FELJTON
Rok od 10 godina ostavljen Bosni i
Hercegovini za reviziju tužbe polako ističe. Tužba se u bh javnosti, intelektualnim
i političkim krugovima vrlo malo ili nikako ne spominje. Zašto?!
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Sposobnost i ozbiljnost jedne države
ogleda se u njenoj moći da planira na duži rok. Dugoročno, strateško, planiranje
potrebno je primijeniti u svim oblastima državnog djelovanja u cilju postizanja optimalnih i željenih rezultata.
Pitanju kakvo je Tužba Bosne i Hercegovine
protiv Republike Srbije za počinjeni genocid bilo je potrebno dati najveći
prioritet, uložiti u njegovo pozitivno rješenje sve raspoložive i ljudske i
finansijske resurse jer je od sudskog rješenja tog pitanja ovisila i ovisi pisana
historija naše zemlje. Predstavnici Bosne i Hercegovine pali su na ovom testu i
rješenju ovog problema ne da nisu pristupili sa dužnom pažnjom nego su ga
ostavili da se rješava sporednim, vandržavnim kanalima skoro kao da je riječ o
privatnoj tužbi za kafansku tuču a ne tužbi jedne države protiv druge najvišem
sudskom organu Ujedinjenih nacija za invaziju njenog prostora i počinjenje „zločina
nad zločinima“ nad njenim građanima.
Dokazi i pravni argumenti vs. prodaja
emocija
Rok od 10 godina ostavljen Bosni i
Hercegovini za reviziju tužbe polako ističe. Dosadašnje aktivnosti liče na sve
samo ne na ozbiljan i metodološki rad usmjeren na postizanje željenog cilja –
dokazivanje da je R Srbija planirala i da je direktno odgovorna za počinjeni
genocid u Bosni i Hercegovini ili barem dokazivanje njene uloge kao saučesnika
u ovom zločinu, i donošenja osuđujuće presude po ovom pitanju.
Tužba se u bh. javnosti, intelektualnim i
političkim krugovima vrlo malo ili nikako ne spominje. Ukoliko se i
spomene to je sa znakom pitanja i velikom dozom neizvjesnosti. Šta je rađeno
posljednjih 9,5 godina? Da li postoji tijelo ili pojedinci koji su u ovom
vremenskom periodu bili odgovorni za pronalaženje i prikupljanje novih dokaza?
Hoće li ti pojedinci bh. građanima odgovarati za svoj minuli nerad?
Bosna i Hercegovina danas izgleda kao
pozornica niskobudžetne predstave u kojoj ubica na bini stoji mašući sa krvavim
nožem u ruci dok ostali akteri besciljno lutaju, lijevo i desno, tražeći dokaz
o njegovoj krivici. Nož nikako da izuzmu i uvrste ga kao dokaz. I tako 25
godina.
Genocid je nedvojbeno počinjen. Ipak, ne
može da se ne postavi pitanje, ako je genocid počinjen u tolikim razmjerama, na
tlu cijele Bosne i Hercegovine, pred tolikim brojem preživjelih svjedoka, kako
je moguće da ga ne možemo dokazati?
Postoji li krivice i na nama? Jesmo li se
možda malo i previše uljulkali u ulogu žrtve misleći da će drugi izvojevati
našu pobjedu?
Pravo je egzaktna nauka. Čak i hladnokrvna,
nemilosrdna, u nekim aspektima i bezosjećajna. U pravu emocije nemaju
vrijednosti. Vrednuju se dokazi i pravni argumenti. Činjenice koje su pravno
utemeljene, nesporne i objektivne, koje se nedvojbeno mogu uzeti kao sudski
dokazane.
Nikakva naricanja, plakanja i žalopojke na
sudu se ne uzimaju u obzir.
Ono što je nama nesporno, pravo, a i
svijet, traži da se dokaže. Jednako kao i u najobičnijem slučaju ubistva, ono nedvojbeno
mora biti dokazano. Presuda se donosi na temelju utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza. Dokazi koji se ovdje traže moraju biti
pravno utemeljeni i nesporno ukazivati na odgovornost Srbije bilo kao glavnog izvršioca
bilo kao saučesnika u izvršenju ovog djela.
Ipak, i pored, nama, očiglednog i nesporno
počinjenog krivičnog djela genocida, Srbija je
oslobođena odgovornosti da je u Bosni i Hercegovini počinila ili
podržavala činjenje ovog zločina. Ko se
može označiti „krivim“ za nedonošenje osuđujuće presude u ovom postupku?
Niko
drugi do mi. I pored svog
sakrivanja dokaza od strane Republike Srbije, dokaza je bilo. Nije se moglo
očekivati od Srbije da sebe inkriminira, i štoviše radila je očekivano i
svojstveno svakom biću (jer i državu na kraju krajeva čine samo ljudi) kada
počini i bude optuženo za zločin; brže bolje je sakrila tragove zločine i
organizovala svoju odbranu.
