Nakon što je u sarajevskoj Zetri otpočeo 8. Konres Stranke demokratske akcije (SDA) delegatima se obratio jedini kandidat za stranačkog predsjednika Bakir Izetbegović. U trenutku dok je pozdravljao skup i goste, spomenuo je i ime palestinskog ambasadora u Bosni i Hercegovini Razeqa Namoure zbog čega se dvoranom prolomio gromoglasan pljesak kao znak podrške palestinskom narodu koji u ovim momentima prolazi kroz jedan od najtežih perioda svoje historije.
BAKIR REVIDRAC
Međutim njegova izjava nije uopće korespondirala sa ovakvim raspoloženjem delegate.
“ Niko ne može stati iza onog što je uradio Hamas, napad na civile, ubijanje nevidnih. Ali to sve treba uzeti u okviru onoga šta se Palestincima radi već 80 godina. Mislim da Izrael dovršava, da ovako vide konačno rješenje palestinskog pitanja. Mislim da im je trebalo ovo, da im je bilo najavljeno da slijedi neki teški napad, i da im je dobrodošao da bi sad samljeli Gazu u kojoj u užasnim uslovima živi dva miliona ljudi. Melju zgrade i u njima ljude, bolnice, strahovito etničko čišćenje, strahoviti ratni zločini se dešavaju u Gazi u ovom trenutku. Preko 300 mrtvih svaki dan, i deset puta toliko ranjenih, žena, djece, nevinih. I to svijet gleda. Nisam optimista, bojim se da bi ovo mogao biti kraj Palestine – rekao je Izetbegović.
Ne samo da ovakav deprimirajući ton ne korespondira sa emocijama delagata već ni njegova izjava sa katastrofičnom poentom nestanka Palestine ne korepondira sa njegovim ranijim izjavama u kojima je eksplicite podržavao Pelstince i osuđivao Izraelsko nasilje prema njima. Čak je kao član Predsjedništva BiH posjetio Jerusalem štoje bila jedna od rijetkih njegovih posjeta nekoj svjetskoj prijestonici.
A pogotovo ovakva izjava odudara od izjava Alije Izetbegovića o Palestini. On je na 2. Kongresu SDA završio svoj govor sa vjerom da će palestinska djeca doživjeti jutro u kojem će osvanuti u svojoj nezavisnoj državi Palestini.
Kao što je poznato Alija Izetbegović je imao izuzetno prijateljske odnose sa Jaserom Arefatom.To pokazuje jedno od posljendjih pisama koje su njih dvojica razmjenili preko Senada Pećanina koji je posjetio Arefata u Ramali, a koje je ovaj novinar objavio u magazinu “Dani”.
Arafat je kao dugogodišnji lider Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) ostao je zapamćen kao ključna figura u borbi za palestinsku nezavisnost i pravdu. Njegova uloga u izraelsko-palestinskom sukobu i nastojanjima za postizanjem mira prepoznata je1994. godine kada je dobio Nobelovu nagradu za mir. Nagrada je došla nakon potpisivanja tzv. Oslo sporazuma, koji je predstavljao prvi korak prema stvaranju trajnog mira između Izraela i Palestine.
JA HAMAS, A TI FATAH
On je umro u Parizu 2004. godine u dobi od 75 godina, a njegova supruga je rekla kako je otrovan, vjerovatno izrazito radioaktivnim polonijem. Tri desetljeća nakon toga mladi i razočarani stanovnici Gaze trpe posljedice neispunjenih obećanja iz nekada slavljenog Mirovnog sporazuma iz Osla.
Pošto mnogi vole uspoređivati Bosnu i Palestinu, zaista se u komparaciji Izetbegovića i Arafata mogu pronaći neke sličnosti. I Izetbegović je potpisao Daytonski sporzum, koji veoma sliči na onaj kojeg je Arafat potpisaou Oslu. Čak su i autori sporazuma u Oslu i Daytonu isti – Amerikanci u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao Bill Clinton. Razlika je u tome što Izetbegović nije dobio Nobelovu nagradu za mir i nije otrovan ka Arafat.Neki smatraju da Alija Izetbegović nije potpisao Dayton da bi bio otrovan kao I Arafat, što je pretjerivanje.
Nevjerovatna sličnost između Sulejmana Tihića i Mahmuda Abbasa, kao nasljednika Arafata i Izetbegovića, govori koliko je istovjetan rukopis američke politike u Palestini i Bosni.
Trenutno je Bakir Izetbegović u nemilosti Amerikanaca o čemu je također govorio na kongresu.
“Međunarodna zajednica, konkretno Sjedinjene Američke Države, SDA i SAD, evo, mi smo u stvari na istim linijama. Mi se za iste principe vrijednosti, zalažemo, trudimo, radeći u BiH, za koje rade i Sjedinjene Američke Države”, rekao je dodavši da je za njega “bilo začuđujuće kada je prije nekih godinu i po u stvari krenuo napad od američkog ambasadora na SDA”.
Ovo je očito njegovo više pokajničko nego odbranaško obraćanje Amerikancima u kojemon pokazuje spremnost na revidiranje nekih poltičkih stavova kao što je to pokazao i revidirajući svoje stavove o Palestini.
Možda će u ovim revidirajućim Izetbegoviućevim stavovima neki analitičari moći pronaći i elemnte uklona i distanciranja od staVova Recepa Tayipa Erdogana, od koga je bio i preuzeo antizapadnjači narativ i retoriku, ali nije vodje riječ o tome. Riječ je o vrlo pragmatičnoj procjeni da Amerikancima baš I ne ide sa njihovim novim favoritima liderima “Trojke”. Posebno je zakazao njihov prozapadnjački orijentiran ministra vanjskih poslova Elmedmin Konaković čije su izjave poevrospkim prijestonicama dosta tuknule na kompleksaški antiislamizam. Zapravo se može reči da je u Izetbegovićevoj retorici tokom izborne kampanje bilo antizapadnih natruha taman toliko koliko je u Konakovićevim izjavama po evropskim metropolama u komunikaciji sa koleg(ic)ama bilo natruha antiislamizma.
Baš tako, koliko se Izetbegović dodvoravao islamskim autokratama, toliko se Konaković dodvoravao evropskim birokratama i kvazi-demokratama. Manje više sve strane u Bosni i Hercegovini su se izjasnile, bolje reči odbarale strane u sukobu Izraela i Palestine, samo je Konakvić sve to prešutio. Tako je nacionalna bošnjačka politika postala talac dvojice kompleksaša nedoraslih funkcijama koje obnašaju.
(TBT, Tim za analitiku)
