negodovanje srbijanske i srpske strane u BiH. Predsjednik Republike Srpske Milorad
Dodik izjavljuje kako navedeno ne dolazi u obzir, premijer susjedne Srbije
Aleksandar Vučić u javnost istupa sa komentarom kako Izetbegović ovim pričama
ide „protiv 35 odsto stanovništva vlastite zemlje i traži bilo kakav dovoljan
razlog da pokrene spiralu, najpre političkog, a onda ko zna kakvog nasilja”, zanemarujući
činjenicu kako je veliki broj upravo tih građana ratovao protiv svoje zemlje a za
potrebe matice Srbije, ali i ponavljajući bezbroj puta upućivanu prijetnju o
mogućim posljedicama po BiH ukoliko bi Republika Srbija ikada i bila osuđena,
dok srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić izjavljuje kako nikada neće dati
svoj glas za pokretanje revizije.
Međutim, pravni stručnjaci opvrgavaju
tvrdnju Ivanića ističući kako saglasnost Predsjedništva za pokretanje revizije nije
potrebna te da su prijetnje srpskog člana Predsjedništva “pucanj u prazno” kako
je potpisivanjem prvobitne Tužbe od strane prvog predsjednika Izetbegovića
prenesena i punomoć na bh. agenta, a da ta punomoć nikada nije opozvana. Protuargumenti
srpske strane kako o Tužbi nikada nije raspravljano u poratnoj BiH te da je ona
samim tim nelegitimna, odbijeni su tvrdnjom kako je punomoć data profesoru Trnki
njegovim imenovanjem 2001. godine, te iako je srpski član Predsjedništva bio
protiv, kako nije pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa, nije niti osporio
njegovo imenovanje. Ova punomoć je sa profesora Trnke prešla na agenta Softića
i nikada nije opozvana. Samim tim, za reviziju kao nastavak procesa nije
potrebna ponovna saglasnost Predsjedništva nego bi u slučaju pokretanja opoziva
punomoći ovo lako mogao zaustaviti bošnjački član Predsjedništva.
U međuvremenu, formiran je i tim pravnih
stručnjaka koji su počeli raditi na reviziji, međutim pitanje je šta se može
uraditi u ovako kratkom vremenskom roku da bi se popravile posljedice minulog
nerada i kako bi se mogli ispoštovati uvjeti ulaganja revizije na donesenu
presudu. Zašto do formiranja pravnog tima nije došlo ranije, da li je u ovom
slučaju riječ o nemaru, nesposobnosti ili sabotaži, vrijeme će pokazati. Još
jedno pitanje koje ostaje neodgovoreno jeste, ako su postojali pojedinci koji
su za svo vrijeme ostavljenog roka, 10 godina, iz državnog budžeta bili plaćeni
da rade na reviziji, a na istoj nisu radili, da li će takva lica snositi
posljedice?
Revizija pod znakom pitanja
Pitanje Tužbe Bosne i Hercegovine protiv
Srbije povodom kršenja Konvencije o genocidu i revizije presude po navedenoj
tužbi kompleksnije je nego što se može pretpostaviti. Ne zbog činjenice da se
radi o međunarodnoj tužbi niti zbog činjenice da se radi o tužbi za najteže
krivično djelo nego zbog činjenice da ovo naizgled pravno pitanje (a trebalo bi
to nedvojbeno da bude) to uopšte nije; nego je političke prirode.
Površno sagledavanje stvari daje nam uvid u
bezbroj puta ispričanu priču, međutim čak i neznantno grebanje po površini
dovodi do razbijanja predstavljene iluzije. Tužbu su osujećivali skoro pa svi –
srpski i srbijanski lideri, međunarodna zajednica, ali i bošnjačka strana putem
svojih brojnih nelogičnih poteza. Ista stvar je i sa revizijom donesene presude;
mali je broj onih koji žele da do revizije dođe.
Međutim, revizija nije pitanje puke želje i
izraza volje nego i poštovanja zakonom predviđenih uvjeta. Rok koji je
prekluzivne prirode ističe za četiri mjeseca, a čime prestaje i pravo BiH za poduzimanje
bilo kakvih radnji u ovom procesu. Sve i da se, i samo dan poslije isteka ovog
roka, pojave dokazi koji ukazuju na Republiku Srbiju kao nevojbenog počinioca
genocida, sudsko dokazivanje njene odgovornosti više nikada neće moći biti
pokrenuto. Ipak, moguće je da i u slučaju pokretanja revizije Bosna i
Hercegovina, usamljena u svom nastojanju da dokaže genocid, ne uspije
izdejstvovati osuđujuću presudu. Političko, a ne pravno pitanje kakvo ono
jeste, ostavilo je i ostavlja mnoštvo prostora za manipulaciju. Kako vrijeme
prolazi, sve je izvijesnije da prioritet niti Međunarodnog suda pravde niti
Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju nije dokazivanje istine i dijeljenje
pravde, nego baš suprotno: uspostava odnosa u BiH i u regionu onakvima kakvi
oni odgovaraju ciljevima i interesima Zapada. Ukazuje na ovakav zaključak
obnavljanje suđenja u predmetu “Stanišić-Simatović”, činjenica da je izricanje
presude u predmetu “Mladić” zakazano za 2017. godinu, donošenje oslobađajuće
presude u predmetu “Šešelj”i oslobađajuće presude po tačkama za genocid u 7 bh.
opština u predmetu “Karadžić”, kao predmeta u koje su polagane najveće nade za
dokazivanje počinjenog genocida.
Možda je, na kraju krajeva, usud Bosne i
Hercegovine da njen vapaj za pravdom bude žrtvovan i da sa na njoj lome talasi
historije. Ipak to ni u kom slučaju ne umanjuje odgovornost
bosanskohercegovačkih i bošnjačkih predstavnika koji su i pored svog mogućeg
protivljenja i sabotiranja od strane i Republike Srpske i Republike Srbije, pa
čak i međunarodne zajednice i samog Međunarodnog suda pravde, morali, vodeći se
najboljim interesima Bosne i Hercegovine, dati svoj najviši doprinos kako bi
ovom političkom pitanju dali pravni epilog.
(TBT)