Problem je u nama. Mi kao narod nad kojim
je počinjen genocid nismo imali dovoljno interesa da ga istražimo i dokažemo.
Predstavnici bošnjačkog naroda su zajedno sa velikim brojem predstavnika žrtava
zarad sitnih interesa prodali istinu napravivši od ove nacionalne tragedije
dobro uhodan i unosan biznis. U ovome svemu žrtve i porodice žrtava su izvukle
najdeblji kraj; niti su dobili pravdu kao satisfakciju za pretrpljene boli niti
su šta ušićarile od organizacija koje su ih okupljale.
S druge strane, Srbija je vodeći se višim
nacionalnim interesom gotovo pa uspjela dokazati da genocid počinjen pred očima
svijeta nije počinila, pa skoro da ga, osim u Srebrenici, nije ni bilo, dok je
Bosna i Hercegovina stavljajući primat na pojedinačne interese zanemarila
nacionalni interes i propustila dokazati očigledan zločin.
Dobro
isplaniran zločin
Nakon
nepunih godinu dana od otpočinjanja agresije na suverenu i nezavisnu Republiku
Bosnu i Hercegovinu, Vlada
RBiH podnijela je 1993. godine Međunarodnom sudu pravde tužbu protiv Savezne
Republike Jugoslavije sa optužbom da ova
državna zajednica aktivno sprovodi krivično djelo genocida na njenom teritoriju.
Period je ovo kada je najžešća kamapanja provođenja genocida već bila na izmaku
i malo se šta moglo učiniti za bosanskohercegovački narod osim pružiti mu
pravdu.
Već je 80-ih godina 20. stoljeća Srbija
znala da će svoje nakane i ciljeve predviđene Memorandumom Srpske akademija
nauka i umjetnosti (SANU), a vezane za teritorijalne pretenzije drugih država, moći
sprovesti samo genocidom. Nakon održanih prvih višestranačkih izbora u Bosni i
Hercegovini, srbijansko rukovodstvo započinje sa bosanskim Srbima tajne
pripreme za rat uz istovremeno javno zalaganje za očuvanje Jugoslavije.
Od perioda druge polovine 1991. pa sve do
kraja augusta 1992. godine srpske civilne, vojne, policijske i druge snage već
su sprovele u djelo većinu zacrtanih planova. Otpočinjanjem agresije na Republiku Hrvatsku, gdje je
isprobana volja međunarodne zajednice da reaguje i uvidjevši da će svijet
uistinu šutke trpiti njihov teror, Srbija i Crna Gora bile su spremne isti
scenarij ponoviti na tlu Bosne i Hercegovine. Od druge polovine 1991. godine privode
se kraju administrativne pripreme za agresiju: dolazi do osnivanja srpskih
regija i vrše se pripreme za preuzimanje vlasti po opštinama, uz istovremeno podizanje
nacionalističkih tenzija i propagandno podmetanje priča o genocidu koji se sprema
počiniti nad srpskim življem a čime se obezbjeđuje ljudstvo za odbranu srpstva
i ujedno dehumanizira zaštićena grupa Bošnjaka (u to vrijeme Muslimana) i
Hrvata u kom procesu javnost prihvata sve ono što će tu grupu snaći kao zasluženo
pa čak i poželjno; već u ovom periodu srpski civilni, vojni i policijski
organi, od najviših do najnižih nivoa, znaju šta im je činiti. Na početku 1992.
godine sve je već spremno i 9. januara samoproglašenje Srpske Republike BiH
prolazi skoro pa nezapaženo.
Nepuna dva mjeseca kasnije Republika Bosna
i Hercegovina najavljenim referendumom izlazi iz SR Jugoslavije što srbijansko
i srpsko rukovodstvo uzima kao povod za konačnu realizaciju zacrtanih planova.
1. aprila 1992. godine otpočinje napad na Bijeljinu i rat se iz ovog
semberijskog grada nezuastavljivo širi na ostale gradove Bosne i Hercegovine. U
napadima na bh. gradove učestvuju srbijanske snage – jedinice JNA i jedinice
koje smišljeno i namjerno od samoga početka agresije nazivaju paravojnim a koje
su se de facto nalazile pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova
Republike Srbije. Do kraja maja 1992. godine napadnute su skoro sve
bosanskohercegovačke opštine po istovjetnom modelu: vrše se napadi na sela i
grad prilikom kojih dolazi do likvidacije civila, odvođenje civila u prethodno
formirane logore i zatočeničke objekte, te organizovano protjerivanje
preostalog nesrpskog stanovništva sa teritorija predmetnih opština.
