ISLAMISTIKA
Od riječi navedenih u ovom naslovu prva
riječ, džihad, danas je posebno aktualna zahvaljujući prvenstveno zapadnjačkim
medijima koji ciljano, dominantno propagandno i ideološki stigmatizirano
promiču njezino popularno značenje – ‘sveti rat’
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Uvod
Od riječi navednih u ovom naslovu prva riječ, džihad,
danas je posebno aktualna zahvaljujući prvenstveno zapadnjačkim medijima koji ciljano,
dominantno propagandno i ideološki stigmatizirano promiču njezino popularno
značenje – ‘sveti rat’. Ovakav prijevod riječi džihad zadobio je
svoj konvencionalni status u zapadnjačkoj intelektualnoj hemisferi i diskursima
svih nivoa: od akademskih rasprava i literature koja se bavi islamom i
islamskim studijama do političkih istupa, religijskih propovijedi i medijskih
priloga. Danas je on zadobio i svoj, rekli bismo, komercijalni status jer se
predumišljajno stavlja na naslovnice knjiga kako bi se time privukla pažnja
šire javnosti i priskrbila što veća komercijalna dobit. Bilo da iza takvih
diksursa i postupaka u pozadini stoji smišljeno iskrivljivanje islama kao vjere,
ideološki poticaji, projekti i motivi najradikalnijih ciljeva, stereotipne
predrasude različitih vrsta i pobuda, ili, pak, neznanje, neinformiranost,
nezainteresiranost za pravim ”stanjem stvari”, to nimalo ne amnestira
ekstremne, radikalne i militantne muslimanske grupe koje stvaraju takvu
sliku, zapravo, one osiguravaju one prve primjerima za koje ovi vjeruju da
dokazuju i opravdavaju ispravnost njihovih interpretativnih inačica i medijskih
predodžbi, ali, isto tako, i one muslimanske autore koji se nimalo ne libe
prevoditi riječ džihad kao Holy War. Osim toga, ove grupacije i autori
otežavaju odgovornim muslimanskim učenjacima, kako na Zapadu, tako i na Istoku,
da ljudima širom Planete objasne šta jeste a šta nije džihad i koja su njegova
tekstualna izvorišta i značenjske intencije u osnovnim izvorima islama te
juridičkoj i historijskoj praksi muslimana. Dakako, ohrabruje sve veći broj
knjiga, studija i webportala, u prvome redu na engleskome jeziku kao trenutno
najraširenijem svjetskom jeziku, o pojmu džihad i njegovom značenju sukladno
temeljnim tekstovima islama. No, naš cilj u ovome tekstu ograničen je na
semantičku analizu tri kur'anske riječi: džihād, harb i qitāl na istraživanje
njihovih identičnih i distinktivnih semantičkih obilježja. Cilj nam je
predočiti značenjske sličnosti ili distinkcije navedenih riječi te odgovoriti
na pitanje da li je riječ o sinonimnim leksemama ili, pak, svaka od ovih riječi
zadražava svoju semantičku osobenost. Često se termini harb i qitāl zaobilaze, zapravo, uopće ne spominju kada se raspravlja o džihadu, odn. ne
pravi se nikakva značenjska distinkcija između ova tri pojma, štaviše, i
pogrešno, najčešće se poistovjećuju.
Da bi se zadati cilj
uspješno dosegao, potrebno je, uz kur‘anski Tekst, konsultirati
referentnu i relevantnu literaturu. Obzorje takve literature obuhvata dvije vrste
primarnih izvora: a) djela iz semantičke leksikologije Kur‘ana i b)
komentare Kur‘ana (tafāsīru l-Qur'ān). Pod djelima semantičke leksikologije
Kur‘ana mislimo na djela koja se u tradicionalnom smislu oslovljavaju
terminima al–wudžūhu wa n–nazā’ir, tj. na djela koja pripadaju posebnoj tefsirskoj disciplini čiji je predmet – kontekstualno ispitivanje kur’anske leksike. Dakle, naš pristup je imanentno kontekstualistički na semantičkoj
ravni kur‘anskoga Teksta. Pod komentarima Kur‘ana prvenstveno
mislimo na one tzv. temeljne komentare Kur‘ana (ummahātu
t-tafsīr), ali i na druge poznate i priznate komentare Kur‘ana.
Intertekstualni proces na relaciji al–wudžūhu wa n–nazā’ir i ummahātu t-tafsīr u pogledu
semantičkih karakteristika kur‘anskih riječi džihād, harb i qitāl neizbježno
će dovesti do određenih pitanja u vezi sa tekstualnom analizom kur‘anskoga
Teksta, odn. do interpretativnih (tefsirskih) implikacija koje je nemoguće u
potpunosti izbjeći.
1. DŽIHAD
1.1. Leksičko značenje
Riječ džihad u morfološkom
smislu derivira se iz trilitera: dž–h–d, koji svojim vokalskim
varijacijama, također, formira riječ džahd koja označava: trud,
nastojanje, naprezanje, zalaganje, staranje, i riječ džuhd koja znači:
snagu, silu, moć; potencijal, sposobnost, vještinu; napor, trud; oskudna sredstva
za život; napetost, umor; marljivost.[1] Iz ovih riječi derivirana je riječ džihād u svom leksičkom značenju. Stoga
se njezino leksičko značenje može definirati
kao ”podnošenje teškoće u dosezanju željenoga cilja”.[2]
1.2. Kontekstulano
značenje
Glagolski triliter dž–h–d u
svojim različitim formama spominje se na četrdeset jednome mjestu u Kur‘anu.
