GEOPOLITIKA
Sovjetska era, u kojoj je pet zemalja centrale Azije dijelilo
resurse, sada je prošlost, pa mnoge od novonastalih država muče muku sa hroničnim
nestašicama vode. Manji incidenti su se već dogodili, ali postoji strah da je
to samo najava ozbiljnijeg sukoba
FOTO: (Wikipedia)
Dok se u drugim dijelovima svijeta ratovi vode zbog nafte, u
Aziji bi sukob mogao da bukne zbog jednog drugog prirodnog resursa. Sovjetska
era, u kojoj je pet zemalja centrale Azije dijelilo resurse, sada je prošlost,
pa mnoge od novonastalih država muče muku sa hroničnim nestašicama vode. Manji
incidenti su se već dogodili, ali postoji strah da je to samo najava
ozbiljnijeg sukoba.
Jedne ledene januarske noći 2009. godine, Dušanbe, prijestolnica
Tadžikistana, ostala je u mraku. U jednom od porodilišta, agregat se nije
upalio i svi aparati su se isključili. Doktori su malo šta mogli da urade dok
su se dvije tek rođene djevojčice borile za život.
Otac jedne od njih, Sejmudin Dustov, pokušao je sa svojim
prijateljima ručno da donese agregat težak 200 kilograma na peti sprat, ali
nije stigao na vrijeme. Nakon nekoliko sati borbe njegova djevojčica je
preminula.
Ta zima bila je jedna od najhladnijih od kada se mjeri
temperatura u Tadžikistanu, a usljed čestih nestašica struje, beba Sejmudina
Dastova nije jedina koja je doživjela tako tužnu sudbinu.
Zbog čega je sistem zakazao?
Tri države regiona, Kazahstan, Uzbekistan i Turkmenistan,
imaju bogate energetske resurse, dok su druge dvije, Kirgistan i Tadžikistan,
bogate vodom. Svih pet država morale su da rade zajedno da obezbijede vodu za usjeve
na proljeće i ljeto i električnu energiju za sve tokom zime.
Kada se SSSR raspao 1991. godine, sistem koji je do tada
funkcionisao više nije postojao, a države su morale da se snalaze same. Svelo
se na borbu struja protv hrane. Ili će jedna strana da gladuje cijele godine
ili će druga da se smrzne.
Prvih nekoliko godina nakon raspada SSSR-a, sistem je
funkcionisao i svih pet zemalja je dijelilo svoje resurse, ali tada su zemlje
bogate energetskim resursima shvatile da je profitabilnije da prodaju gas i
struju stranim kupcima nego da je poklanjaju svojim siromašnim susjedima.
Sistem je srušio Uzbekistan 2009. godine, odlukom da počne
da prodaje struju Afganistanu. Kao posljedicu ove odluke, Kirgistan i
Tadžikistan su počeli svoje vodene resurse da koriste za proizvodnju sopstvene
struje, a sve manje da je dijele sa susjedima kojima je potrebna, posebno tokom
sjetve. Sedam godina kasnije, sve veći broj ljudi u centralnoj Aziji, suočava
se sa redovnim nestašicama struje ili vode, u zavisnosti od toga gdje žive.
Još jedna posljedica tihog energestkog rata je to što se sve
veći broj ljudi, usljed nedostatka osnovnih životnih uslova, iseljava iz
regiona.
Incidenata je već bilo
Manjih incidenata je već bilo. U planinskom dijelu Kirgistana
koji se nalazi visoko u planinama, 2014. godine došlo je do sukoba lokalnih mještana
baš zbog vode.
FOTO: (Wikipedia)
Iako Kirgistan ima bogate zalihe vode, sela na samoj granici
u vrijeme SSR-a priključena su na najbliži rezervoar koji se nalazi u
Tadžikistanu. Dok su bili dio iste države, problema nije bilo, ali sada kada
više nemaju obavezu da dijele svoju vodu, vlasti u Dušanbeu odlučile su da
zavrnu slavinu. Sukob je počeo bacanjem kamenica na drugu stranu, a smirio se
tak kada je došla vojska.
