ANALITIKA
Od početka
građanske pobune u Siriji 2011. godine, sirijska pjesnikinja Raša Omran je
neustrašiva kritičarka režima Bašara al Asada i neuspjeha arapskih
intelektualaca da raskrinkaju njegove zločine. Ona živi u izgnanstvu u Egiptu,
gdje govori protiv rata i zalaže se za demokratske reforme u svojoj zemlji
Piše: Sharles
Simic, thebosnitimes.ba
Od početka
građanske pobune u Siriji 2011. godine, sirijska pjesnikinja Raša Omran je
neustrašiva kritičarka režima Bašara al Asada i neuspjeha arapskih
intelektualaca da raskrinkaju njegove zločine. Ona živi u izgnanstvu u Egiptu,
gdje govori protiv rata i zalaže se za demokratske reforme u svojoj zemlji. U
članku „Sekta kao domovina“, Raša Omran koja pripada manjini Alavita koja vlada
Sirijom, opisuje kako se nenasilna pobuna preobrazila u oružani sukob:
“Režim se
suprotstavio izazovima pobune tako što je u nekim dijelovima zemlje međusobno
otuđio ljude jedne od drugih – tipičnom metodom „zavadi pa vladaj“. U vrijeme
nenasilnog ustanka, državni mediji su govorili o naoružanim takfiri bandama
koje ubijaju vojnike i agente službe sigurnosti (poštene patriote), i o
njihovoj namjeri da u Siriji izazovu rat između različitih sekti. Onda su
započele manipulacije (optuživanje drugih za režimska nedjela) i širenje
glasina među Alavitima uz podsjećanja na proganjanja ove manjine. Režim je
žrtvovao neke od njih u oblastima trvenja između sekti da bi zaplašio ostale i
naveo ih da povjeruju da su revolucionari zapravo ubice i da se svete za Hamu
(masakr nad Muslimanskim bratstvom 1982).
Režim je pustio
sa lanca čudovište straha koje je dremijalo u svesti Alavita i učvrstio vezu
između sekte i domovine, kao i vezu između svog ličnog opstanka i opstanka
sekte/domovine. Tako danas Alaviti vjeruju da se bore za lični i nacionalni
opstanak, protiv istrebljenja svoje manjine. Da li će prozreti obmanu u kojoj
tako dugo žive? Da li će shvatiti da režim opstaje na grobovima njihove djece?
U toj borbi režim ih je žrtvovao kao pione u šahovskoj partiji. Možda će na
kraju shvatiti, kada zločinci koji su podjele koristili kao pogon ratnih sukoba
njihove živote svedu na neprekidni niz sahrana i saučešća, a Siriju na zemlju
grobova i mrtvih.”
Omran rječito
govori i o sudbini sirijskih izbjeglica i prvobitnih pobunjenika, čiji su
ciljevi zaboravljeni. „Nijedna druga revolucija u historiji nije uspela da tako
dugo ostane tako lijepa uprkos suočavanju sa brutalnim zločinima“, napisala je
2015. „Sada je krv jedino sjećanje na Siriju, jer su se svi urotili da pokopaju
njenu ljepotu.“
Pjesnik Shalres
Simić je nedavno razgovarao sa Rašom Omran o Siriji, njenom pjesničkom iskustvu
i o tome zašto zapad nije uspeo da prekine rat.
Shalres Simić: Da
li se šutanje međunarodne zajednice o krvoproliću u Siriji odnosi i na
intelektualce u arapskom svijetu?
Raša Omran: U
početku sirijske revolucije intelektualci i arapski pisci su suosjećali sa onim
što se zbiva u Siriji, ali to je ubrzo prestalo. Kada se situacija
zakomplikovala, počeli su da govore „Ne znamo šta se događa u Siriji“. Mnogi od
njih nisu ni pomenuli zločine sirijskog režima i njegovih saveznika, ali su se
razgalamili na zločine Daeša (Isisa) i sličnih organizacija. Intelektualci i
arapski pisci posmatraju Siriju samo jednim okom, sada kada je potrebno
otvoriti desetoro očiju, jer ni dva više nisu dovoljna.
Devedesetih
godina prošlog vijeka, u vrijeme raspada Jugoslavije, kritikovao sam svoje
zemljake u Srbiji i njihove vođe zbog ratova koje su vodili protiv drugih
etničkih i vjerskih grupa i bio sam proglašen za izdajnika. Pretpostavljam da
ste i vi doživjeli nešto slično?
Da. Mnogi ljudi u
mojoj zemlji i mom rodnom gradu nazivaju me izdajnicom, proklinju me i optužuju
da sam petokolonaš, da radim za zapad ili da me finansiraju radikalne islamske
organizacije i stranke. To me boli i rastužuje; napadaju me rođaci i
prijatelji, čak i oni najstariji, iz djetinjstva. Za njih sam samo izdajnica
koja zaslužuje smrt ili bar oduzimanje sirijskog državljanstva.
Recite nam nešto
o svom odrastanju u Tartusu i o tome kako ste postali pjesnikinja.