Najviše se spominje glagol trećeg lica množine u preteritu: džāhadū, i
to jedanaest puta. Sama riječ džihād spominje se četiri puta u formi
infinitiva (masdar): At-Tawba, 24 (džihādin); Al-Furqan, 52,
i Al-Mumtahana, 1 (džihādan); Al-Hadždž, 78 (džihādih).[3]
Najpoznatiji klasični semantičari Allahove,
dž.š., Knjige saglasni su da riječ džihād u Kur‘anu ima tri
kontekstualna značenja, i to: džihad oružjem (al-džihādu bi s-silāh), džihad riječju (al-džihādu bi l-qawl) i džihad djelom (al-džihādu bi l-a‘mal).[4]
Džihad oružjem
Kao primjere ovog
kontekstualnog značenja (wudžūh) riječi džihād u Kur‘anu klasični semantičari navode sljedeće kur‘anske ajete: Al-Baqara
(218); An-Nisā’ (95); Al-Anfal (72, 74, 75); At-Tawba (20, 88); As-Saff (11). Ovim ajetim treba dodati i 41. i
44. ajet sure At-Tawba, gdje se također intendira džihad oružjem.
Ar-Ragib al-Isfahani (u.
503./1109.), čuveni klasični jezikoslovac i semantičar, ovaj wudžūh riječi džihād naziva ”borbom protiv vidljivog
neprijatelja”. Ova vrsta džihada kao i još dvije vrste: mudžāhadatu n-nafs (borba protiv samoga sebe) i mudžāhadatu š-šaytān (borba protiv šejtana), prema ovom semantičaru, objedinjene su u ajetu: I vodite Allaha radi istinski
džihad! (Al-Hadždž, 78) – koga, kako ćemo naniže vidjeti, ostali semantičari specificiraju za al-džihādu bi l-a‘mal (džihad djelom), dok mu Al-Isfahani daje opće značenje.[5] Al-Isfahanijev stav podržava većina komentatora Kur‘ana.[6]
Dakle, važno
semantičko polje riječi džihād u Kur‘anu jeste fizička
borba upotrebom oružja (silāh), kako su to definirali klasični
semantičari Kur‘ana. To jeste važno semantičko polje riječi džihād, ali,
istovremeno, jeste i njezino najuže semantičko polje. Riječ je, kako smo
naveli, o samo deset ajeta koji eksplicitno označavaju oružani oblik džihada.
U ajetima koje smo naveli u podnožnim
bilješkama primjetno je da se uz oružanu formu džihada gotovo redovno spominje
sintagma fī sabilillah (dosl. na Allahovome Putu) koja, opet, ima
svoje široko semantičko i interpretativno značenje. Kur‘an vjernike često
opisuje riječima da su to oni koji se bore na Putu Allahovome svojim imecima
i svojim životim (At-Tawba, 20). No, temeljna poruka ove
sintagme u kontekstu oružane forma džihada jeste da taj oblik džihada bude
isključivo zarad Božijega zadovoljstva, odn. ova forma džihada ”isključuje borbu
za individualnu ili nacionalnu moć, dominaciju, slavu, bogatstvo, prestiž ili
ponos”.[7]
Sintagma ”džihad na Allahovome Putu” danas
je u zapadnjačkim medijima i u radikalnim muslimanskim krugovima zadobila svoje,
rekli bismo, terminološko značenje: borba protiv drugih (nevjernika) s ciljem
da im se silom nametne doktrina islama. Naravno, ovakvo poimanje džihada je
dvostruko pogrešno: a) zato što džihad reducira na pojam rata ili oružane borbe
i b) nametanje doktrine islama drugima putem džihada nema svoje uporište u
ajetima koje govore o oružanom džihadu; u njima se nigdje ne naređuje ”borba
protiv nevjernika” niti bilo koji oblik oružane agresije prema drugima. U
islam se ne poziva oružanim džihadom!
U svim ajetima koji
govore o oružanom džihadu upotrijebljena je forma plurala koja konotira i
semantički implicira značenje kolektiviteta, organiziranosti, kontroliranosti. Naime,
oružani oblik džihada podrazumijeva organiziranu borbu pod komandom imama,
halife ili ulu l-amra (parlamenta ili legitimne muslimanske vlade)
muslimana, što će reći, ponovo, da je isključena samovolja pojedinca ili jedne
grupe i njegovo/njihovo svojevoljno proglašavanje oružanog džihada. Također, iz
ovih ajeta se pomalja, na semantičkoj ravni, uz već navedene restriktivne
elemente oružanog džihada, i sâmi karakter te vrste džihada. Naime, svi ajeti o
oružanom džihadu imaju svoj povijesni backgraund, tj. svoju povijesnu kontekstualizaciju
u medinskom periodu objavljivanja Kur‘ana, iako je termin džihad
upotrijebljen, kako ćemo kasnije vidjeti, još u mekkanskom periodu, ali ne u
značenju oružanog džihada. Važna značenjska intencija riječi džihad u
mekkanskom periodu jeste – sabr, strpljivost (v. Yunus, 109; An-Nahl,
127; Ar-Rum, 60; Al-Ahqaf, 35).