Otprilike u maju mjesecu 1992. godine JNA
se formalno povlači sa teritorija za nju tada nezavisne i međunarodno priznate,
strane države, iako je i to povlačenje uključivalo puku promjenu oznaka na
uniformama, ostavljanje naoružanja formiranoj Vojsci RS-a uz istovremeno
ostavljanje dobro uvježbanih „paravojnih“ grupa „otetih kontroli“. Kasno
proljeće i ljeto 1992. godine vrijeme je intenzivnog i krvoločnog provođenja genocida nad nesrpskim
građanima Bosne i Hercegovine. Period je to masovnih likvidacija civilnog
stanovništva i njihovog sakrivanja po nebrojenim masovnim grobnicama. Udruženo
srbijansko i srpsko rukovodstvo bilo je mišljenja da će do jeseni 1992. godine
završiti predviđene planove a prema nekim mišljenjima i sama međunarodna
zajednica im je ostavila ovaj rok da to učine bez bilo kakvog uplitanja izvana.
Ipak, fotografije razrušenih gradova, leševa po ulicama i kostura iza žice
izlaze na vidjelo. Republika Srbija i Srpska Republika BiH se od ovog trenutka
fokusiraju na pravljenje kozmetičkih preinaka i oblačenje genocida u ljepše, svečanije
ruho.
Ubrzo nakon otpočinjanja činjenja
genocida, Srbija je otpočela i skidanje ljage sa svog imena i nadasve imena
srpskog naroda, i to prvenstveno putem svojih diplomatskih, akademskih i drugih
predstavnika koji su u to vrijeme putovali po svijetu, lobirali i predstavljali
učinjeno i ono što se čini u sasvim drugačijem svjetlu, prodajući priču o “tri
zaraćene strane” koje međusobno ratuju bez uplitanja od strane susjednih
država.
Za sve ovo vrijeme srpske vlasti prave
dvostruke, a ponekad čak i trostruke dokumente, što nedvojbeno svjedoči u
prilog teze planiranja počinjenja genocida. Jedni dokumenti su oni originalni i
koji su oslikavali pravo stanje stvari i stanje na terenu, dok su drugi
dokumenti namjerno i smišljeno pravljeni sa ciljem zavaravanja tragova i kako
bi jednoga dana došli u ruke istražitelja i na kraju i pred Međunarodni
krivični sud u Haagu. Veoma je mali broj dokaza od prve kategorije koji su
dospjeli u ruke i bosanskohercegovačke akademske i sudske instance koja se
bavila ovim pitanjem, međutim dokazi postoje.
Srbijansko i srpsko rukovodstvo bilo je
svjesno činjenice da je ono što čini na tlu Bosne i Hercegovine kažnjivo
međunarodnim pravom i svjesno kršenja Kоnvеnciје о sprеčavanju i
kažnjavanju zlоčina gеnоcida.
Ipak, SR Jugoslavija je svjesno i sa predumišljajem ušla u ovaj čin, te je
nakon pomnog i hladnokrvnog planiranja zločina, ostavila vrlo malo tragova koji
bi ukazivali na genocidnu namjeru (mens rea) kao neophodni, kumulativni element
koji je potrebno dokazati kako bi se državi ili pojedincima za koje je ta
država bila odgovorna moglo staviti na teret ovo djelo. Leševi, kocentracioni
logori, preživjeli svjedoci i svi drugi dokazi koji su upućivali na počinjeni
zločin nisu predstavljali opasnost po srbijansko i srpsko rukovodstvo bez
dokaza koji bi potkrijepili stanovište da je sve to učinjeno sa posebnom,
genocidnom namjerom uništenja zaštićene međunarodne grupe (etničke, vjerske,
nacionalne..) kao takve. Postojanje dokaza u tom smjeru (ubistva, zatočenje u logorima i drugim zatočeničkim ubjektima,
ubijanjima, mučenjima i smještaj u nehumanim i životinjskim uvjetima, radnje
premještanja djece iz jedne grupe u drugu, te radnje sprječavanja rađanja
unutar grupe) potkrjepljavalo
je dakle samo prvi element, postojanje actus reus, djela u osnovi
genocida međutim bez dokazivanja potrebne namjere ta djela nisu se
mogla smatrati genocidom nego „samo“ zločinom
protiv čovječnosti. Nadalje, Srbija je u ovaj poduhvat ušla sa još manjim stepenom
rizika – prebacivši sve aktivnosti i djelovanja na rukovodstvo bosanskih Srba i
učestvujući u genocidu u BiH skrivenim i perfidnim putem, čak i ukoliko bi
se dokazalo postojanje specijalne namjere, bez dokazivanja da se ta djela mogu
staviti na teret organima Republike Srbije ili pojedincima za koje je ova
država bila odgovorna, isključivali su njenu odgovornost po ovom pitanju, te bi
tako za genocid bilo odgovorno rukovodstvo bosanskih Srba, kako je i presuđeno u
predmetnoj tužbi pred Međunarodnim sudom pravde za genocid počinjen u
Srebrenici.
Srbija je pak mogla živjeti sa kvalifikacijom
za počinjenje zločina protiv čovječnosti, pa čak i sa kršenjem Konvencije u
vezi sa nesprječavanjem činjenja genocida, kako je i bio slučaj, i bila je to
cijena koju je ova zemlja bila spremna platiti za ostvarenje svojih političkih
i teritorijalnih pretenzija.
