ANALITIKA
Konačno, možemo se pitati i o budućem ponašanju
kemalističkih oficira. Ako su odbili podržati državni udar, oni ipak neće
prihvatiti islamsko-konzervativnu politiku konačnog preuzimanja njihovih
institucija
Piše: Sumbul Kaya, thebosniatimes.ba
Pokušaj državnog udara u Turskoj 15. jula 2016. podsjetio je
na to do koje mere vojska ostaje glavni igrač u narušavanju ravnoteže
političkih snaga. Ta institucija, koja je osnovana 1923. i dalji je nasljednik
modernizacije otomanskih snaga 1826, vodeća je militarna sila. Sa 800.000
muškaraca (ili milion i po ako računamo rezerviste i drugo osoblje) ona je osma
svjetska sila i druga, odmah nakon Sjedinjenih Američkih Država, u okviru
Organizacije sjevernoatlantskog sporazuma (NATO).
Turska vojska postaje ključni stožer NATO-a nakon toga što
je dugo bila ono što se nazivalo „prvom linijom odbrane” protiv bivšeg
Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika, Varšavskog pakta. Turske trupe
intervenišu kao mirovne snage u nekoliko zemalja (Afganistan, Somalija, Kosovo…),
a stacionirane su i na sjevernom Cipru. Nekoliko turskih jedinica steklo je
iskustvo u borbama protiv kurdskih gerilaca od 1984. godine. I konačno, turska
vojska je, sa godišnjim budžetom od dvadeset pet milijardi dolara (više od 3%
BDP-a), važan ekonomski igrač – zahvaljujući poslovima u vezi sa odbranom i
različitim finansijskim institucijama (penzijski fondovi, banke, fondacije
itd.).
Utemeljena na dva stuba, vojnom i ekonomskom, turska vojska
je uvijek imala ključnu ulogu u političkom životu kao čuvar nasljeđa Mustafe
Kemala Ataturka (1), posebno u odbrani sekularizma i teritorijalnog integriteta
Turske. Nije prezala od direktnih intervencija radi okončanja krize i
svrgavanja vlade, na primjer tokom državnih udara 1960, 1971. i 1980. godine.
U tom posljednjem udaru, koji je bio posebno nasilan prema
pokretima ljevice i ekstremne ljevice, vojska je doprinijela tome da se
utemelji trajna militarna dominacija u turskom društvu. Ustav koji je donijela
hunta proširio je i osnažio ovlaštenja Saveta za nacionalnu sigurnost – organa
kojim dominira vojska i čije smjernice imaju prevagu nad civilnim vlastima.
Jedna od posljedica državnog udara 1980. bilo je i širenje militarističkog i
sigurnosnog načina razmišljanja među turskom političkom elitom. Putem institucionalnog,
ali isto tako i neformalnog prisustva, vojska ima mogućnost da utiče na
politički život na mnogo suptilniji način nego putem državnog udara.
To je bio slučaj u junu 1997. sa padom vlade premijera
Nedžmetina Erbakana, jedva godinu dana nakon njegovog dolaska na vlast.
Amblematična figura turskog islamističkog pokreta, Erbakan je bio primoran da
podnese ostavku nakon serije preporuka i „snažnih” upozorenja Saveta za
nacionalnu sigurnost, uz podršku velikog dela civilnog društva koje je neprijateljski
raspoloženo prema dovođenju u pitanje laičkih temelja moderne turske države.
Metod podrivanja
Naučivši lekcije iz
ove epizode, Erdogan je raskinuo sa Erbakanovom partijom i osnovao vlastitu
Partiju pravde i razvoja (tur. Adalet ve Kalkinma Partisi, AKP). Na vlasti od
2003. godine kao premijer, aktualni predsjednik (izabran 2014) do sada je
uspijevao da izbjegne direktni sukob sa vojskom zahvaljujući strategiji
obuzdavanja. Partija pravde i razvoja bila je u mogućnosti da ograniči moć
vojske uspostavljanjem pravnih i institucionalnih reformi. Od 2003, oslanjajući
se na pregovore o pristupanju Evropskoj uniji, partija je malo-pomalo počela
nametati demilitarizaciju civilnih institucija i veću kontrolu vlade nad
pitanjima odbrane.
U ime neophodnog usklađivanja sa evropskim standardima,
vojska je izgubila pravo nametanja odluka Savetu ministara i pravo intervencije
u razvoju nacionalne politike. Potom su sledile zabrane zauzimanja nekih viših
instanci, poput Saveta za visoko obrazovanje (tur. Yüksekögretim Kurulu, YÖK),
uobičajeno bojno polje između branilaca sekularizma i islamista, kao i Turske
radio-difuzne agencije (tur. Radyo ve Televizyon Üst Kurulu, RTÜK). Sada više
simbolični, vojni sudovi – predvodnici političke represije osamdesetih i devedesetih
godina – više nisu ovlašćeni da sude civilima.