Prema tome, oružani
džihad se dozvoljava Božanskom instrukcijom ranoj i nastajućoj muslimanskoj
zajednici u Medini kao instrument samoodbrane i zaštite od kontinuirane agresije
mekkanskih mnogobožaca! I ovlašna historijska i semantičko-kontekstualna
analiza predmetnih ajeta otkriva nam to, kazali bismo, izvorno kur‘ansko
značenje pojma džihada u njegovoj oružanoj formi. Dakle, oružani džihad nije agresivni rat ni protiv koga, zapravo, on je
”legitimna borba protiv agresije, ograničena na otpor onima koji čine
agresiju”[8] ili jedan ”just war”[9] koji uključuje i borbu za slobodu vjere i općenito ljudska prava onih kojima su
ona ugrožena.
Džihad riječju
Klasični semantičari
Kur'ana kao drugo semantičko polje riječi džihad u Kur'anu navode al-džihādu
bi l-qawl aludirajući da se pod bi l-qawl misli na Kur'an. Kao
primjere navode slijedeće ajete: I bori se protiv
njih džihadom velikim! (Al-Furqān,
52); …vodi džihad protiv nevjernika i licemjera! (At-Tawba, 73;
At-Tahrim, 9).
Kad je u pitanju prvi ajet (Al-Furqān, 52), imamo gotovo konsenzualni stav
komentatora Kur'ana da se u tom ajetu pod džihadom misli na džihad riječju, tj.
Kur'anom,[10] jer je sura Al-Furqān objavljena u Mekki i zato se džihād
kabir (veliki džihad) ne može odnositi na oružani
džihad, već na drugu formu džihada. U vezi sa identičnim počecima ajeta iz sura At-Tawba (73) i At-Tahrim (9) i među samim
semantičarima postoji razmimoilaženje. Tako rani semantičar Harun ibn
Musa al-Qari’ (u. 170./786.) 9. ajet sure At-Tahrim smješta u oba semantička
polja: ”džihad oružjem” i ”džihad riječju,”[11] dok Yahya ibn Sallam (u. 200./815.) to čini i sa 73. ajetom sure At-Tawba.[12] Također i kod komentatora Kur'ana susrećemo različita tumačenja ovih ajeta,
odn. forme džihada protiv licemjera, dok ”džihad protiv nevjernika”
jednoglasno tumače u smislu oružanog džihada. At-Tabari (u. 311./923.) navodi
sljedeća mišljenja o kojem se obliku džihada radi protiv licemjera:
a) misli se na džihad rukom i jezikom
(mišljenje Ibn Masu'da);
b) džihad jezikom (mišljenje Ibn ‘Abbasa, koga
odabire većina semantičara) i
c) izvršavanjem Allahovih,
dž.š., sankcija nad njima (Al-Hasan),
a kao najispravnije mišljenje odabire ono Ibn
Mas'uda: misli se na ”džihad rukom”, tj. oružjem, a ako se to nije u stanju,
onda na ”džihad jezikom ili srcem ili namrgođenošću lica”.[13]
Mi prioritet dajemo
mišljenju Ibn ‘Abbasa, odn. većine semantičara Kur'ana, jer se ajetima At-Tawba, 73, At-Tahrim, 9, zapravo, sugerira
da džihad nije isto što i qitāl. ”Da se u ajetu pod riječju džihad upotrijebljenom
za borbu misli na qitāl, Poslanik, a.s., bi to realizirao, slijedeći
zapovijed svoga Gospodara, jer je nezamislivo da on u tome oklijeva. Ali, on se
nije protiv njih borio oružjem, što je prirodno, jer su oni zaštitili svoje
živote i imetke izgovaranjem riječi La ilahe illellah, a za ono u njihovim
srcima će ih pitati Allah, dž.š.”[14] Zapravo, nigdje se u historijskim i biografskim djelima ne kaže da je Poslanik,
a.s., protiv licemjera poslao bilo kakvu vojsku!
Ovo semantičko
obilježje rječi al-džihād u Kur'anu veoma je znakovito, jer je borba
riječju, tj. Kur'anom, tj. njegovom argumentacijom, njegovim ispravnim
objašnjavanjem i tumačenjem, nazvana velikim džihadom. Ovu formu verbalnog
džihada danas možemo proširiti na riječ u najopćenitijem smislu, tj.