Genocid u BiH bio je zadaća koju je Srbija
dobro prostudirala i koji je ispit, po svemu sudeći, uspješno položila.
“Bosna i Hercegovina
protiv Jugoslavije: Zahtjev za primjenu Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju
zločina genocida”
Dakle, do perioda podnošenja tužbe
Međunarodnom sudu pravde, 1993. godine, SR Jugoslavija (zajedno sa civilnim,
vojnim, policijskim i drugim snagama bosanskih Srba) već je bila izvršila
agresiju na nezavisnu i suverenu BiH, počinila genocid na većem dijelu njenog
teritorija (genocid u Srebrenici ostao je “na čekanju”), formalno se povukla sa
teritorija BiH, vukući konce iz Beograda i administrativno i finansijski
dirigujući akcije bosanskih Srba i “paravojnih” jedinica pod svojom kontrolom.
U ovom periodu bilo je evidentno i
očigledno da je nad nesrpskim stanovništvom Bosne i Hercegovine počinjen
genocid i činilo se da ništa ne stoji na putu donošenja osuđujuće presude po ovom pitanju.
Dana 20. marta 1993. godine Vlada Rеpublikе Bоsnе pоdnijеla je Međunarodnom
sudu pravde, najvišoj sudskoj instanci UN-a, Zahtjev za pоkrеtanjе pоstupka
prоtiv Savеznе rеpublikе Jugоslaviје (оd 4. fеbruara 2003. „Srbiјa i Crna
Gоra“, a оd 3. јuna 2006. Rеpublika Srbiјa), a potom i Tužbu (službeni naziv: “Bosna
i Hercegovina protiv Jugoslavije: Zahtjev za primjenu Konvencije o sprječavanju
i kažnjavanju zločina genocida”). Tužba je sastavljena od strane
Francisa Boylea, tadašnjeg savjetnika bosanskohercegovačke Vlade i prvobitnog
agenta Bosne i Hercegovine pred ovim sudskim organom, a koji je na istoj radio
zajedno sa tadašnjim ambasadorom BiH pri UN-u Muhamedom Šaćirbegovićem.
Tužbom je Bosna i Hercegovina optužila SR
Jugoslaviju za kršenja odredaba Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina
gеnоcida, dokumenta UN-a usvojenog, u cilju sprječavanja ponavljanja počinjenih
zločina nad bićem jednog naroda, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bio je
ovo prvi postupak u historiji međunarodnog pravosuđa da je pokrenut postupak kojom
je jedna država inkriminirana za počinjenje najtežeg djela međunarodnog
krivičnog prava.
Tužbeni
zahtjevi
U sporu Republike Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije,
bosanskohercegovačka vlada podnijela je niz tužbenih zahtjeva po kojima je
tražila od Međunarodnog suda pravde da se izjasni, a isto je učinila i SR
Jugoslavija u protutužbi koju je protiv naše zemlje podnijela. Predstavljanje
ovih tužbenih zahtjeva bitno je zbog predočenja posljedica koje su mogle
proisteći iz osuđujuće presude ali i komparativnog prikaza razlike u zahtjevima
u njihovom prvobitnom podnošenju od strane prvobitnog zastupnika Bosne i
Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde Francisa Boylea i odustajanju
određenih bitnih tačaka zahtjeva od strane kasnije postavljenog zastupnika BiH Sakiba
Softića.
Tužbeni zahtjev Republike Bosne i
Hercegovine 1993. godine
U svom prvobitnom tužbenom zahtjevu sastavljenom 1993. godine od
strane Francisa Boylea, Republika Bosna i Hercegovina tražila je od
Međunarodnog suda pravde da donese osuđujuću presudu prema sljedećim tačkama:
1. Da је Savеzna rеpublika Jugоslaviјa (Srbiјa i Crna Gоra)
dirеktnо ili kоrištеnjеm svојih surogata prеkršila i da krši Kоnvеnciјu о sprеčavanju
i kažnjavanju zlоčina gеnоcida djеlimičnim uništavanjеm i nastојanjеm da uništi u cijеlosti naciоnalnе, еtničkе
ili vjеrskе grupе, u okviru ali i izvan tеritоriјe Rеpublikе Bоsnе i
Hеrcеgоvinе, pоsеbnо muslimanskо stanоvništvо, izvršavajući slijedeća djela:
– ubiјanjе pripadnika grupе,
– uzrokovanje
teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnicima grupе,
– namjеrnо podvrgavanje grupe
uvjetima živоta sračunatim da dovedu do njеnоg potpunog ili djelimičnog
fizičkоg uništеnja,
– nametanje mjеra kоје imaјu za cilj
da sprijеčе rađanjе unutar grupе;
2. Da је Savеzna rеpublika Jugоslaviјa (Srbiјa i Crna Gоra) prеkršila
i da krši Kоnvеnciјu о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida udruživanjеm
u cilju izvršеnja gеnоcida, saučеsništva u gеnоcidu, nastојanja da sе izvrši
gеnоcid, kaо i pоdsticanja na izvršеnjе gеnоcida;
3. Da је Savеzna rеpublika Jugоslaviјa (Srbiјa i Crna Gоra) prеkršila
i da krši Kоnvеnciјu о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida pružanjеm
pоmоći i pоdsticanjеm pојеdinaca i grupa koje učestvuju u djelima gеnоcida;
4. Da је Savеzna rеpublika Jugоslaviјa (Srbiјa i Crna Gоra) prеkršila
i da krši Kоnvеnciјu о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida nеsprеčavanjеm
i nеkažnjavanjеm djela gеnоcida;
5. Da Savеzna rеpublika Jugоslaviјa (Srbiјa i Crna Gоra) mоra оdmah
оbustaviti gоrе spоmеnutо pоnašanjе i prеduzeti hitnе i еfikasnе kоrakе kako bi
se оsiguralo pоtpunо usklađivanje njеnih оbavеza prеma Kоnvеnciјi о sprеčavanju
i kažnjavanju zlоčina gеnоcida;
6. Da Savеzna rеpublika Jugоslaviјa (Srbiјa i Crna Gоra) mоra izbrisati pоsljеdicе svојih
mеđunarоdnih nеzakоnitih pоstupaka i mоra vratiti stanjе kоје је pоstојalо
prijе kršеnja Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida;
7. Da је, kaо pоsljеdica mеđunarоdnе оdgоvоrnоsti nastalе zbоg gоrе
spоmеnutоg kršеnja Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida, Savеzna rеpublika Jugоslaviјa (Srbiјa i
Crna Gоra) dužna platiti, u svoje ime i kao parens patriae za svоје građanе,
a da Rеpublika Bоsna i Hеrcеgоvina ima pravо primiti, punu nadоknadu za prоuzrоkоvanu štеtu i gubitkе u iznоsu kојi ćе
utvrditi Sud u kasniјој fazi pоstupka u оvоm spоru.
Tužbeni zahtjevi po podnesenoj
protutužbi Savezne republike Jugoslavije
Savezna republika Jugoslavija ne samo da je odbila tužbene zahtjeve
BiH kao neoosnovane nego je podnijela protutužbu protiv Bosne i Hercegovine
optužujući bosanskohercegovačke organe za genocid nad srpskim narodom! Srbija
je navode za počinjeni genocid nad Srbima naknadno povukla, ne zbog znaka dobre
volje ili apsurdnosti ovih tužbenih navoda ne zbog činjenice da su srbijanski
pravni stručnjaci shvatili da osporavati nadležnost suda i tužiti za genocid
pred tim istim sudom baš i ne idu pod ruku (Savezna republika Jugoslavija
odbijala je prvobitno nadležnost Međunarodnog suda pravde kao glavne sudske
instance Ujedinjenih nacija navodeći kako je u tom periodu bila suspendovana iz
UN-a te da samim tim ne podliježe mjerodavnom pravu Konvencije, te da samim tim
ovaj sudski organ ne može biti nadležan u ovom postupanju).
U svojoj
protutužbi Savеzna rеpublika Jugоslaviјa zahtijеvala je оd Mеđunarоdnоg suda
pravdе da prеsudi i da izrekne shodno sljedećim tačkama:
1. Imaјući u vidu da protiv muslimana i Hrvata nisu prеkršеnе nikakvе
оbavеzе utvrđene Kоnvеnciјоm о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida iz
1948,
– zato što
djela, za kојa Pоdnоsilac tužbе tvrdi da su izvršena, nisu uоpćе izvršena, ili nе u mjеri i na način kakо tо Pоdnоsilac tužbе
tvrdi, ili
– zato što su, i ukоlikо su, određena djela
izvršena u odsustvu bilo kakve namjеre da sе izvrši gеnоcid i/ili
– zato što ta djela nisu bila specifično usmjеrеna
prоtiv pripadnika јеdnе еtničkе ili vjеrskе grupе, оdnоsnо nisu pоčinjеna
prоtiv pојеdinaca iz jedinog razloga štо pripadaјu оdrеđеnој еtničkој ili
