Malo je zemalja na svijetu da su o njihovim sudbinama isključivo odlučivali drugi, posebno svjetske imperije i velesile, kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. I ono što je svjetski kurozitet i fenomen jeste činjenica da nikad njeni narodi nisu u svom glavnom gradu, Sarajevu, napravili dogovor o ustrojstvu države. Uvijek se to dešavalo u svjetskim prijestonicama od Berlina, Jalte do Daytona. Kao što je poznato na Berlinskom kongersu 1878. Austro-Ugaraska je sporazumom sa Turskom izvršila ankesiju BiH, da je na Jalti dogovorom Josipa Visrionovića Staljina i Winstona Churchilla spuštena „željezna zavjesa geopolitičke podjele svijeta, “ slivom rijeke Drine, da je u Daytonu sačinjen mirovni sporazum za BiH.
NIKAD BOSANCI NISU ODLUČIVALI O SVOJOJ SUDBINI
Zapravo, postoji jedna izuzetak u tome, a to je ZAVNOBIH u Mrkonjić gradu gdje su narodi Bosne i Herecgovine rekli tu čuvenu rečenicu da „BiH nije ni Hrvatksa, ni Muslimanska, ni Srpska, već i Srspka, i Muslimanska i Hrvatska“. Ovo se može uzeti kao temeljni izraz političke volje bosansko-hercegovačkih naroda koji je uvažen i u AVNOJ-u kao temljenom dokumentu nastanka Jugoslavije u kojoj je BiH dobila status republike.
Zbog čega je takva gaopolitička sudbina Bosne i Hercegovine? Da bismo bar pokušali dati odgovor na ovo pitanje, moramo poči od činejnice da je u Bosni i Hercegovini, da ne kažemo zbog BiH, izbio Prvi svjetski rat. Potom treba imati u vidu da je po nekim teoretičarima geopolitike, poput Henry Cissingera, iskra i povod za Drugi svjetski rat počeo na Balkanu. Oni tvrde da je ubistvo sprskog monarha Aleksandra Karadžorđevića u Marseju bio početak Drugog svjetskog rata. Jer su navodno atentat na srpksog kralja izvele ustaše u dosluhu sa Hitlerovim nacistima.
To znači da Bosna i Hercegovina kao dio Balkana dijeli sudbinu susjednih država, odnosno da ovakvi događaji imaju reperkusiju na dešavanja u BiH, odnosno na njen položaj u svijetu.
Dakle, Daytonski mirovni sporazum je historijski kontekst odlučivanja o BiH gdje velesile imaju glavnu, pa čak iposljednju riječ. Stoga ne čudi i danas dvojica amabasadora u BiH imaju glavnu riječ, a to su američki i ruski ambasador.
Ono je što uočio Francis Fukuyama, jedan od najvećih geopolitičkih umova današnjice, prilikom svog gostovanja u Sarajevu, kada je na Fakultetu političkih nauka držao predavanje studentima, jeste čudženje nedostatka volje, kako kod lokalnih političara,tako i kod nacionalnih intelektualnih grupacija, da nastave sa nadogradnjom Daytonskog mirovnog sporazuma u pravcu obnove multikulturnog društva kojeg su razorili etnonacionalsiti.
Na osnovu dosadašnjeg iskustva, a posebno na osnovu regionalnih i geopolitičkih prilika, kada su supotpisnice Daytonskog sporazuma SAD, Njemačka i Francuka u indirektno ratu sa Rusijom u Ukrajini, te kada se govori kako o ruskom, tako i o sprskom svijetu, pitanje je da li tvorci Daytonskog sporazuma i dozvolili lokalnim političkim liderima da vode autonomniju i nezavisniju politiku u odnosu na geopočlitike interese velesila. Doduše takvih političara do sada nije ni bilo.
Za sada se stiče dojam da bi se samo kroz euroatlanske integracije mogao unaprijediti Daytonski mirovni sporzum, na način da bi unutar Evropske unije došlo do integracijskih procesa, te političke i ekonomske stabilnosti države. I pored sve glasnijeg zazivanja potrebe proširenja EU na Balkanske države, još je to „na dugu štapu“ bar što se BiH tiče.
Stoga su još uvijek pitanja iz domena rata primarna i kad je BiH i sam Daytonski sporzum u pitanju. Zapad se više ne pita da li će, već kada će Vladimir Putin otvoriti drugi front protiv Zapada na Balkanu. Ta pitanju su aktualizirana nakon upada sprskih specijalaca, navodno terorističke grupe, u selo Banjska na Kosovu.
Kao što se može vidjeti iz zapadnih medija koji su tretirali ovu temu sa Kosova, opet o sudbini Balkana odlučuju svjetski moćnici. Tako da je vrlo depresivno biti političar u ovakvom okruženju sa ambicijom da se nešto promjeni. Posebno sa ambicijom da se napravi neki sporazum u kojemje izražena volja naroda, a ne samo interesi velikih sila.