”veliki džihad” muslimana danas ogleda se u džihadu jezikom, govorom, perom,
medijima, informatičkim sredstvima, komunikacijskim tehnologijama, jednom
riječju: znanjem i spoznajom općenito, i to kao pojedinačni i kolektivni džihad
muslimana na svim nivoima realizacije ove forme džihada, koju bismo mogli
nazvati još i intelektualnim džihadom. Šejh Muhammed el-Gazali (1917.–1996.), kada u svome tefsiru govori o džihadu, veli:
Džihad u naše vrijeme je
gospodariti na kopnu, moru i zraku, što podrazumijeva naučno istraživanje u
svim poljima na Zemlji i u kosmosu i u onome što je između njih? Mene je
okaharilo saznanje da mi muslimani nismo proizveli avion kojim se prodire u kosmos,
niti podmornicu koja siječe morske valove, niti tenk koji se pokreće gvožđem sa
zemlje – kako bismo poduprli Istinu i pomogli obespravljenim.[15]
Džihad djelom
Ovu formu džihada semantičari Kur'ana prepoznali su u
slijedećim kur'anskim ajetima: A onaj ko se bori – bori se samo za sebe! (Al-‘Ankabūt, 6), tj. ko radi dobro,
radi ga u svoju korist (Muqatil, Al-Qari’, Ad-Damagani); One koji budu vodili džihad
zbog Nas… (Al-‘Ankabūt, 69) – tj. radili u ime Nas (Muqatil, Al-Qari’, Yahya ibn
Sallam); I vodite Allaha radi istinski džihad! (Al-Hadždž, 78) Kod Al-Isfahanija ovo je mudžāhadatu n-nafs (borba protiv svoga nafsa, tj. sâmoga sebe).
Oba ajeta iz sure Al-‘Ankabūt, u kojima se spominje
termin džihad, objavljena su u Mekki, dakle, mnogo prije negoli je muslimanima
bio dopušten džihad oružjem. Otuda su klasični semantičari Kur'ana uočili da se
u tim ajetima intendira ”džihad djelom”, a ne ”džihad oružjem”. Kod klasičnih
komentatora Kur'ana, pak, susrećemo raznoliko tretiranje pojma al-džihād u suri Al-‘Ankabūt. Na primjer: At-Tabari,
tumačeći 6. i 69. ajet ove sure, smatra da je riječ o ”borbi protiv
mnogobožaca i onih koji o Allahu izmišljaju laži iz reda nevjernika Kurejšija”;[16] Az-Zamahšari
6. ajet tumači u smislu ”borbe protiv samoga sebe”, dok u tumačenju 69. ajeta
navodi: ”Upotrijebljen je glagol džāhadū bez ograničavanja njegovog
značenja objektom, e da bi se tako značenjski obuhvatilo sve ono protiv čega je
nužna borba: protiv duše koja je sklona zlu, protiv šejtana i borba protiv
neprijatelja vjere”;[17] Al-Baydawi, također, 6. ajet tumači u značenju borbe ”protiv samoga sebe”,
dok riječ al-džihād u 69. ajetu daje široko značenje ”borbe protiv
vanjskih i unutarnjih neprijatelja svih vrsta”;[18] Aš-Šawkani 6. ajet tumači u smislu ”borbe protiv nevjernika i borbe protiv
samoga sebe”, a 69. ajet u smislu borbe zarad Allahovog, dž.š., zadovoljstva
te citira komentatora Ibn Atiyyea (u. 546./1151.) koji izjavljuje da je taj
ajet objavljen u Mekki prije propisivanja uobičajenog (oružanog) džihada, tako
da se u ovom ajetu misli na ”opći džihad” u Allahovoj vjeri i zarad
postizanja Njegovog zadovoljstva.[19]
Budući da je riječ o
ajetima iz mekkanskog perioda objavljivanja Kur'ana, ovdje se opredjeljujemo za
mišljenje klasičnih semantičara i onih komentatora Kur'ana koji su ove ajete
razumijevali u značenju ”džihada djelom”. Time smo dobili još jednu
semantičku odliku kur'anske riječi al-džihād. Ovu formu džihada razumijevamo
kao najširu moguću, onu koja podrazumijeva da je ”cjelokupni život, sukladno
islamu, džihad, jer je on borba da se živi sukladno Božijoj volji”.[20] Nadalje, izvršavanje svih djela ibadeta
jeste ”džihad djelom”: klanjati redovno pet puta dnevno, postiti mjesec
ramazan, pošteno trgovati, halal-zarada, itd. itd. Zato bismo ovu formu džihada
mogli nazvati i personalnim džihadom. U ovoj, kao uostalom i u dvije
prethodne forme džihada, dolazi do punog izražaja i ono leksičko značenje riječi
džihad: ulaganje permanentnog napora i truda da bi se došlo do željenog cilja.
Dakle, čitav vjernički život prožet je konstantnim džihadom.
Na kraju recimo i to
da Al-Isfahani uvodi još jedno semnatičko polje, i to: mudžāhadatu š-šaytān (džihad / borba protiv šejtana).[21] Ovo bi, onda, značilo da umjesto tri govorimo o četiri kontekstualna značenja
riječi al-džihād u Kur'anu, no, većina semantičara to nije prihvatila
vjerovatno zbog toga što su mudžāhadatu n-nafs i mudžāhadatu š-šaytān,[22] zapravo, podrazumijevali u al-džihād bi l-‘amāl.
2. HARB
2. 1. Leksičko značenje
Riječ al-harb je opozitna riječi as-silm (mir); derivirana je iz riječi haraba u značenju: as-salb (otimanje).