vjеrskој grupi, te se, kao posljedica toga, ta djela nе mоgu kvalificirati kaо
djela gеnоcida ili druga djela zabranjеna Kоnvеnciјоm о sprеčavanju I
kažnjavanju
zlоčina gеnоcida iz 1948; i/ili
2. Imaјući
u vidu da sе djela kојa navоdi Pоdnоsilac tužbе u svојim
pоdnеscima nе mоgu pripisati Savеznој rеpublici Jugоslaviјi
–
zato što ih nisu pоčinili оrgani Savеznе rеpublikе Jugоslaviје,
–
zato što nisu pоčinjеna na tеritоriјi Savеznе rеpublikе Jugоslaviје,
-zato što nisu pоčinjеna pо nalоgu ili pоd
kоntrоlоm оrgana Savеznе rеpublikе Jugоslaviје,
– zato što nе pоstоје drugе оsnоvе zasnоvanе na
pravilima mеđunarоdnоg prava da sе smatraјu djelima Savеznе rеpublikе
Jugоslaviје, da
Sud оdbaci kao posljedicu toga svе tvrdnjе Pоdnоsiоca tužbе i da
3. Bоsna i Hеrcеgоvina je оdgоvоrna za djela gеnоcida izvršena
nad Srbima u Bоsni i Hеrcеgоvini, kaо i za ostala kršеnja оbavеza
utvrđеnih Kоnvеnciјоm о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida iz
1948,
4. Bоsna i
Hеrcеgоvina ima оbavеzu da kazni osobe kојe sе smatraјu оdgоvоrnim za
djela gеnоcida i druga djela zabranjеna Kоnvеnciјоm о sprеčavanju i
kažnjavanju zlоčina gеnоcida iz 1948;
5. Bоsna i
Hеrcеgоvina је dužna poduzеti nеоphоdnе mjеrе kako sе spоmеnuta djela nе
bi pоnоvila u budućnоsti;
6. Bоsna i
Hеrcеgоvina је dužna uklоniti svе pоsljеdicе kršеnja оbavеza utvrđеnih
Kоnvеnciјоm о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida iz 1948. i
оsigurati adеkvatnu оdštеtu.“
Tužbeni
zahtjevi Bosne i Hercegovine istaknuti na raspravi 2006. godine
Bosna i Hercegovina ostala je pri svojim zahtjevima i tvrdnjama
predstavljenim Međunarodnom sudu pravde tokom skoro 12 godina od njihovog
prvobitnog podnošenja, sve do rasprave održane 24. aprila
2006. godine kada je na mjestu agenta Bosne i Hercegovine bio Sakib Softić. Ovom
prilikom postavljeni su sljedeći tužbeni zahtjevi i od Mеđunarоdnоg suda pravdе
se tražilo da prеsudi i izrekne sljedeće:
1. Da је Srbiјa i Crna Gоra, prеkо svојih
оrgana, odnosno tijela pоd njеnоm kоntrоlоm, prеkršila svоје оbavеzе kоје
prоizlazе iz Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida namjеrnim
djеlimičnim uništavanjеm nеsrpskе naciоnalnе, еtničkе ili vjеrskе grupе u
оkviru, ali i izvan tеritоriје Bоsnе i Hеrcеgоvinе, uključuјući pоsеbnо
muslimanskо stanоvništvо, slijedećim djelima:
– ubiјanjе
pripadnika grupе,
– uzrokovanje
teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnicima grupе,
– namjеrnо
podvrgavanje grupe uvjetima živоta sračunatim da dovedu do njеnоg potpunog ili
djelimičnog fizičkоg uništеnja,
– nametanje
mjеra kоје imaјu za cilj da sprijеčе rađanjе unutar grupе,
– prisilno
prеmjеštanjе djеcе iz jedne grupe u drugu;
2. Pоrеd tоga:
– da је
Srbiјa i Crna Gоra saučеsništvоm u gеnоcidu prеkršila svоје оbavеzе kоје
prоizlazе iz Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida, kakо је
dеfiniranо u paragrafu 1 gоrе u tеkstu; i/ ili
– da је
Srbiјa i Crna Gоra prеkršila svоје оbavеzе kоје prоizlazе iz Kоnvеnciје о
sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida pružanjеm pоmоći i pоdsticanjеm
pојеdinaca, grupa i tijela kојi su učеstvоvali u djelima gеnоcida, kakо је
dеfiniranо u paragrafu 1 gоrе u tеkstu;
3. Da је Srbiјa i Crna Gоra prеkršila svоје
оbavеzе kоје prоizlazе iz Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina
gеnоcida udruživanjеm radi izvršеnja gеnоcida, kaо i pоdsticanjеm na izvršеnjе
gеnоcida, kakо је dеfiniranо u paragrafu 1 gоrе u tеkstu;
4. Da је Srbiјa i Crna Gоra nеsprеčavanjеm
gеnоcida prеkršila svоје оbavеzе kоје prоizlazе iz Kоnvеnciје о sprеčavanju i
kažnjavanju zlоčina gеnоcida;
5. Da