Suočena sa metodom podrivanja koju sprovodi AKP, visoka
vojna komanda nije ostala pasivna. Bez direktnog suočavanja, pojačala je
kritike i javne govore. Kako primjećuje politolog Ahmet Insel, vojna institucija
se ponaša poput „kvazipartije” (2), uprkos svojim internim propisima, što
ukazuje na to da turske oružane snage moraju biti „izvan i iznad bilo kakvih
uticaja i političkih ideja”. Nemogućnost vojnih komandanata da 2007, u ime
sekularizma, spriječe kandidaturu i izbor bivšeg ministra vanjskih poslova,
islamskog konzervativca Abdulaha Gula za predsjednika republike, vodila je
usponu AKP-a i eroziji uticaja vojske.
Uz postepenu reformu
turskog institucionalnog terena, drugi dio dotjerivanja vojske u red čini
upotreba pravnih oruđa kao i sredstava komunikacije radi kaljanja ugleda
pojedinih oficira. Godine 2007, slučaj „mreže Ergenekon” rezultira
hapšenjem dvije stotine osoba, uključujući i trojicu generala. Nakon otkrića
tajnog spremišta oružja u Istanbulu, vlada je optužila osumnjičenu mrežu, koju
čine ekstremna desnica, vojska i kemalistička ljevica, da je kovala zavjeru
svrgavanja i ubijanja nekoliko kurdskih ili proevropski orijentiranih ličnosti.
Taj slučaj, koji je medijski bio veoma propraćen, ostaje
kontroverzan: mnogi optuženi oficiri i dalje dokazuju svoju nevinost. Ali
slučaj je vodio kaljanju ugleda vojske u zemlji u kojoj ideje poput „svaki
Turčin je od rođenja vojnik” ili „turski narod je vojnički narod” i
dalje ostaju široko rasprostranjene. (3) Na slabljenje vojske nakon skandala
„Ergenekon” uticao je i slučaj Balyoz („malj”) iz 2010. u kojem su
pripadnici vojske optuženi za planiranje atentata u Turskoj ne bi li preuzeli
vlast. Vojska je potom očišćena od brojnih elemenata, među kojim su bili brojni
kemalisti osumnjičeni da će kad-tad napasti AKP
To prisiljavanje
vojske na poslušnost ne bi bilo moguće bez pokreta Fethullaha Gulena. Veoma
zastupljene u pravosuđu, pristalice tog vjerskog pokreta (4), bilo da su sudije
ili tužioci, pokazale su tvrdokornost u sudskom gonjenju optuženih oficira.
Pored toga, nevjerovatnim preokretom situacije, u vrijeme kulminacije
pogoršanja odnosa između AKP-a i gulenista 2013, obustavljene su optužbe protiv
nekoliko pripadnika vojske, a neki su čak i oslobođeni.
Ovaj preokret pokazuje da se Erdogan osjeća toliko sigurno u
svojoj poziciji sile da može i da olabavi svoj pritisak na vojsku. Možda zato
što je sproveo ključnu reformu koja će mu osigurati kontrolu imenovanja visokih
komandanata vojske tokom zasjedanja Vrhovnog vojnog savjeta (YAS). Ova velika
promjena omogućava izvršnoj vlasti da direktno interveniše pri odabiru članova
vrhovne komande, što je prije toga ratifikovao Vrhovni vojni savjet.
Okruživši se lojalnim visokim oficirima, Erdogan se snabdio
adutima koji su bili ključni za neuspjeh pokušaja državnog udara u julu 2016.
godine. Na primjer, načelnik generalštaba Hulusi Akar, koji je također kum
kćerke turskog predsjednika, i komandant vazduhoplovstva Abidin Unal, jedan od
njegovih rođaka, odbili su da uđu u savez sa pučistima uprkos tome što su ih
pobunjenici zarobili i uprkos brutalnostima koje tvrde da su
pretrpjeli.Naravno, razlozi neuspjeha puča su višestruki i ne zasnivaju se
isključivo na bliskosti Erdogana sa nekoliko generala. Prema mišljenju mnogih
turskih vojnih stručnjaka, greška pobunjenika bila je u nedostatku pripreme i u
velikoj improvizaciji. Naročito nisu uspeli u široj podršci unutar oružanih
snaga. Ako su i uspeli da se ujedine bivši komandant vazduhoplovstva general
Akin Ozturk i drugi vojni komandant general Adem Huduti, nisu uspeli da uvjere
ni komandne šefove oružanih snaga (zemlje, vazduha, mora), niti načelnika
generalštaba Akara da im se pridruže. Generalno, lojalnost mnogobrojnih oficira
institucijama i turskoj državi onemogućila je uspeh puča.