Arapi pod riječju harb misle na rat(ovanje) (qitāl).[23] Harb je
arapska riječ za rat općenito.[24]
2.2. Kontekstulano
značenje
Imenica harb u
Kur'anu se spominje na četiri mjesta. Prema Muqatilu, Harunu al-Qari'iju i
Ad-Damaganiju, ova riječ u Kur'anu ima sljedeća dva kontekstualna značenja (al-wudžuh):
a) harb u značenju nevjerništva (kufr)
u: Al-Baqara (278-279): …navješćuje vam se
rat od Allaha i Poslanika Njegova! i Al-Ma'ida (33): Kazna za one koji
vojuju protiv Allaha i Poslanika Njegovog…[25]
b) harb u značenju borbe, rata (qitāl) u Al-Anfal (57): Kada se s njima sukobiš u ratu, ti ih
tako žestoko kazni… i Al-Ma'ida (64): ُKad god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi…
Što se tiče ovog drugog wudžuha: harb kao qitāl, što je dominantno semantičko polje ove
riječi, o njemu nema sporenja među semantičarima i komentatorima Kur'ana.
Ukratko, 57. ajet Al-Anfal razumijeva se u kontekstu prethodnog 56. ajeta: Oni sa kojima si sklopio ugovor, pa oni krše ugovor
svoj svaki put i nisu Bogobojazni! Pod onima sa kojima su sklopio ugovor, tj. sa kojima je Muhammed, a.s., sklopio ugovor o
miru, misli se na medinsko pleme Banu Qurayza koje je, prema kur'anskoj
evidenciji, prekršilo ugovor sa Muhammedom, a.s.
Ajet iz sure Al-Ma'ida (64) odnosi se na jevreje. Potpaljivanje vatre je izraz za pokušaj započinjanja rata, a Allahovo gašenje je izraz za njihovu poniženost i bespomoćnost. Moguće je da se time misli
na njihove jevrejske pretke ili na neke njihove savremenike Muhammeda,
s.a.v.s., i one koji će doći poslije njih, tako da je ovo obavijest o
nepoznatom i, istovremeno, radosna vijest za muslimane.[26]
Kada je u pitanju onaj prvi wudžuh riječi harb (harb kao kufr), koga su klasični
semantičari iznašli u 279. ajetu sure Al-Baqara, komentatori Kur'ana kao i
jezikoslovci ne prihvataju takvo značenje riječi harb u navedenom ajetu. Značenje riječi al-harbu u tom
ajetu, prema mišljenju većine mufessira, jeste prijetnja
ovosvjetskom i onosvjetskom kaznom. Potvrdu svoga stava nalazimo u riječima
komentatora Abū Hayyāna (u. 754./1353.) koji navodi: ”Obznana ili navještenje rata ovdje je došla na način hiperboliziranja
prijetnje, a nije posrijedi leksičko značenje riječi al-harb”.[27] Nadalje, diskurs ovoga ajeta, kako ističe M.'A. al-Hasan, otpočinje s: O, vjernici! i stoga je pretežnije mišljenje
da se pod sintagmom ne podrazumijeva značenje kufra…[28]
Što se tiče 33. ajeta
sure Al-Ma'ida, valja istaći da je on naširoko interpretiran u klasičnim
komentarima Kur'ana, tj. u njima se detaljno ispituje njegov(i) povod(i)
objavljivanja, značenjski se specificira pojam al-muhāraba te ukazuje na
pravni status (al-hukm) ovog ajeta.[29] Ukratko, harb je ovdje u značenju suprotstavljanja Božijim propisima i pozivu Njegovog poslanika,[30]odn. razbojništva.
U svom osnovnom
značenju riječ harb još se spominje u 4. ajetu sure Muhammed. Primjetno
je da se uz pojam harb nikada ne spominje sintagma fī sabīlillāh.
”Pojam džihada – kako
objašnjava šejh Karadavi – od pojma rata (harb) razlikuje se po tome što
je džihad vjerski pojam i odlikuje se svojim ciljevima i motivima, etici i
kriterijima. Rat je svjetovni pojam i postojao je i u džahilijjetu i u islamu,
kod raznih naroda i u raznim vremenima. Cilj rata je često dominacija nad
drugima i njihovo potčinjavanje i ovladavanje njihovim bogatstvima i sl., dok
je džihad Šeri'atom prihvatljiv samo ako mu je namjera uzdizanje Božije Riječi,
a Riječ Božija je istina i pravda, ostvarenje dostojanstva, sigurnosti i
slobode za ljude, kako jedni drugima ne bi bili gospodari mimo Allaha. Ako rat
opišemo ‘islamskim’, onda može imati značenje džihada. (..) U ratu je jedna
strana na strani istine i pravde, a druga na strani nepravde (zuluma), a
ponekad i obje…”[31]
3. QITĀL
3. 1. Leksičko značenje
Riječ qitāl, kao glagolska
imenica (ismu l-masdar), derivirana je iz
glagolskog trilitera q-t-l. Izvedenice iz ovog trilitera imaju sljedeća
značenja: qatala = ubiti, usmrtiti,
pogubiti, biti optužen, pokušati ubiti; qatala nafsah: počiniti suicid; qatlun – akt koji dovodi do smrti, pokolj; (…); qitālun: borba, rat; (…); qatl: nasilna smrt, ubijanje…[32]
Korijen q-t-l u
Kur'anu je veoma frekventan; spominje se na 170 mjesta u osam različitih formi.[33]
3. 2. Kontekstualno značenje
Dvojica klasičnih semantičara Kur'ana, prema našim uvidima, u svojim
djelima tretirali su značenja kur'anske riječ qitāl, odn. riječ qatl (ubijanje), i to: Muhammad ad-Damagani (u. 478./1085.) i Abu
l-Faradž Ibnu l-Džawzi (u. 597./1200.).
