ANALIZA
Reforma Savjeta sigurnosti je izlizana tema – ali je jedan
od izazova današnjice, usljed ponašanja pet ključnih zemalja koje, od Kosova,
preko Libije, do Iraka, daju sebi pomalo previše slobode pri baratanju
međunarodnim pravom i drastično prekoračuju rezolucije Savjeta
Piše: Anne-Cecile
Robert, thebosniatimes.ba
Emblematična instanca Ujedinjenih nacija (UN), Savjet bezbjednosti,
predmet je drastično suprotstavljenih mišljenja. Jedni hvale njegovu sposobnost
reagovanja na krize koje prijete očuvanju mira (posebno u Africi). Drugi ga
optužuju za to da održava nepravedne privilegije pet država pobjednica Drugog
svjetskog rata (Sjedinjene Države, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo i
Francuska), titulare čuvenog prava veta. Dvije knjige istražuju misterije
institucije koja već dugo čuva svoju tajnu. Veoma poučna knjiga nekadašnjeg
francuskog ambasadora Jean-Marca de La Sablierea, i izuzetno analitični zbornik
koji je uredila Aleksandra Novoselof, temu otvaraju podsjećanjem na
transformacije do kojih je došlo od osnivanja Ujedinjenih nacija 1946. godine.
Po završetku Hladnog rata Savjet bezbjednosti znatno je
proširio svoje misije, koristeći se „velikom diskrecionom moći” koju mu je
omogućila Povelja iz San Francisca. Isprva je definicija pojma „prijetnja po
mir i međunarodnu bezbjednost” proširena na sve sporedne aspekte nekog
sukoba, poput finansiranja zaraćenih strana (npr. pristupa prirodnim
resursima), pa čak i na konsolidaciju mira po okončanju neprijateljstva. Potom
je Savjet počeo da adresira čitav niz tema: pirateriju, terorizam, pravdu…
Nakon toga omogućeno mu je pravo osnivanja sudova, poput krivičnih tribunala za
bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Savjet već trideset godina nameće sankcije koje mu
Povelja ne omogućava, a koje pogađaju države ili njihove lidere, od Iraka Sadama
Husseina, do Sudana predsjednika Omara al Bashira.
Te novine promovisane su kao odraz želje da, uglavnom
praznoslovan i neefikasan, projekat međunarodnog poretka postane efektivan.
Ipak, Savjet se na taj način izložio kritikama za to da optužbe iznosi
proizvoljno: on je u suštini „gospodar trajanja i mijenjanja mjera koje
nameće”, podsjećaju nas advokati Anaïs Schill i Mouloud Boumghar, a
ponajprije gospodar spiska sankcionisanih. Izrael uporno izmiče njegovom bijesu,
zahvaljujući podršci svoje nepokolebljive američke saveznice, koja često
koristi pravo veta. „Ulozi žandara, jasno propisanoj Poveljom”, primjećuju
dalje Schillova i Boumghar, „Savjet je dodao i ulogu zakonodavca, iako ćemo za
to u osnivačkom tekstu teško pronaći neospornu zakonsku osnovu.“
Savjet bezbjednosti, ljubomorno čuvan od pet stalnih
članica, „P5”, koje kontrolišu njegove aktivnosti, lako odbacuje kritike
zemalja u razvoju koje mu kucaju na vrata. Nevoljne da prošire svoj klub,
zemlje iz grupe „P5” ipak dokazuju kreativnost pristupa svom poslu: naizmjenično
predsjedavanje sjednicama sa nestalnim članicama koje se biraju na svake dvije
godine, „privatne konsultacije” sa spoljnim akterima poput raznih
udruženja, osnivanje ad hoc radnih grupa, terenske misije, publikovanje
agendi… Ove dvije knjige omogućavaju nam da steknemo uvid u igre moći velikih
igrača, a posebno u diskretni angažman Kine, u podjelu uloga pri izradi
rezolucija (koje tačno zemlje drže pero u ruci), pa čak i u spremnost na
priznavanje Afričke unije, na kontinentu koji ugošćuje većinu operacija za
očuvanje mira, a koji o tome nema pravo glasa…
Reforma Savjeta bezbjednosti je izlizana tema – ali je jedan
od izazova današnjice, usljed ponašanja pet ključnih zemalja koje, od Kosova,
preko Libije, do Iraka, daju sebi pomalo previše slobode pri baratanju
međunarodnim pravom i drastično prekoračuju rezolucije Savjeta: „Države neće
striktno poštovati Povelju ukoliko ‘petorka’ ne pokaže odgovornost”,
insistira La Sablijer. „Ne možemo se pozivati na principe onda kada nam to
odgovara, a da ih sami ne primjenjujemo kada nam smetaju. To je, na kraju,
pored proširenja, najvažnije pitanje.”
TBT, Nedeljenik, Prijevod Matija Medenica)