Uopšteno rečeno, puču je nedostajala prava podrška društva,
kao što je pravilno uočio Žan-Fransoa Peruz, direktor francuskog Instituta za
anadolske studije (Institut français d'études anatoliennes, IFEA), koji je
pokušaj okarakterisao kao „državni udar bez tla”. (5) Stanovništvo je
veoma brzo bilo mobilisano da se suprotstavi vojnicima i njihovim tenkovima.
Prije nego što je novinar turskog CNN-a omogućio Erdoganu da apeluje na građane
da izađu na ulice, brojne poruke na društvenim mrežama, posebno na Tviteru, već
su mobilizovale ljude protiv državnog udara. (6) Ovo učešće naroda jedna je od
najvećih razlika od udara iz 1980, kada je stanovništvo ostalo u kućama
nekoliko dana. Policija, koja je u porastu od dolaska APK-a, također je imala
važnu ulogu u oružanom suprotstavljanju pobunjenicima. Pored toga, veliki broj
regruta koje su mobilisali pučisti oklijevao je da nastavi akciju kada su
shvatili da nisu angažovani u antiterorističkoj operaciji, kao što su
vjerovali, već u rušenju vlasti. Konačno, politička klasa, uključujući i
kemalističku opoziciju, ekstremnu desnicu i prokurdske grupe, bez oklijevanja
se okupila u vladi AKP-a.
Skoro tri mjeseca nakon pokušaja puča, mnoga pitanja i dalje
ostaju otvorena. Erdogan je trijumfovao nad svojim neprijateljima i sproveo
opsežnu čistku u okviru vojske i službi sigurnosti, posebno ciljajući Gulenov
pokret (čiji osnivač negira umiješanost). Uhapšeno je skoro 9.000 vojnih
zvaničnika, od čega su 1.099 vojni oficiri (149 generala i admirala), a vlada
je proširila sankcije na hiljade sudija, nastavnika i novinara. U regionalnom
kontekstu, u kojem Turska interveniše na dvije obližnje (iako različite) scene
– na severu Sirije i Kurdistana – preoblikovanje institucije vojske se
nastavlja.
Dekretom koji je usvojen 30. jula (od 91 strane) vojska je
promijenila strukturu, oružane snage su sada u nadležnosti Ministarstva
odbrane, a ne više generalštaba. Predsjednik države i predsjednik vlade su u
mogućnosti da direktno daju naređenja šefovima trupa i da traže od njih
informacije. Lanac komandovanja u oružanim snagama je preokrenut, jer se
naredba može izvršiti bez odobrenja načelnika štaba. Zatvaranje svih vojnih
škola i nepostavljanje kadeta koji su završili obuku pokazuju odlučnost vlade
da nastavi ovo preuzimanje vlasti dok to ne preuzme univerzitet odbrane, koji
treba uskoro da se kreira.
Već pomenuta prije leta, profesionalizacija vojske – koju je
dio opozicije proglasio neustavnom – natjerat će regrute da učestvuju u vojnim
operacijama, posebno u Kurdistanu, ali će uvesti i oštrije kriterijume za
regrutaciju.
Kako vidimo, Erdogan namjerava da se maksimalno osigura.
Iako nije direktno vezana za pokušaj državnog udara, intervencija u sjevernoj
Siriji je pogodna djelatnost kojom bi se vojska mogla „okupirati”. Ali
ostaje pitanje da li će aktuelna čistka (naročito protiv pripadnika vojske
bliskih Gulenovom pokretu) i planirane strukturne promjene, uz istovremeno
angažiranje na nekoliko frontova, duboko oslabiti vojsku. Iako je osudila puč,
kemalistička desnica optužuje i turskog predsjednika da oslabljuje vojsku i
tako rizikuje izloženost gubicima na terenu. Konačno, možemo se pitati i o
budućem ponašanju kemalističkih oficira. Ako su odbili da podrže državni udar,
oni ipak neće prihvatiti islamsko-konzervativnu politiku konačnog preuzimanja
njihovih institucija.
/Autor je
doktorantkinja političkih nauka na Univerzitetu Panteon – Sorbona u Parizu i
postdoktorantkinja u Centre d'études et de recherches administratives,
politiques et sociales (CERAPS) na Univerzitetu u Lilu/
(TBT, LMD)