Njih dvojica se slažu da riječ qatl u kur'anskome Tekstu ima sljedećih osam kontekstualnih značenja:
1) qatl = akt ubijanja, čin ubistva: Āli
‘Imrān, 146; An-Nisā’, 93;
2) qatl = borba: Al-Baqara, 191;
3) qatl = proklinjanje: Az-Zāriyāt, 10; Al-Muddaththir, 19-20;
`Abasa, 17; Al-Burudž, 4;
4) qatl = kažnjavanje: Al-Ahzāb, 61;
5) qatl = znanje: An-Nisā’, 157;
6) qatl = zakopavanje živih bića: Al-An'ām, 140, 151; Al-Isrā’,
31;
7) qatl = odmazda: Al-Isrā’, 33;
8) qatl = klanje: Al-A’rāf, 141.[34]
Detaljna semantičko-tefsirska analiza svih ovih wudžuha riječi qatl iziskivala bi više prostora jer se radi, kao što se
vidi, o vrlo širokom semantičkom polju ove riječi u Kur'anu.
3.3. Qitāl kao džihad
Spomenuti semantičari, interesantno, navode samo jedan
ajet za značenje riječi qatl pod rednim brojim 2: qatl kao borba
(qitāl): – …ako oni
započnu borbu protiv vas, onda i vi započnite borbu protiv njih! Dakle, riječ
je o qitālu koji je
uvjetovan iznuđenom agresijom, kada on prerasta u džihād ukoliko se vodi fī sabīlillāh. Qitāl je tada legitimna oružana forma džihada. Ukoliko taj uvjet
nedostaje, qitāl se svodi na puko, bespravno ubijanje, koje je
zabranjeno (Al-An'ām, 151; Al-Isrā’, 33). Na semantičkom nivou kur'anskoga
Teksta ta semantička deferencijacija izražena je, smatramo, spominjanjem pojma qitāl zajedno sa
sintagmom fī sabīlillāh na
dvadesetak mjesta u Kur'anu,[35] čime se semantički sjedinjuju pojmovi džihād i qitāl čineći
isto(vjetno) semantičko polje, odn. riječ qitāl postaje dio semantičkog
polja riječi džihād.
Dvije vrste qitāla kao džihada
Pojam qitāl, kako je
navedeno, u Kur'anu se spominje na trinaest mjesta.[36]
Znači li ovo da se kur'anskim Tekstom naređuje ubijanje?! Ovo retoričko
pitanje služi nam da istaknemo važnu poentu: svi kur'anski ajeti u kojima se
spominje qitāl valja čitati, razumijevati i interpretirati
kontekstualno; nekontekstualnim čitanjem skrnavi se izvorno značenje te riječi.
Kada je posrijedi riječ qitāl, ako se zadržimo
pa i na samo površinskoj semantičkoj strukturi kur'anskoga Teksta (‘ibāratu
n-nass) i konteksta (zāhiru s-siyāq), bez dubljih
interpretativnih zahvata u kojima se ona spominje, doći ćemo do dva važna
nalaza.
Prvi je da postoje dvije vrste qitāla (kao džihada):
a) odbrambeni: Dopušta
se odbrana onima koji budu napadnuti (yuqātalūn), zato što im se nasilje
čini (Al-Hadždž, 39) i
b) humanistički (u smislu pomoći potlačenim narodima:
muslimanskim i nemuslimanskim): Šta je vama pa se ne borite (tuqātilūn) na Allahovome Putu za nemoćne, za muškarce, žene i djecu koji govore:
“Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada čiji su stanovnici nasilnici…” (An-Nisa’,
75).
Drugi je da se u Kur'anu spominje 1) qitāl koji se specifično
odnosi na Poslanika, a.s., i njegove ashabe, čije značenje, dakle, nije apsolutne
naravi, već uvjetovano konkretnom povijesnom situacijom te 2) qitāl koji
ima svoje univerzalno značenje u već navedenom odbrambenom i humanističkom smislu.
Sve druge vrste qitala su nelegitimne, a ukoliko se dogode (npr.
međumuslimanski ratovi), podliježu posebnim propisima (v. Al-Hudžurat, 9).
