Od pamtivjeka su ljudi najmanje vejrovali drugima u ono u što se najviše zaklinju. Tako će se, sve su prilike završiti najveća poratna bošnjačka politička saga o emanetu kojeg je navodno Alija Izetbegović dao Recepu Tayipu Erdoganu. On mu je, kako se sam Erdogan mnogoputa hvalio, povjerio Bosnu u emanet. To je potvrđivao klimoglavac Bakir Izetbegović predajući, kako se samizrazio, zastavu borbe za islam koju je vodio sam Alija Izetbegović.
SULTANOV PLES NA BALKANU
Međutim, prisustvo Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta Republika Srpska i predsjendika SNSD-a na Kongresu Stranke pravde i razvoja (AKP) u Ankari obejanilo je nešto u šta samo rijetki u Sarajevu, poput urednika portala The BosniaTimesa, ukazivali – da je „Sultanov ples na Balkanu“ njegova dvostruka igra.
Pošto su proesdeaovski mediji osramoćeni, pa šute kao zliveni, samo je jedan protrojkaški portal napravio kritički osvrt na Dodikovu posjetu Sultanu. Oni su, naravno, motive Dodikove posjete Ankari sveli na pokušaj da se SDA vrati u vlast u Bosni i Hercegovini.
Ova teza nije daleko od pameti, pa ako bi sva šteta bila u tome, mogla bi se i ukabuliti. Ali, očito je neimenovani izvor autoru teksta na protrojkaškom portalu ministar vanjskih poslova Elmedin Konakovića, kojega je s razlogom uhvatila panika od gubitka vlasti, te lamentira nad takvom opcijom kao katastrofičnom. No, sama činjenica da Dodiku nije potreban Erdogan da bi doveo Izetbegovićevu SDA vlast i otpilio Konakovićevu „Trojku“, dovoljna bi mu bila samo jedna kafa s njim negdje oko Sarajeva, dovoljno govori da bi njegovi motivi odlaska „na noge“ Sultanu morali biti mnogo ozbiljniji i opasniji.
Stoga je mnogo je čudnije da na Kongresu AK Partije nijeprisustvovao Izetbegović, kao predsjednik posestrimske stranke AKP-a, pa je u ime SDA u Ankari bila Jasmina Tokić-Bišćević.
Zanimljivo je da su Dodik i Izetbegović bili među zvaničnicima koji su u junu ove godine prisustvovali inauguraciji Erdogana nakon njegove pobjede na izborima.
Posljednju komunikaciju, barem onu za koju javnost zna, Izetbegović i Erdogan su imali 29. juna, kada je SDA izvijestila da su „predsjednik SDA Bakir Izetbegović i predsjednik Turske Erdogan razmijenili čestitke povodom Kurban-bajrama”.
Tada je navedeno, iako Izetbegović nije bio u to vrijeme, kao ni danas, ni na jednoj funkciji u vlasti da su njih dvojica razgovarali i „o aktuelnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, te o odnosima dviju zemalja.“
Također, tada je istaknuto i da je “dogovoreno je održavanje sastanka Izetbegovića i Erdoana u narednim mjesecima, a da će domaćin sastanka biti predsjednik Republike Turske”.
Od te najave prošlo je tri mjeseca, a do sastanka Izetbegović-Erdogan nije došlo.
AL ANE, ZAR SAD, SULTANE?!
Neki su iz ovoga već izvukli zaključke da je Erdogan „otpilio Bakira“, što uopće ne mora biti tačno. Jer nikad odnosi između njih dvojice nisu ovisili o Izetbegovićevoj volji, već isljučivo o Erdoganovoj. I nije Izetbegović jedini koji ima takav podređeni položaj u odnosu na Erdogana, tako ovako opskurni autokrata radi i tako se ponaša manje-više prema svim muslimanskim liderima sa margine. A Izetbegović neće biti ni prvi ni posljednji koga je Erdogan izigrao i ostavio na cjedilu. Zapravo se može reči da je u pravilu varao svakoga i sa svakim igrao dvostruku igru osim sa Vladimirom Putinom sa kojim se susreo bar tridesetak puta. Iako je Izetbegović bio ozbiljna konkurencija Putinu po broju susreta sa Sultanom, njegova dvostruka i brutalno sebična igra najružnije izgleda u odnosu prema Palestincima i Bosanskim Muslimanima. U ovom trenutku agonije Gaze, mnogi će se prisjetiti Erodganovih opetovanih „selama“ Palestincima sa raznih skupova. Da li je poznato da je i jedna lira, a kamo li dron Bayraktar dospio do Palestinaca nakon tih selama?! Nije, kao što Palestincima nije stigla nikakva pomoć ni od drugih prebogatih arapskih autokrata. Nešto sličan odnos, možda su diplomatske nijanse u pitanju, imali su i prema Bosanskim Muslimanima nakon smrti Alije Izetbegovića, odnosno u vrijeme vladavine Sulejmana Tihića, a posbeno u vrijeme vladavine Bakira Izetbegovića. To je period opće dekandence Bosanskih Muslimana.
Ako od arapskih autorkata nismo ni očekivali da budu izdašni i da pokažu razumjevanje za naše nevolje, Turska je suviše važan faktor za međunarodni kontekst Bosne i Herecgovine da bi se olahko prelazilo preko ovakve, u najmanju ruku neiskrene politike. Toga je Dodik očito svjesniji od svih nacionalnih i vjerskih autoriteta koji su svu svoju političku mudrost iskazali da poput ubogih prosjaka ljube skute Sultanu moleći od njega milostinju i zaštitu.
Da podsjetimo da je Turska čalnica PIC-a, na primjer. I taj status je dobila da bi predstavljala sve islamske zemlje.
Zato bi bilo mnogo opasnije da je Dodik, na primjer, išao kao kurir Aleksandra Vučića, koji se našao u poziciji zmije otrovnice uhvaćene u procijep nakon upada terorističke grupe na Kosovo. Ili je možda bilo riječi o Nagorno Karabahu, gdje je Putin „zažmurio“ Erdoganu na zauzimanje ove pokrajine od strane Azerbejdžana.
U svakom slučaju, ma šta dogovarali Dodik i Erdogan, nije dobro za Bosanske Muslimane jer je on svojom antizapadnom politikom odveo Tursku daleko od putanje kojom Bosna i Hercegovina mora ići. Sama činjenica da je Dodik potvrdio da ima istovjetna stajališta sa Erdoganom dovoljno je da izazove žestok bijes kod Bosanskih Muslimana. Al ane, zar sad, Sultane?!
Izetbegović se još nije oglasio niti dao komentar na sve ovo. Teško je povjerovati da bi se mogao složiti sa Dodikom. To bi bila izdaja mrtvog oca, a za hatar sebičnog Sultana. Kako god se ovo završilo, već sad je jasno da niko veću medvjeđu uslugu nije učinio Aliji Izetbegoviću od njih dvojice koji su se kleli da ispunjavanju njegov emanet.
(TBT, Tim za analitiku)
