KOLUMNA
Proizvoljno uništavanje kulturnog naslijeđa je ratno oružje,
dio šire strategije kulturnog čišćenja koje uključuje ubistva i egzekuciju
ljudi u kratkom roku, te dugoročno poništavanje identiteta i razaranje
društvene strukture.
Piše: Irina Bokova, thebosniatimes.ba
U svijetu učestalih zločina nad ljudima i njihovim
naslijeđem, devetogodišnja zatvorska kazna na koju je osuđen Ahmad al-Faqi al-Mahdi
koji je sudjelovao u uništenju svetišta u Timbuktuu, obilježava novo i neophodno
priznanje da je svjesno uništavanje kulturnog naslijeđa ratni zločin.
Budući naraštaji će pamtiti 26. septembar 2016. kao dan kad je
Međunarodni krivični sud osudio Mahdija, kad je proizvoljnom uništavanju
naslijeđa konačno došao kraj te kao prekretnicu u pravosuđu u Maliju i šire.
Radi se o prvom međunarodnom suđenju koje se fokusiralo isključivo
na zločine nad historijskim i religijskim naslijeđem. 15 dugih godina nakon razaranja
Budinih statua u Bamiyanu, presuda MKS-a za uništenje mauzoleja u Timbuktuu
donesena je na oči svijeta koji se još uvijek nije oporavio od užasavajućih
prizora rušenja u Iraku, Siriji, Jemenu i drugdje. Ipak, presuda podržava
ranija suđenja balkanskim agresorima na Međunarodnom ratnom sudu za ratne
zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji je zločine nad kulturnim
nalijeđem, prvenstveno u Dubrovniku, uvrstio u šire optužbe uključujući ubistva
i krađe.
Ishod Mahdijeva suđenja je važan iskorak prema sveobuhvatnoj
reakciji na krvnički ekstremizam i snažna poruka o ulozi kulture. Proizvoljno
uništavanje kulturnog naslijeđa je ratno oružje, dio šire strategije kulturnog
čišćenja koje uključuje ubistva i egzekuciju ljudi u kratkom roku, te dugoročno
poništavanje identiteta i razaranje društvene strukture.
Spomenici se granatiraju, skrnave ili pljačkaju kako bi se
omogućila ilegalna trgovina i finansiranje kriminalnih radnji. Nad školama i
medijima se preuzima kontrola. Narodni običaji, poput muzike i plesa, se
zabranjuju. Intelektualci se ušutkivaju. Cilj ove brutalne strategije je
zarobiti umove i onemogućiti slobodno promišljanje. Mahdi, šef odjela za moral
zvanog Hesbah, bio je predvodnik ove monstruozne strategije.
Sve ovo prelazi granice Malija: na meti je čovječanstvo; tiče
se svih nas. Rat protiv ekstremizma se
mora voditi na frontovima kulture, obrazovanja i medija. Niti jedan vojni
arsenal nije toliko jak da porazi ideologiju koja zagovara nasilje.
Moramo dobiti bitku uvjerenja. Kako? Podučavajući druge
historiju religija. Njegujući dijalog među kulturama. Razmjenjujući blago
znanja pohranjeno u rukopisima Timbuktua koji sadrže obećanje novog civilizacijskog
preporoda koji bi mogao promijeniti naše shvatanje Afrike i islama, jačajući
snagu mladih ljudi da se suprotstave onima koji potiču mržnju i neznanje.
Ova šira vizija slobode stiče prednost. U ratu, uništavanje
naslijeđa dugo se smatralo pukom kolateralnom štetom. Ipak, sve se više kultura
posmatra kao izravna meta, dio strategije čiji je cilj sijanje straha i
privlačenje pozornosti globalnih medija.
Vijeće sigurnosti UN-a je uvažilo povezanost između kulture
i sigurnosti, te doprinos ilegalne trgovine finansiranju kriminalnih radnji.
Zemlje članice zadržavaju sumnjivu robu na granicama čime jačaju suradnju među
službama. Oružane snage u Francuskoj, Italiji, SAD-u i Austriji obučavaju
vojnike i policajce za zaštitu kulturnog naslijeđa.
Ovo je već slučaj u Maliju gdje mirovne snage rade sa
UNESCO-om. Promjena se dešava kako bi se bolje uvezali kulturni, humanitarni i
vojni interesi koji su duboko isprepleteni u sadašnjim kriznim područjima.
Kad sam bila u posjeti Timbuktuu 2012., odmah nakon
oslobođenja grada, obećala sam da ćemo ponovo izgraditi mauzoleje, i to smo učinili.
Prošle godine sam se vratila kako bismo proslavili kraj obnove sa mjesnim zidarima
i imamom džamije Djinguereber. Vidjela sam radost u ljudima koji su opet dobili
svoje naslijeđe i uvjerena sam kao nikad do sad da kultura zacjeljuje ožiljke
rata i predstavlja neizostavan element održivog mira.
Prije deset godina ovakvo mišljenje bi se smatralo opasno
naivnim. Ali, kada ekstremisti pridaju toliko pažnje šteti koju zajednice trpe
kada se naslijeđe uništava, zapravo nam pokazuju koliku moć kultura posjeduje:
kada se čuva, ona liječi i oporavlja.
Djelujmo vođeni ovim shvatanjem i odgovorimo na jedinstvene
izazove s kojima se susrećemo jačim programom i većim resursima. Potrebna nam
je daleko bliža suradnja na najvišem nivou obrazovanja da se suprotstavimo
ekstremizmu, te daleko jača predanost da zaštitimo naslijeđe od napada.
Dok još uvijek u šoku posmatramo ono što je izgubljeno od
kulturnog naslijeđa, moramo biti ohrabreni presudom iz Haga koja nas tjera da
budemo odlučniji i poduzetniji kako bi pravda pobijedila – kako u Maliju tako i
širom svijeta.
(TBT, The Guardian, Prevela Jasmina Drljević)