Qitāl koji je specifičnost Poslanika, a.s., i njegovih ashaba odnosi se na njihovu
borbu protiv arapskog idolopoklonstva na prostoru Arabijskog poluotoka. Ajeti u
kojima se spominje qitāl, a imaju, prema našem mišljenju, specifično
značenje, jesu:
– I ubijajte ih (waqtulūhum) gdje god ih stignete… (Al-Baqara, 193);
– I borite se (qātilūhum) protiv njih dok smutnje ne nestane… (Al-Baqara, 193);
– Borite se (qātilūhum)
protiv njih dok ne nestane smutnja i dok samo ne bude vjera Allahova… (Al-Anfal, 39);
– Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte (faqtulū) mnogobošce gdje god ih nađete… (At-Tawba, 5)
– Zar se nećete
boriti protiv ljudi koji su prekršili zakletve svoje i nastojali protjerati
Poslanika i napali vas prvi? (At-Tawba, 13)
– Borite se (qātilū) protiv onih koji ne
vjeruju ni u Allaha ni u Onaj svijet… (At-Tawba, 29).
Naravno, svi ovi ajeti se naširoko se (i različito) tumače u klasičnim i
savremenim tefsirskim i drugim djelima. Važno je napomenuti da je Poslanikov,
a.s., qitāl, kao i qitāl njegovih ashaba usmjeren na one arabljanske
idolopoklonike koji su kontinuirano kovali zavjere protiv muslimana u Medini, koji
su kršili ugovore i nisu poštovali nikakve sporazume. Posebnu komentatorsku
pažnji izazvao je 5. ajet sure At-Tawba koji je, čak, nazvan i, prema većini
komentatora, određen kao ajatu s-sayf (dosl. ”ajet mača”), kojim se,
zajedno sa 216. ajetom sure Al-Baqara i 29. ajetom sure At-Tawba, prema nekima,[37] derogiraju svi ajeti, odn. 114, 120 ili 140 ajeta koji govore o
nevjernicima i općenito odnosu prema njima.[38] Drugim riječima, njegovo značenje je apsolutne ili univerzalne naravi (‘āmm).
Međutim, ”ajeti sure At-Tawba (1-14)”, kako to tvrdi Loay M. Safi,[39] ”mogu se odnositi samo na paganske Arabljane koji su živjeli u Poslanikovo
vrijeme”.
Ukratko, u nekim komentarima navedeni ajeti tumače se u
univerzalnom smislu (‘āmm), dok im mi ovdje, na tragu objašnjenja
Karadavija[40] i Safija, dajemo specificirajuće značenje, odn. prednost dajemo specifičnosti
povodâ njihovih objavljivanja (khusūsu s-sabab) a ne općenitosti Teksta (‘umūmu l-lafz).
Oni se značenjski aktualiziraju i pravno aktiviraju samo u sličnim
povijesnim situacijama i stanjima kada se ”postupa po analogiji, odn.
idžtihadu”.[41] Ovakvo tumačenje može se detaljnije argumentirati i razmatrati u kontekstu: a)
načela al-Qur'ānu yufassiruhu ba'duhu ba'dan (Kur'an tumači sam sebe),
b) tefsirskih disciplina: ‘ilmu sababi n-nuzūl (o povodima
Objave) i ‘ilmu n-naskh (o
derogaciji) i c) Sunneta Poslanika, a.s., kao ”praktičnog komentara” Kur'ana.
Zaključak
Na osnovu navedenog, kao summa summarum naše rasprave, možemo
doći do nekoliko važnih zaključaka koje ćemo koncizno navesti.
Prvo, na etimološkoj i
morfološkoj ravni, pa samim time i sa semantičkoj ravni, riječi džihād, harb i qitāl nisu istovjetne, odn.
nisu sinonimne: nijedna od njih u kur'anskome Tekst ne može zamijeniti ili
odmijeniti drugu bez semantičkih pomjeranja i posljedica.
Drugo, svaka od njih ima svoje posebno ili specifično semantičko polje: semantičko
polje riječi džihād je najšire: džihad oružjem, džihad
riječju, džihad djelom, koje se, potom multiplicira na mnoga druga
semantička polja, tj. vrste džihada, pa zbog toga i smatramo da je ono najšire. Džihad oružjem je najuže semantičko potpolje riječi džihād. Potom
dolazi široko semantičko polje riječ qitāl, sa osam kontekstualnih
značenja u Tekstu, te semantičko polje riječi harb čije je dominantno
semantičko polje, zapravo, qitāl.
Treće, njihova semantička polja se, i pored semantičkih distinktivnih
obilježja, dodiruju i, pod određenim uvjetima, preklapaju postajući semantički identična, ali ne u potpunosti. Naime, iako qitāl može biti džihād, ipak, svaki qital nije džihād, niti je
svaki džihād nužno qitāl. Isto tako, iako je svaki qitāl harb,
ipak, svaki harb nije qitāl; harb, katkada, može biti džihād i vice versa, iako su semantički, u osnovi, ta dva pojma najudaljenija.
Četvrto, kur'anske ajete u kojima se spominju riječi džihād, harb i qitāl nužno je kontekstualno čitati, razumijevati i interpretirati.
(TBT)
[1] Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, 245; šire o leksičkom značenju riječi džihād v.: Ibn Faris, Mu’džamu
maqayisi l-luga, 1/489; Ibn Manzur, Lisanu l-‘Arab, 3/133-135; Lane, An Arabic English Lexicon, 1/473-474.
