KOLUMNA
Da bismo odgovorili na probleme Srbije moramo biti sposobni
za više od revolta, zbog toga što smo taoci zemlje koja opstaje tako što mi
nestajemo
Piše: Čedomir Jovanović, thebosniatimes.ba
Moramo biti sposobni za efikasan odgovor na probleme koji su
nas kolektivno sve već definisali kao neuspješne zato što smo nesposobni, sa
trendom koji nas gotovo nepovratno opisuje kao još jednu propalu generaciju.
Zbog ovakve slike se pred tim problemima ne smijemo povlačiti, ali ni tražiti
spas u virtuelnoj politici kojoj smo skloni uvijek kada stvarnost od nas traži
više nego što bismo da damo. Za neku bolju sliku Srbije moramo odgovoriti na
postojeću pametnije nego što se to po pravilu radi pred svake izbore. To znači
da moramo znati probleme koji su uzrok svega na šta ne možemo da pristanemo ako
hoćemo da budemo više od statista ili pukih svjedoka naše agonije.
Srbija je zemlja čiji je politički položaj relativno lako
opisati. Stisnuta je između dva zapada (evropskog i američkog) i tri istoka
(ruskog, kineskog i islamskog, šta god ovo posljednje značilo). Ni sa kim u
potpunom savezu, ni od kog napadnuta u potpunosti, ni od kog odbranjena u
potpunosti. Nigdje svrstana, bez moći i dozvole da bude nesvrstana.
Srbija je zemlja čiji je ekonomski položaj još lakše
opisati. Zaostala u krizi. Usporena u razvoju. Siromašna u svakom pogledu.
Takva kakva je, bez dovoljno resursa za kvalitativni i kvantitativni skok iz
ambisa u koji je sama upala devedesetih,
Srbija nema takozvani koalicioni potencijal, a ni ucjenjivački kapacitet.
Osuđena je da samoj sebi ekonomski pomaže i tada ili ne zna kako ili ne može
kada ima znanje, jer nema resurse ili šansu da se time bavi. U tim koordinatama
zemlja vegetira na apartima za pomoć na kašičicu koja stiže od svih onih koji
su opisani u prethodnom pasusu.
Politički i ekonomski sputana, Srbija je zemlja koja to
kompenzuje divljanjem nekulture, borbom za život obrazovanja i nauke, kao i
svođenjem unutrašnje politike na jednu stranku vlasti i ešalon jalovih
opozicionih, koje je ona izmasakrirala uz direktnu ili indirektnu asistenciju
čitavog društva. U takvoj Srbiji demokratija služi kao nužno opravdanje pred
ambasadorima zemalja koje tu stavku povremeno štikliraju u svojoj agendi. A svi
mi, jedni drugima, postajemo arhi-neprijatelji. I tako do istrebljenja.
Kako u takvoj situaciji, koja klonira samo bijedu, možemo
dešifrovati naš problem, a onda krenuti drugačije? Kako ikome objasniti u
kakvim se nevoljama zaista nalazi Srbija, kada su mediji dugačka pauza nakrcana
fikcijom i lažnim spektaklom između dvije vanredne konferencije za novinare?
Kako pokazati šta nam se zaista dešava, kada je sukob između Premijera i
njegovih virtualnih Twitter protivnika skoro jedina tema kojom se čitavo
društvo bavi, obuzeto nepodnošljivom lakoćom falsifikovanja i nerazumijevanja
uzroka i posljedica, neshvaćanjem temeljnih vrijednosti koje su pretpostavke
bilo kakvog stvarnog iskoraka iz živog blata u kojem smo?
Odgovor na sve prethodne dileme i gotovo mitska pitanja nas
svojom očiglednošću kompromituje. On je, na naš užas, jednostavan:
demokratijom. Velikom neprekidnom raspravom, najširom, konkretnom, javnom, koja
mora da zamjeni beskrajne monologe ispred plave zavjese u Vladi Srbije, kao i
monološke svađe sa tim monolozima, koje se vode ispred nekih drugih zavjesa,
uglavnom mentalnih. Srbija već nekoliko godina neodlučno mijenja migavce na
svojoj političkoj raskrsnici. U jednom pravcu može se poći ka vladavini prava,
slobodi medija, društvenom dijalogu, demontaži bilo kog i bilo čijeg monopola.
Može se ići i u suprotnom pravcu, sa idejom da nečija personalna volja, uz
podršku još po neke personalne volje partijskih i plemenskih gazdurina,
kontroliše da se u nečemu što se zove Srbija može živjeti samo u skladu sa
njihovim interesima. U tom pravcu smo već išli, ništa nam taj put nije donio.
Naprotiv, samo smo gubili svakim metrom.
Zato će sve što sada čitate već od sutra izgubiti na
vrijednosti i na težini. Iz fioka političkog i biznis podzemlja devedesetih već
će neko izvući etiketu kojom će prelepiti Srbiju, pošto meni ne uspijeva usta.
Opet ću se obogatiti od politike, pobjesniti od života pentrajući se po planinama
za pare do kojih sam stigao sa klanovima, opet ću ubiti Zorana Đinđića i još ko
zna šta drugo. Istinu koju godinama govorim oni potiskuju tabloidnim životom
koji nude kao odgovor, računajući da moj politički nestanak znači i zaborav te
istine. Pritom i ne kriju da uživaju u podršci koju dobijaju od mnogih za koje
se računa da su na „našoj strani“. A ta istina je uvijek ista, važila je za
Koštunicu i Tadića koliko sada važi i za Vučića – nije toliki problem što ste
vi pogrešne Vođe, koliki je problem činjenica da nama ne treba Vođa već država.
Posebno ako smo u fazi organizovanja moderne zemlje, s obzirom da one privatnu
volju ne poznaju kao pogonsko gorivo za kretanje u politički, ekonomski,
društveni i svaki drugi progres.
I zato je demokratija jedini odgovor na probleme u kojima se
nalazi Srbija.
Sve ostalo su posljedice arsenala pogrešnih oružja kojima
smo se gotovo uništili. U davanju tog odgovora, kako se politički korektno
kaže, nisu bili uporni mnogi koji su izgradili svoje karijere kao prvoborci
demokratije u ruševinama demokratske Srbije, za koju su se navodno borili. Zato
je naš kvazidemokratski život sveden na opanjkavanje i piskaranje u mutirnoj
verziji svijeta koji smo željeli.
Demokratiju na koju mislim neće donijeti Vučić poslije
ribanja u Briselu, niti Twitter poslije dva-tri klika srca ispod 140 karaktera
frustracije. Demokratiju neće donijeti ni lobiranje za novog Vođu, za kojeg
ćemo kasno shvatiti da je greška kao i svaki drugi, jer je stvoren na isti
način. Demokratizacija je posao na ivici bankrota, misija na ivici nemogućeg,
teret na granici nosivosti. To je odgovor na naše probleme i njega možemo samo
mi da damo. Tako što ćemo žrtvovati više od prsta na mobilnom telefonu ili
tastaturi. Zato, ovoga puta, mora drugačije. Jer je preduslov svega normalnog
da nas koji smo za demokratiju bude više od njih koji nisu.
A život nam danas, kad smo već u listu „Danas“, dokazuje da
to nije tako.
(TBT, Danas)