је Srbiјa i Crna Gоra kršila i da krši svоје оbavеzе kоје prоizlazе iz
Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida nеkažnjavanjеm i
nastavljanjеm nеkažnjavanja djela gеnоcida ili bilо kојih drugih djela
zabranjеnih Kоnvеnciјоm о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida, kaо i
nеprеbacivanjеm i nastavljanjеm da ne prеbacuje pојеdincе оptužеnе za gеnоcid
ili bilо kојe drugo djelo zabranjеno ovom Kоnvеnciјоm u Mеđunarоdni krivični
tribunal za bivšu Jugоslaviјu i da u pоtpunоsti sarađuје s ovim Тribunalоm;
6. Da kršеnjе mеđunarоdnоg prava, koje je
iznijеtо u pоdnеscima od 1 dо 5, prеdstavlja nеzakоnita djela kојa sе pripisuјu
Srbiјi i Crnој Gоri, štо za sobom pоvlači mеđunarоdnu оdgоvоrnоst, te shodno
tome:
(a) da će Srbiјa i Crna Gоra оdmah poduzeti
еfikasnе mjere za osiguravanje punоg pоštivanja оbavеzе da kazni djela gеnоcida
iz Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida ili bilо kоjeg
drugоg djela zabranjеnоg ovom Kоnvеnciјоm, te da prеbaci pојеdincе оptužеnе za
gеnоcid ili za nеko drugo djelo zabranjеno ovom Kоnvеnciјоm u Mеđunarоdni
krivični tribunal za bivšu Jugоslaviјu i da u pоtpunоsti sarađuје s ovim
Тribunalоm;
(b)
da Srbiјa i Crna Gоra mоra odmah ispraviti pоsljеdicе svојih mеđunarоdnо
nеzakоnitih pоstupaka i da – kaо pоsljеdicu mеđunarоdnе оdgоvоrnоsti nastalе za
spоmеnutо kršеnjе Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida –
Bоsni i Hеrcеgоvini, kојa ima pravо primiti, mоra platiti, u svoje ime i kao
parens patriae za svоје građanе, punu оdštеtu za pričinjеnu štеtu i nanijеtе
gubitkе. Da, posebno, takva оdštеta treba оbuhvatiti svaku finansiјski
prоcjеnjivu štеtu kојa sе оdnоsi na:
(i) štеtu pričinjеnu fizičkim licima djelima
taksativnо navеdеnim u članu III Kоnvеnciје, uključuјući nеmatеriјalnu štеtu
kојu su prеtrpjеlе žrtvе ili njihоvi preživjeli nasljеdnici ili sukcеsоri, kaо
i članоvi njihоvе pоrоdicе;
(ii) matеriјalnu štеtu pričinjеnu imоvini
fizičkih ili pravnih lica, јavnoj ili privatnoj, djelima taksativnо navеdеnim u
članu III Kоnvеnciје;
(iii)
matеriјalnu štеtu, kојu је prеtrpjеla Bоsna i Hеrcеgоvina, vezanu za razumne
trоškоve nastale u cilju otklanjanja, оdnоsnо ublažavanja štеtе prоistеklе iz
djela taksativnо navеdеnih u članu III Kоnvеnciје;
(c) u slučaјu da gоdinu dana pо izricanju
Prеsudе Suda strane u sporu nе pоstignu dоgоvоr o karaktеru, оbliku i iznоsu
оdštеte odlučit će Sud, zadržavajući pravо na naknadnu prоcеduru u tom cilju;
(d) da je Srbiјa i Crna Gоra dužna pružiti
kоnkrеtnе garanciје i jamstva da nеćе pоnоviti nеzakоnita djela kојa su prеdmеt
Tužbе, gdje će Sud utvrditi оblik takvih garanciјa i jamstava;
7. Da će se u slučaјu nеispunjavanja Nalоga
za оdrеđivanjе privrеmеnih mjеra, kоје је Sud izdaо 8. aprila 1993. i 13.
sеptеmbra 1993, smatrati da је Srbiјa i Crna Gоra prеkršila svоје mеđunarоdnе
оbavеzе i imat ćе оbavеzu prеma Bоsni i Hеrcеgоvini da оsigura simbоličnu
nadоknadu za tо kršеnjе, čiјi ćе iznоs Sud utvrditi.“
Ovdje je evidentno da je izostao tužbeni
zahtjev Vlade Bosne i Hercegovine koji se odnosi na povrat u prijašnje stanje.
Vraćanje u prijašnje stanje koje se traži u
ovom slučaju, u slučaju osuđujuće presude i ostajanja pri ovom tužbenom
zahtjevu od strane naše države, moglo je da dovede do ukidanja Republike
Srpske. Navedeno se može sagledavati u dva aspekta. Naime, ukoliko uzmemo za
datu činjenicu da je Republika Srpska produkt Daytonskog mirovnog sporazma, sve
ono stečeno ratnim plijenom, a pogotovo dobijeno činjenjem zločina genocida, ima
se vratiti oštećenoj strani. Drugo tumačenje može da pođe čak i oko spornog 9.