Rodila sam se u
Tartusu, gradu na mediteranskoj obali Sirije, ali već sa nepunih 5 godina sam
se sa porodicom preselila u Damask, glavni grad Sirije, gdje sam provela
djetinjstvo, tinejdžerske godine i mladost. U Tartus i moje rodno selo na brdu
iznad mora išla sam za ljetni raspust. Igrali smo se u šumi i na obali mora,
bilo nam je divno. U kući u Damasku smo imali ogromnu biblioteku. Od malih nogu
sam bila knjiški moljac, čitala sam sve što bi mi dopalo ruku. Niko mi nikada
nije govorio šta da čitam ili ne. Moja lektira bila je široka i raznovrsna.
Kasnije sam godinama čitala veoma selektivno. A kako sam postala pjesnikinja –
bila sam očarana pjesnicima koje sam poznavala. Moj otac je bio pjesnik, u
našoj kući su se okupljali pesnici i umjetnici, možda zbog toga? Nisam sasvim
sigurna. Prije nego što je saznao da pišem poeziju, otac mi je govorio da bih
mogla da budem dobra romansijerka: imam odlično dugoročno pamćenje i pamtim
pojedinosti.
Koliko su
politički podijeljeni milioni izbjeglica i prognanika koji su napustili Siriju?
Podjele su
najveća tragedija ovog rata. Ne samo među pristalicama i protivnicima režima,
već i među samim protivnicima. Uz ogroman broj izbjeglica, jasno je da Sirijci
van zemlje ne mogu imati zajedničko viđenje Sirije. Izbjeglice i izgnanici su
očajni, bore se da prežive. Za mnoge od nas Sirija se svela na nekoliko postova
na Fejsbuku poslije svakog masakra. Na terenu, u izgnanstvu, ne činimo ništa
značajno da zaustavimo rat i nasilje.
U septembru 2012.
započeli ste štrajk glađu pred sjedištem Arapske lige, na kairskom trgu Tahrir.
Da li ste imali podršku ljudi oko vas?
To je bila ideja
mojih sirijskih prijateljica koje su živjele u Kairu prije nego što je Sisi
došao na vlast. Tada je Sirijcima u Egiptu bilo lako da organizuju akciju
podrške Siriji; sjedeće demonstracije i štrajk trajali su petnaestak dana.
Rezultata, naravno, nije bilo, ali Egipćani su tada imali mnogo razumijevanja
za sirijsku stvar. Sjedeći protesti privukli su desetine egipatskih
intelektualaca, kao i podršku prolaznika. To su bili dani čudesne harmonije;
Egipat je bio uz Sirijce u njihovoj tragediji. Sada se to promijenilo. Nema
više mnogo Sirijaca u Egiptu. Moji prijatelji koji su učestvovali u štrajku
otišli su iz Egipta u Evropu ili SAD. Samo sam ja ostala. Danas Sirijcima u
Egiptu nije dozvoljeno da organizuju bilo šta što ima veze sa Sirijom.
Egipatski mediji uglavnom podržavaju Asadov režim pod izgovorom da se bori
protiv terorizma. To je uticalo i na predstave egipatskih građana o tome šta se
događa u Siriji.
Činilo se da je
to nemoguće, ali posljednjih sedmica vidjeli smo nove užase kao što su
bombardiranje konvoja međunarodne pomoći i dalje razaranje Alepa od ruskih aviona.
Ko ili šta sprečava zaraćene strane da prestanu sa ubijanjem nedužnih ljudi u
Siriji?
Oni koji
finansiraju te snage, kao i zemlje koje ih podržavaju. Svakoga dana slušamo
inostrane lidere kako osuđuju ono što se događa, gledamo sastanke i konferencije
o Siriji, bilateralne i druge sporazume o prekidu vatre – bez ikakvih
rezultata. Ubijanje se nastavlja, nasilno umiranje i raseljavanje se
nastavljaju, kao i uništavanje Sirije. Svijet se ne trudi da ozbiljno zaustavi
sirijsko krvoproliće. Da je postojala čvrsta odluka da se nađe rješenje i
zaustavi tragedija, to bi se već dogodilo. Ali nema kontinuiteta u naporima da
se zaustavi rat i umiranje u Siriji.
SAD su bile
posebno neefikasne u zaustavljanju nasilja. Šta mislite o Americi i njihovoj
umiješanosti u događaje na Bliskom istoku?
Mislim da je ona
glavni igrač na Bliskom istoku, željela to ili ne. Sve druge sile usklađuju
svoje interese sa interesima SAD. Amerika ne želi istinsku demokratiju na
Bliskom istoku. Srušeni režimi u arapskim zemljama zamijenjeni su daleko
gorima, koje SAD podržavaju isto onako kao što su podržavale prethodne. Da su
zaista htjele da zaustave krvoproliće u Siriji, to bi se dogodilo u prvoj
godini revolucije. Ko je podržavao Bašara al Asada kada je naslijedio vlast u
Siriji poslije smrti svog oca? SAD. Mi Sirijci pamtimo posjetu Madlen Olbrajt,
tadašnje državne sekretarke, koja je poslije smrti Hafiza al Asada došla da
izjavi saučešće i da se sretne sa Bašarom al Asadom; bio je to dugačak sastanak
čiji sadržaj nije poznat javnosti. SAD uvijek vode istu politiku na Bliskom
istoku, bilo da u Washingotnu sjede demokrati ili republikanci.
(TBT, The New
York Review of Books)