KOLUMNA
To nije bila slika nostalgičnih boraca već prizor grupe ostarjelih i umornih muškarca, možda u dubini duše svjesnih (mada to nikada ne bi priznali) da se to što oličavaju već nalazi izvan vremena i historije, neminovno osuđeno da nestane
PIŠE: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Pomalo ošamućeni nizom događaja vezanih za spektakularno okupljanje naroda kojim je proslavljeno potpisivanje Mirovnog sporazuma između kolumbijske vlade i Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARK), mi koji smo bezrezervno bili za mir doživjeli smo ogromno iznenađenje kada su, opovrgavši sve ankete, na referendumu pobijedili oni koji su bili protiv. Ono što u tom raspletu najviše zbunjuje nije bila razlika od svega nekoliko hiljada glasova zbog kojih su pristalice mira poražene, već to što gotovo 63 posto birača nije izašlo na glasanje
Valjalo bi učiniti napor i prosuditi o tom rezultatu hladne glave. Očigledno je da nije niti može biti tri četvrtine Kolumbije u korist tog rata koji, već više od pola vijeka, pustoši zemlju, uz hiljade mrtvih i povrijeđenih, otetih i ucijenjenih, uz terorizam, tu prepreku zbog koje je ekonomski život paralizovan oružanim akcijama na ogromnim područjima, uz sveprisutnu nesigurnost i smrtonosni savez gerile i trgovaca drogom, koji je izvor obilate institucionalne i društvene korupcije. Negativan glas i uzdržanost ne podrazumijevaju odbacivanje mira, već izražavaju duboki skepticizam prema prirodi sklopljenog sporazuma u kome, s razlogom ili bez njega, velika većina Kolumbijaca vidi FARK kao velikog pobjednika u tim pregovorima, kome su date, po njihovom mišljenju, pretjerane i nepravedne koncesije
Besmisleno je diskutirati o tome da li je takvo mišljenje o mirovnom sporazumu pravedno ili nepravedno, jer se pobornici jedne ili druge opcije nikada s tim neće složiti. U demokratskom društvu većina može biti u pravu ili pogriješiti, ali se rezultat izbora, ukoliko su oni legitimni, mora prihvatiti, bez obzira na to da li nam se dopada ili ne; u tome počiva sama suština demokratske kulture.
Da li to znači da će neminovno ponovo doći do rata u Kolumbiji? Nipošto. Reakcije Vlade i samog FARK-a ukazuju na to da ni jedni ni drugi ne misle tako. Uostalom, sami lideri partija koje su zastupale odgovor „ne“ – bivši predsjednici Uribe i Pastrana – insistiraju na tome da njihovo protivljenje Sporazumu nije bilo protivljenje miru, već nepravednom miru, zbog čega su razmatrali prevelike ustupke gerili, naročito kada je riječ o nekažnjavanju počinitelja krvnih delikta i „zločina protiv čovječnosti“, kao i privilegije koje je FARK dobivao na svojoj mutantskoj subverzivnoj tranziciji ka legalnoj političkoj sili. To znači da uvijek postoji prilika za mir: dovoljno je da na obje strane prevlada izvjestan pragmatičan duh i mrvica dobre volje.
Usred razočaranja koje sam osjetio nakon rezultata referenduma, donekle mi je povratilo raspoloženje, još više nego ograbrujuće riječi kojima je Timčenko prokometarisao rezultate izbora. Kada sam vidio vođe gerilaca u Havani, u besprijekorno bijelim košuljama, sa cigarama među prstima, i vjerovatno časama s rumom nadohvat ruke, kako iščekuju prebrojavanje glasova. To nije bila slika nostalgičnih boraca koji su teško i sa mnogo odricanja živjeli pod vedrim nebom na planini, već prizor grupe ostarjelih i umornih muškarca, možda u dubini duše svjesnih (mada to nikada ne bi priznali) da se to što oličavaju već nalazi izvan vremena i historije, neminovno osuđeno da nestane. Da nije tako, ne bi došlo do Mirovnog sporazuma. A do njega će možda ponovo doći, pod uslovom da obje strane izvedu odgovarajuće zaključale iz toga demokratskog referenduma koji se upravo odigrao.
Prvi od njih je činjenica da je popularnost FARK-a, koja je u nekim trenutcima tokom tih pola vijeka, danas znatno opala, i da upadljiva većina kolumbijskog naroda više ne u to što revolucionarne oružane snage rade i govore. otuda njihova najveća težnja neće biti samo da se održe na planinama i u prašumama, već i u političkom životu. drugim riječima, starim gerilcima će biti potrebno mnogo truda i istinska posvećenost mirnodopskoj političkoj aktivnosti kako bi povratili važnu ulogu u budućnost Kolumbije.
Bit će teško postići taj novi sporazum, ali ne i nemoguće. Još ne. U tome su uspjeli u srednjoj Americi i Sjevernoj Irskoj, gdje oni koji su se prije nekoliko godina žestoko međusobno ubijali danas žive u zajednici i, uprkos svemu prilagođavaju se demokratiji. Važno je biti svjestan toga da je stara ideja vodilja, koja je šezdesetih i sedamdesetih godina pokrenula toliko mladih ljudi- uvjerenje da društvena pravda počiva na puškama i pištoljima- sada definitivno mrtvo slovo na papiru. Oni koji su umrli fascinirani tom mesijanskim iluzijom nisu nimalo doprinijeli umanjenu siromaštva i nejednakosti već su samo dali povod za uspostavljanje gnusnih vojnih diktatura, smlati na hiljade nevinih i dodatno odlaganje borbe protiv nerazvijenosti.. u Latinskoj Americi, usred te papazjanije revolucija i kontrarevolucija, ponovo rađala ideja daj e , naposljetku, demokratija jedini sistem koji donosi stvarni napredak, zauzdava nasilje i stvara uslove za miran zajednički život koji bi s vremenom doveo do rješenja problema. To je manje upadljivo i spektakularno nego što bi željeli nestrpljivi zagovornici pravde, ali ako rasušujemo čvrsto sa obje noge na zemlji, koji su revolucionarni modeli bili uspješni? Tragična i letargična Kuba, iz koje milioni Kubanaca ida lje, pošto-poto pokušavaju da pobjegnu? Uništena Venecuela, koja doslovno umire od gladi, bez lijekova, bez posla, bez struje i bez nade, žrtva kidnapovaja male bande demagoga i trgovaca drogom?
Pobornici negativnog izjašnjavanja koju su tobože se zabrinuli da bi Kolumbija mogla da postane „kastročavezovska“ ako prevagne odgovor „Da“, vrlo dobro su znali da to nije tačno. Ako je u nekom trenutku. „socijalizam“ 21 vijeka izvršio izvjestan uticaj na Latinsku Ameriku, to je već daleka prošlost i, s obzirom na jadno stanje do kojeg je dovedena Venecuela, politika Huga Chaveza postale je prije svijetao primjer toga šta ne treba raditi ukoliko postoji želja da se živi u miru i slobodi, s težnjom ka napretku.
Kolumbija je uspjela da zadrži demokratiju tokom poluvjekovne borbe sa gerilom, što je samo po sebi izvanredan uspjeh. Potreban je još jedan napor, uz sve prethodne da mir bude moguć.
(TBT, nedeljnik.rs)