Na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Turskoj, u tesnoj trci preliminiranih rezultata
Recep Tayyip Erdogan osvojio je 49.47 posto glasova, a njegov ubedljivi suparnik Kemal Kilicdaroglu 44.82 odsto. Treći kandidat, Sinan Ogan, imao je 5.27 odsto.
Na samom početku prebrojavanja glasova, situacija je bila veoma neizvjesna. Erdogan je na prvoj polovini prebrojanih glasova vodio trku za samo 10 posto više.
Kako je otvaranje glasačkih kutija prešlo drugu polovinu, razlika između Erdogana i Kilicdaroglua je sve više opadala. U napetoj trci, predsjednik je u središtu svoje partije započeo, sada se čini, preuranjeno slavlje, dok su gradonačelnici Istanbula i Ankare ukazali da je prerano za odluku.
Pristalice Kiricdarogluove partije započele su sa okupljanjem u Ankari usled napetosti i postepenog pada Erdoganovih glasova.
Nakon 92 posto otvorenih glasačkih kutija, Erdogan je osvojio 25.090.336 glasova (49,76 posto), a Kemal Kiličdaroglu 22.431.406 (44,48 odsto). Erdogan je tada izgubio prostu većinu.
Ovo je prvi put u 20 godina od kada je na vlasti da će Erdogan morati da ide u drugi krug, koji se treba održati 28. maja, naspram svog socijaldemokratskog protivnika Kemala Kilicdaroglua.
Dakle, ako Kilicdaroglu izjavi da je pokraden Tursku bi lako mogao pogoditi ne samo burni ponedjeljak već i duže razdoblje nestabilnosti: optužbi za malverzacije, nepriznavanje rezultata, bojkot drugog kruga – odnosno prelijevanje zatrovane političke atmosfere na ulice kroz prosvjede, možda i sukobe Erdoganovih i oporbenih simpatizera.
U tom bi scenariju puno toga ovisilo o turskoj tzv. dubokoj državi i njenoj spremnosti za zaustavljanje mogućih nereda i opasnosti koje iz njih mogu proizići za tursko društvo i državu u ionako tradicionalno nestabilnoj regiji ali i u još lošijoj globalnoj geopolitičkoj situaciji. Smatram da je Turska preozbiljna zemlja da bi si nešto takvo, u ovim krajnje neizvjesnim i opasnim vremenima dozvolila. Zato i ne vjerujem da će se Kilicdaroglu na nešto radikalno odlučiti. Jer i ovako je ostvario veliki rezultat, o čemu je na početku kampanje mogao samo sanjati.
Naime, nakon neuspjelog vojnog puča protiv Erdogana u srpnju 2016. godine turski sigurnosni aparat odnosno nadležne institucije imale su dovoljno vremena analizirati svoje greške i propuste koji su Erdogana umalo koštali glave, i kada su ga, zapravo, spasili samo građani koji su ga bili spremni braniti i svojim životima na ulicama i trgovima Istanbula i Ankare (to su i učinili, jer je bilo na desetke mrtvih golorukih civila u sukobima s vojnicima koji su bili na strani pučista). Pouke su definitivno izvučene, a siguran sam i povučeni potezi koji tako nešto u buduće čine ako već ne posve nemogućim, ono barem teško izvedivim.
Naravno da Erdogan u javnosti više nema tako snažnu podršku kao onda, međutim ona je još uvijek vrlo respektabilna – i to je činjenica koju svi moraju prihvatiti – željeli je ili ne.
Međutim, kako se god stvari dalje odvijale, nakon ovih izbora ostaje ipak jedna vidljiva činjenica: Turska je, poput mnogih drugih zemalja, postala politički duboko podijeljena zemlja. Odlazak Erdogana u Ayasofiju, a Kilicdaroglua na grob Kemala Ataturka, po završetku kampanje, jasno pokazuje gdje je ideološka vododjelnica turskih podjela na islamski neoomanizma i sekularistički kemalizam. A duboke političke podjele, ukoliko potraju (ili im se još pridodaju i one etničke) – najgore je što se po neku zemlju može dogoditi jer joj jamče samo nestabilnost i trošenje energije na beskrajne političke sukobe umjesto fokusiranosti na gospodarski, socijalni, odnosno ukupni društveni razvoj.
Erdoganu su, čini se, građani ovoga puta oprostili ali mu je upozorenje itekako jasno odaslano. Morat će pažnju s vanjske politike kao do sada dominantne, ipak više skrenuti na unutarnje probleme koji tište građane ma koliko im i vanjska politika bila važna (a Turcima je, poglavito kada je vezana uz islamski ili nešto uže – tzv. turski svijet).
Ali pričekajmo ipak i drugi izborni krug!
(TBT)