KOLUMNE
Da li se sve te čampare, sarajlići, budnje, prevljaci i ostali mačo tipovi na isti način selame i s drugim stranačkim kolegicama? Ne znam, nisam siguran, al’ imam pravo da čisto sumnjam…
Piše: Bakir Hadžiomerović, thebosniatimes.ba
Bio je 25. septembar ove godine. Dan za Dodikov referendum. I dok su glasači SNSD-a i uplašeni lideri Saveza za promjene širom RS-a zaokruživali ono ZA ono (usput, rezultati s posljednjih izbora dokazali su da je stranka siledžije iz Laktaša ostvarila izborni rezultat koji je skoro identičan broju onih koji su podržali referendum), duboko negdje na slobodnoj federalnoj teritoriji SDA se pripremala za neki bezbeli važan sastanak tokom kojeg, po običaju, ništa važno dogovoreno nije. A gdje god se u najjačem sastavu nađe rukovodstvo SDA, tu su i novinarske ekipe. Tako je jedna od njihod predsjednika stranke zatražila komentar na događaj koji se upravo odigravao u susjednom entitetu. Sjećate se, tada je nastala ona čuvena Izetbegovićeva parabola o Dodiku i Gadafiju, a koju će nekoliko dana docnije šef SDA samoosuditi uz pokajanje. Međutim, svi oni koji misle da su referendum i Izetbegovićevi sve učestaliji verbalni ispadi tema ovog teksta, nek’ se odmah prebace na neki drugi portal.
Pogledajte pažljivo snimak Izetbegovićeve izjave sa Al Jazeere ovdje i radnju što se događa iza njegovih leđa. Tamo se u mimohodu smjenjuju osobe iz najvišeg rukovodstva SDA i rukuju, grle, ljube, ne jednom već dvaput, sa suprugom svog stranačkog šefa. Obratite samo pažnju na te osmijehe i radost zbog doživljenog susreta. Ko bi rekao da se radi o čelnicima one iste stranke u kojoj je uloga žene u parlamentarnom životu (o čemu sam nedavno detaljnije pisao ovdje) svedena na ulogu Sejdića i Fincija u Predsjedništvu BiH. Da li se sve te čampare, sarajlići, budnje, prevljaci i ostali mačo tipovi na isti način selame i s drugim stranačkim kolegicama? Ne znam, nisam siguran, al’ imam pravo da čisto sumnjam…
Danas je TV mreža N1 objavila da su Klinički centar u Sarajevu napustila još tri važna ljekara. Prema tim navodima, radne knjižice su zaključili dr. Adnan Hadžimuratović, šef Klinike za dječiju hirurgiju, te specijalisti Klinike za plastičnu hirurgiju, dr. Alija Aginčić i dr. Alemko Čvorak. Nažalost, njih trojica su se tako pridružili subspecijalistima i ljekarima koji su već ranije otišli s KCUS-a.
Dramatičan “egzodus” vrhunskih ljekara iz sarajevske bolnice ne bi izdržali ni mnogo razvijeniji, kadrovski moćniji, klinički centri u evropskim metropolama. Zamislimo samo što bi se dogodilo kada bi, ne budi primijenjeno, bolnicu u Berlinu u kratkom vremenskom periodu napustilo dvadeset i kusur vrhunskih doktora? Siguran sam da bi tamošnji novinari digli medijsku halabuku, nevladine organizacije bi pozvale ljude na ulične proteste, a posljedice svega osjetila bi i sama njemačka kancelarka Angela Merkel.
Kod nas se, naravno, ne događa ništa. Dok vrhunski ljekari, jedan po jedan, padaju kao žrtve neviđenog mobinga direktorice KCUS-a koja je na tu poziciju (a to će i ona sama priznati, budući da joj ni studiranje nije išlo baš najbolje pa je utvrđivala fakultetsko gradivo duže od decenije, tačnije 11 godina) zasjela ne zbog vlastite stručnosti i kompetentnosti, već zbog svog bračnog statusa. To je naprosto fakat koji nisu u stanju demantirati čak ni one momčine s TV snimka iza Izetbegovićevih leđa. Na koncu, to zna i on, on koji je, ne ovdje, nego na jednoj drugoj televiziji i u jednoj drugoj izjavi, prosuo mudrost da je korisno ako direktorica bolnice ima dobre političke veze što bi, valjda, trebalo da znači da je ponekad u redu posao dobiti preko kreveta…
Ne daj Bože teške bolesti nigdje i nikom, a kamoli nama u Sarajevu. U tom gradu gdje ljekari u najboljim godinama zauvijek odlaze, a pacijenti troše silan novac kako bi napravili najobičniji nalaz. U bolnici u kojoj je mjesecima u kvaru aparat za magnetnu rezonancu, gdje ljekari i medicinsko osoblje svakog dana strahuju od mobinga i ne posjeduju osnovna sredstva za rad. I sve je tako samo zato jer šefica bolnice nikom ne polaže račune dok provodi užasnu samovolju garniranu nepristojnim ispadima, pa navodno čak i kočijaškim psovkama. Uostalom, kakav je to politički (para)sistem u kojem ovdašnji zastupnici, delegati, ministri i premijeri reformu cjelokupnog zdravstva prepuštaju u ruke osobi koja o tome pojma nema, ali zato ima, da citiramo njenog manje slavnog supruga, dobre političke veze…
Na kraju, budimo iskreni i priznajmo sami sebi – jadno je ovo društvo i javno mnijenje koje nedopustivo šuti. Krivi smo svi mi koje nije briga, svi mi što ne smijemo pisnuti. Da se poslužim rječnikom direktorice, postali smo prave pizde.
(TBT,novi.ba)