[2] Ibnu l-Džawzi, Nuzhatu l-a'yuni n-nawaziri fi ‘ilmi l-wudžuhi wa
n-naza'ir, 92.
[3] Detaljnije v.: ‘Abdu l-Baqi, Al-Mu’džamu l-mufahras, 224-225; Omar, Dictionary of The Holy Qur’an, 106.
[4] Muqatil, Al-Ašbahu wa n-naza'ir,
285; Al-Qari’, Al–Wudžūhu wa n–nazā’ir, 319; Yahya ibn Sallam, At-Tasarif,
332-333; Ad-Damagani, Islāhu l–wudžūhi wa n–nazā’ir, 1/232-233; Ibnu l-Džawzi, Nuzhatu l-a'yun…, 92.
[5] Al-Isfahani, Mu’džamu
mufradati alfazi l-Qur’an, 114.
[6] V. npr.: At-Tabari, Džami‘u l–bayan, 7/5893;
Al-Baydawi, Anwaru t-tanzil, 2/460; Aš-Šawkani, Fathu l-qadir,
975.
[7] Hasanuddin Ahmed, A
new approach to the study of the Qur‘an, 118.
[8] Fathi Osman, ‘’Džihad: Legitimna borba za ljudska prava’’, u: Ljudska prava u kontekstu islamsko–zapadne debate, 223. – Na primjer, takav je bio džihad
muslimana Bosne, Čečenije…
[9] Safi, Mir i granice rata, 12.
[10] At-Tabari, Džami‘u l–bayan, 8/6147;
Az-Zamahšari, Al-Kaššaf, 749; Al-Baydawi, Anwaru t-tanzil, 2/52;
Ibn Katir, Tafsiru l-Qur'ani l-‘azim, 3/429; Aš-Šawkani, Fathu
l-qadir, 1045.
[11] Al–Qari‘, Al–Wudžūhu wa n–nazā’ir, 319.
[12] At-Tasrif, 332.
[13] At-Tabari, Džami‘u l–bayan,
5/4049-4050; također v.: Az-Zamahšari, Al-Kaššaf, 442; Ibn Katir, Tafsiru
l-Qur'ani l-‘azim, 2/489; Aš-Šawkani, Fathu l-qadir, 585.
[14] Al–Qaradawi, Fiqhu l–džihad, 1/135; također v. bosanski prijevod: El-Karadavi, Džihad – vrste i implikacije, 98.
[15] Tematski tefsir kur‘anskih sura, 275. – ‘’Džihad jezikom i izražavanjem u naše doba poprima različite oblike. Jedan je usmeni: hutbama i predavanjima
kojima se obraća i tumači ljudima na način primjeren njihovom intelektualnom
nivou. Drugi je pismeni, sačinjen na različitim jezicima kako bi se
dostavila poruka islama putem knjiga, brošura, studija i članaka koji se
obraćaju različlitim nivoima… (…) Jedan vid je i putem dijaloga… (…)
Ovo je danas poznato kao dijalog vjera ili civilizacija i spada u raspravljanje
na najljepši način koje nam je naređeno. U ovo spada ili mu je blisko medijski
i informativni govor i izražavanje, oličeni u dramskim djelima u vidu priča i
pozorišnih predstava, filmova i serija koji se emitiraju na radiju i
televiziji, prikazuju u kinu ili igraju u pozorištu, a imaju izuzetan utjecaj
na slušaoce i gledaoce. Uvjet je da takva djela budu u okvirima Šeri'ata i
njegovih smjernica” (Al–Qaradawi, Fiqhu l-džihad, 1/209-210; bosanski prijevod: El-Karadavi, Džihad – vrste
i implikacije, 155-156). Bold A.F.
[16] At-Tabari, Džami‘u l–bayan, 8/6452,
6498.
[17] Az-Zamahšari, Al-Kaššaf,
813, 824.
[18] Al-Baydawi, Anwaru
t-tanzil, 3/30, 43.
[19] Aš-Šawkani, Fathu
l-qadir, 1114, 1126.
[20] Nasr, Srce islama, 330.
[21] Al-Isfahani, Mu’džamu mufradati alfazi l-Qur’an, 114.
[22] Šire o džihadu, njegovim vrstama, ciljevima, pravnim i mnogim drugim aspektima v. izvanrednu studiju: El-Karadavi, Džihad – vrste i implikacije. Ovo je najobuhvatnija
studija o džihadu na bosanskome jeziku.
[23] Šire v.: Ibn Faris, Mu’džamu maqayisi l–luga, 2/48; Az-Zabidi, Tadžu l-‘arus, 1/110; Lane, An Arabic English Lexicon,
1/540-541.
[24] Asfaruddin, ‘’War and Violence’’, u: The Qur’an: an Encyclopedia, 686.
[25] Ovdje se riječ harb spominje u formi glagola haraba:
ratovati, boriti se, vojevati protiv; u ovoj formi spomenuta je još i u
At-Tawba, 107.
[26] Ibn Džuzayy, Kitabu
t-tashil, 1/182-183. &