OD DAYATONA DO OSLA, SVE SU TO AKULISNA POSLA
Posebno Bosanski Muslimani imaju razloga da razmotre sve implikacije Daytonskog mirovnog sporzuma nakon eskaliranja ratne drameu Gazi. Jer genocid koji se trenutno dešava u Gazi bukvalno je obasjao geopolitičku scenu svijeta, posebno onu na Zapadu čiji geopolitički reljef dijeli i Bosna i Hercegovina, gdje se također desio genocid pred očima cijelog svijeta.
Nije samo genocid nad muslimanima Srebrenice i Gaze poveznica Bosne i Palestine, to je samo krajnja rezultanta svjetskih politika na osjetljivim geopolitičkim tačkama koje naseljavaju muslimani. Poveznice BiH i Palestine su međunarodni mirovni sporzumi iz Osla, potpisan septembra 1993. godine, i mirovni sporazum iz Daytona, potpisan tačno dvije godine kasnije. Gneocid u Gazi je dokaz da je sporuzm iz Osla, kojeg je poptisao kultni palesitnski vođa Jaser Arafat i zato nagrađen Nobelovom nagradom za mir, očito bio podvala i prevara za Palestince. Sličnu grešku, reklo bi se, čine i Bosanski Muslimani, koji na isti način kao i Palestinci, zarad kulta ličnosti nisu dozvolili kritički odnos prema potpisniku Daytonskog mirovnog sporazuma Aliji Izetbegoviću. Takav pristup modernoj povijesti Bosanskih Muslimana itekako odgovara njihovim protivnicima i otvorenim neprijateljima koji još uvijek vrlo agresivno kidišu na državu kao dejtonsku tvorevinu.
Previše je konicidencija u odnosu svjetskih sila prema palestinskim i bosanskim muslimanima, da bi to bila slučajnost. Skoro da je jezivo za Bosanske Muslimane slušati izjave evropskih lidera o srčanoj podršci Izraelu dok vojnici IDF-a „kolju muslimansku djecu k'o piliće“ u Gazi. Iste te uglađene evrpske birokrate,poput nekadašnjeg Ollija Rehna, rukovao se Tomislavom Nikolićem, koji je samo jedan od desetine notornih četničkih mračnjačka sa Balkana, a da nije spominjao ni „sapun“ ni „parfem“. Potom je njegov učenik Aleksandar Vučić postao novi miljenik Evrope i nova nada Balkana, te mu je oprošteno kadje prihjetio da bi za jednog Srbina ubio 100 muslimana. I ne bi to bioproblem da ta ista Evropa uporno lidere Bosanskih Muslimana „drži na oku“ i sumnjiči za islamski radikalizma, fundamnetalizam, pa čak i terorizma.
Mnogi misle da je izbacivanje iz vlasti SDA, ma koliko sam Bakir Izetbegović svojom ratnohuškačkim populizmom tome doprinio, rezutat takve politike Zapada prema Bosanskim Muslimanima. Pošto su ljevičarske stranke preuzele vlast njima i njihovim liderima, kao umjenim muslimanima, predata je štafetna palica za ulazak u EU. Na ime toga data su otvorena obećanja. I sve je izgledalo tako optimistično, pa čak i bombastično u vidu spominjanja desetak milijardi eura grantova, kao nagrada za taj očekivano svečani,kako je lahkovjerni ministar Elmedin Konaković volio reči, historijski trenutak. No Ursula von der Leyen, koja je do tada vrlo vješto krila svoje islamofobno lice, skoro cinično je izjavila da će BiH morati sačekati mart iduće godine, a da taj svečani i historijski trenutak pripada Ukrajini. Mnogi analitičari smatraju da je to rizično za Ukrajinu jer time Evropa riskira ulazak u otvoreni rata sa Rusijom. No, niko ne uviđa da je von der Leyen odgodila priču o prijemu BiH u EU dok se ne vidi ishod rata između Izraela i Hamasa u kojem je von der Leyen zauazela potpuno proizraelski stav. Opće je poznato da je ona puka marioneta evropskih političkih elita koja će brzo biti zaboravljena, kao i njen prethodnik Olli Rhen, ali njihove odluke ostaju. Njih se očito drži i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg koji je pompezno najavljivao svoju posjetu Sarajevu da bi pri odlasku dao vrlo obreshrabrujuće procjene glede prijema BiH u NATO. Za sada sve izgleda toliko normalno da sebi vodeći lideri mogu priuštiti tolike doze hipokrizije šireći lažne nade da kontroliraju situaciju. Sve do jednom – dok ne pukne …
(TBT,Tim za analitiku)