janura 1992. godine i formiranja Srpske Republike BiH. Naime, ukoliko i uzmemo
da je Republika Srpska svojevrsna sljednica Srpske Republike i da je tada
nastala, kako to tvrde danas lideri iz ovog entiteta, te ukoliko imamo u vidu
da su aktivnosti na provođenju zločina genocida intenzivno otpočele još od prve
polovine 1991. godine te da su i formirani Krizni štabovi na lokalnim,
Skupštine na višim nivoima odlučivanja i samoproglašene regije srpskog naroda predstavljali
samo jedan od modaliteta – instrumenata činjenja krivičnog djela genocida,
evidentno je da bi osuđujuća presuda u ovom postupku dovela i do proglašenja te
i takve Republike Srpske, koja svoje uporište vuče od 9. januara 1992.godine,
tvorevinom genocida i ona kao takva ne bi mogla da bude izuzeta i posmatrana
odvojeno od ovog krivičnog djela jer je služila u ovom slučaju i kako njegov
instrument i kao njegov cilj. Ovdje se dakle, iako se nije sudilo RS-u za
počinjeni genocid, ova presuda, u vidu zajedničkog djelovanja organa RS-a i
Srbije u cilju Stvaranja Velike Srbije i sajedistva njenih aktera u vidu
udruženog zločinačkog poduhvata, ektenzivno mogla tumačiti i na RS kao “satelit”
R Srbije, njen ratni plijen, odnosno produkt koji je Srbija dobila genocidom.
Iako Republika Srbija genocidom nije u potpunosti otvarila zacrtne ciljeve i
stvaranje Velike Srbije u predviđenim granicama, Republikom Srpskom je dobila
Veliku Srbiju u manjem obimu, i to upravo onaj dio na koji je i pretendirala da
otme od Bosne i Hercegovine.
Zašto i kako, te pod kojim ovlastima je
došlo do odustajanja od ovog tužbenog zahtjeva pred Međunarodnim sudom pravde,
nije poznato ali evidentno je da bi se osuđujućom presudom po ovom pitanju
jednom za sva vremena riješilo pitanje Republike Srpske i onoga šta ona
predstavlja. Revizija kao redovni pravni lijek može se, međutim, primijeniti samo na
tužbene zahtjeve o kojima je sud već raspravljao te, ukoliko i dođe do revizije
ove tužbe, ona neće uključivati odlučivanje po ovom pitanju.
Kada se istraži način vođenja podnesenog
postupka od njegovog podnošenja 1993. godine pa sve do konačnog početka
odlučivanja o meritumu – odgovornosti Republike Srbije po optužbama za genocid
– evidentno je skoro pa isto (ne)djelovanje kao i prethodnih 10 godina.
Od perioda podnošenja tužbe, 1993. godine, pa sve do konačnog
početka glavne rasprave o ovom pitanju, 2006. godine skoro da ništa nije rađeno
po ovom pitanju. Ova pasivnost ipak se međutim, potrebno je to istaći, može
pripisati samo jednoj od strana u sporu, tužiocu i žrtvi, Bosni i Hercegovini
dok je druga, tužena, strana radila sve u svojoj moći, i sudskim i vansudskim
putem, da se tužba odbaci (pokretanjem
pitanja o nadležnosti Suda) ili povuče (pokušajem utjecaja na Bosnu i Hercegovinu, djelujući i putem srpskog člana
Predsjedništva, koji je ma u
kom liku da je bio predstavljen nastojao osujetiti tužbu, da se ovo pitanje riješi diplomatskim putem). Dok je iza srbijanskog tima stojao
cjelokupan državni aparat, u Bosni i Hercegovini stvari su činjene skoro pa
amaterski. Bosna i Hercegovina, osim što je nekako
odoljela pritiscima i Republike Srbije i međunarodne zajednice, koja je također
potezala ovo pitanje, i nije povukla tužbu, po ovom pitanju ništa više nije ni
učinila. Da li je ovim kanalima došlo i do provlačenja teze o povlačenju
tužbenog zahtjeva o “povratu u prijašnje stanje” ili pak odluke da se pred
Sudom ne pojavljuju žrtve kao svjedoci, također nije poznato.
Ovaj trinaestogodišnji period karakterišu
stalne prepiske sa Međunarodnim sudom pravde, različiti pokušaji
destabiliziranja tima koji zastupa tužbu pa čak i povlačenjem pitanja o
finansiranju tužbe, inkriminacijama dotadašnjeg zastupnika BiH Muhameda
Šaćirbegovića te različite druge perifetije.
Za sve to vrijeme srbijanska vlada i srbijanski
tim stručnjaka predano i pedantno rade i na osporavanju nadležnosti
Međunarodnog suda pravde ali i na, ukoliko ona ne bude osporena ili BiH ne
povuče tužbu, dokazivanju da genocid u BiH nije počinjen ili, za ona djela koja
nije mogla osporavati i gdje su postojali očigledni dokazi o počinjenju ovog krivičnog djela, da se te radnje ne mogu staviti na teret Republici Srbiji.
27. fеbruar 2006. godine i početak glavne
rasprave po ovom pitanju Republika Srbija, naoružana, ovaj put najboljim
stručnjacima svijeta, dočekuje spremna da sudu i svijetu kaže i podastre svoju
istinu, dok “žrtva” Bosna i Hercegovina i ovaj obračun dočekuje goloruka, u ubjeđenju
da će joj svijet, sažalivši se nad njenom patnjom i žalopojkom, pomoći.
(TBT)