Rizik za slične, manje incidente postoji i sve je očigledniji,
ali region muči još jedan problem -politička nestabilnost.
Kirgistanski predsjednik zbačen zbog struje?
Kurmanek Bakijev, predsjednik Kirgistana, zbačen je sa
vlasti u aprilu 2010. godine nakon nasilnih demonstracija. Demonstranti su
dovedeni u prijestolnicu Biškek iz različitih dijelova unutrašnjosti. Mnoge
zgrade državnih institucija uništene su tokom demonstracija, a Bakijev je morao
da napusti Biškek.
U sjenci borbe Rusije i Amerike za jači uticaj, optužbi na
Putinov račun da je organizovao svrgavanje predsjednika zbog otvaranja američke
baze u Manasku, ostao je pravi razlog bijesa siromašnih Kirgistanaca – sve veća
i gotovo nedostupna cijena struje.
Cijena struje počela je da raste nevjerovatnom brzinom 2009.
godine kada se Uzbekistan povukao iz centralnog sistema koji je proizvodio
struju za svih pet republika, Kirgistan je morao da izgradi, novi, sopstveni
sistem za proizvodnju struje što je drastično povećalo cijenu struje u toj
zemlji. Do početka 2010. godine, iako je nova vlast na čelu sa Rozom
Ontubajevim preuzela zemlju, cijena struje je bila duplo skuplja, a grijanje, u
inače zemlji u kojoj zime umiju da budu jako hladne, bilo je još skuplje.
Uzbekistanci se smrzavaju, ali prodaju gas
I Uzbekistan se mučio sa strujom nakon odluke da je proda. U
provinciji mnoge oblasti, posebno ruralne u kojima nema industije, struju ima tek
nekoliko sati dnevno, a gas je davno ukinut. Škole često nemaju grijanje, a većina
domaćinstava, iako je to zabranjeno, krči šume da bi se grijali na drva.
FOTO: (Thinkstock)
Uzbekistanom je od proglašenja nezavisnosti 1991. godine pa
sve do početaka septembra kada je preminuo, suvereno, a mnogi tvrde i
diktatorski, vladao Islam Karimov. Specifičan politički trenutak za Uzbekisan
sa jedne i veliko nezadovoljstvo građana sa druge strane mogle bi da budu okidač
za sukob. Varnicu bi mogle da zapale i rat u Afaganistanu koji se sve više
približava granicama Tadžikistan i Uzbekistana, ali i činjenica da se sve veći
broj mladih u ruralnim dijelovima Uzbekisana radikalizuje.
Postoji li rješenje?
Za Tačikistan i Kirgistan jedino rješenje je izgradnja novih
elektrana i kapaciteta za proizvodnju električne energije, a vlade obje države
najavile su ambiciozne planove. U Tadžikistanu najavljuju izgranju najviše
brane na svijetu (335 metara) na jugu zemlje, mada trenutno problem predstavlja
finansiranje takvog projekta. Ukoliko bi ipak uspjeli da pronađu način da
realizuju ovaj projekta, Tadžikistan ne samo da ne bi više imao problem sa
strujom, već bi mogao i da je izvozi.
Sličan ambiciozan projekat planiran je i u Kirgistanu, ali
region nije presretan zbog toga. Naprotiv.
Tok rijeke Sir Darja
Ukoliko brana bude izgrađena prvi na udaru bio bi Uzbekisan
kome bi dotok vode rijeke Sir Dajra, jedne od najveće u regionu, bio drastično
smanjen. Preminuli predsjednik Uzbekistana Karimov baš zbog toga, napao je
vlasti tih zemalja, rekavši da rizikuju regionalni sukob, pa čak i rat. Slične reakcije,
pa čak i najave rata stizale su i od drugih zvaničnika zemalja koje bi ovim
planom bile ugrožene kada je snabdijevanje vode u pitanju.
Sva je prilika da rješavanje jednog problema (proizvodnja
struje) vodi ka drugom problemu (nestašica vode), pa ostaje pitanje da li će tihi
energetski rat da preraste i u pravi oružani sukob.
(TBT)
