Prvi put u 22 godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, bete noir Zapada koji je u inostranstvu često etiketiran kao autokrata, mogao bi izgubiti vlast.
Istraživanja javnog mnijenja dosljedno predviđaju pobjedu zajedničkog opozicionog predsjedničkog kandidata Kemala Kilicdaroglua u drugom krugu izbora, koji je zakazan za maj, ako niko ne dobije više od 50 posto u prvom krugu.
Ova perspektiva stavlja spoljnu politiku opozicije u središte međunarodne pažnje.
Hoće li se Turska povući iz Libije ili Sirije? Hoće li se približiti SAD-u i Izraelu? Hoće li Turska prestati biti nezgodan igrač NATO?
Sjedinjene Države nisu krile da ne vole Erdogana. Američki predsjednik Joe Biden rekao je da bi volio opozicionu vladu, a Kilicdaroglu je na početku svoje kampanje odlučio posjetiti ovu zemlju.
To je dovelo do spekulacija da bi turska vanjska politika, koja je pomogla u oblikovanju velikog dijela svijeta posljednjih godina, mogla uzeti oštar – možda izolacionistički – zaokret.
S jedne strane, Kilicdaroglu je dao zadivljujuća obećanja koja su dospjela na naslovnice u Turskoj, poput obećanja bezviznog režima u Evropsku uniju u roku od tri mjeseca od preuzimanja dužnosti, ili prijetnje Grčkoj oružanom intervencijom.
Ali njemu bliski ljudi žele unijeti više nijansi u ove izjave i govore o mogućim spoljnopolitičkim prioritetima u širem smislu, iskazazujući oprez kada je u pitanju predviđanje budućnosti.
Unal Cevikoz, penzionirani ambasador i Kilicdarogluov glavni savjetnik za vanjske poslove, rekao je da će vlada koju predvodi Kilicdaroglu biti odlučna da normalizira svoje odnose s međunarodnom zajednicom, EU i NATO-om.
On je za Middle East Eye rekao da će se Kilicdarogluova vanjska politika zasnivati na “nemiješanju u unutrašnje poslove susjeda, nepristrasnoj vanjskoj politici i pridržavanju međunarodnih normi”.
Ovi stubovi nisu posebno novi. Niz vlada 1980-ih i 1990-ih koje su prethodile Erdoganu propagirale su uglavnom iste ideale.
Nije slučajno što je opoziciona Nacionalna alijansa, predvođena Kilicdarogluovom Republikanskom narodnom partijom (CHP), izjavila da će Turska ponovo usvojiti slogan Mustafe Kemala Ataturka “mir u kući, mir u svijetu” kao kamen temeljac vanjske politike.
Cevikoz je rekao da je Turska pod Erdoganom održavala intervencionističku i ideološku vanjsku politiku koja se oslanja na čvrstu moć u zemljama poput Libije, gdje su turske snage podržale vladu koju su priznale UN u građanskom ratu 2019-2020.
To se mora promijeniti, insistira on. „Diplomatija i dijalog su izoostali“, rekao je on za MEE. “Prioritet ćemo dati dijalogu i neintervencionističkom pristupu. Bit ćemo pošten posrednik na mjestima kao što je Libija tako što ćemo razgovarati sa svim stranama.”
Čevikoz je rekao da Ankara vodi svoje vanjske poslove na osnovu jasnih i ličnih odnosa među liderima, što je praksa koja bi se ispravila izgradnjom institucija.
Dodao je da se o svakom sporu između zemalja mora razgovarati počevši od kontakata na nižem nivou, pomičući dalje na viši nivo do samog rukovodstva ako nema rješenja.
Politika prema EU
Opozicioni zvaničnici u Ankari ponavljaju da se Kilicdaroglu još nije odlučio ni o jednom pitanju osim o Evropskoj uniji.
Cevikoz je, na primjer, rekao da će vlada Kilicdaroglua podržati presude Evropskog suda za ljudska prava (ECHR), puštajući iz zatvora istaknutog kurdskog političara Selahattina Demirtasa i turskog filantropa Osmana Kavalu.
Dvojica evropskih ambasadora, želeći da ostanu anonimni rekli su za MEE da je Kilicdaroglu obećao diplomatama EU prilikom susreta u Ankari početkom ovog mjeseca da će njegova vlada ispuniti sve standarde i reforme koje zahtijeva blok, čak i ako ne prihvati Tursku kao članicu.
S druge strane, visoki zvaničnik turske opozicije, koji je želioostati anoniman, kako bi slobodno razgovarao, priznao je da je obećanje Kilicdaroglua da će turskim građanima omogućiti da slobodno posjećuju zemlje šengenskog prostora vrlo optimistično.
“Ovo su izborna obećanja koja bi bila pretočena u politiku. Ali, naravno, moglo bi biti potrebno više od tri mjeseca da se postigne dogovor o liberalizaciji viza”, rekao je zvaničnik. “Ali sigurni smo da možemo to ispuniti na vrijeme.”
Drugi visoki zvaničnik turske opozicije, koji je također želioostati anoniman, rekao je da pod Kiličdarogluom Turska više neće voditi “vanjskopolitičke avanture”.
“Naš osnovni prioritet bila bi ključna pitanja nacionalne sigurnosti, kao što je prijetnja terorizma iz Sirije i Iraka”, rekao je zvaničnik.
„Zašto smo u Somaliji? Nema razloga. Zašto imamo hiljade vojnika u Kataru? Zašto smo u Libiji, gdje smo stali na stranu u građanskom ratu? Sve ćemo ih preispitati.”
Turska je 2017. godine postavila svoju najveću prekomorsku vojnu bazu u glavnom gradu Somalije Mogadišu, koja je sposobna da obučava 1.500 vojnika odjednom. Potez Ankare u to vrijeme protumačen je kao korak ka protivteži zemljama poput UAE na Rogu Afrike.
Iste godine Turska je poslala vojnike u Katar kada je Doha bila sve više izolirana od strane njenih susjeda iz Zaljeva. Bilo je izvještaja da je vojska rapsoređena kako bi osujetila potencijalni puč u palači koji bi mogao svrgnuti porodicu Al Thani s vlasti.
Sirijske izbjeglice
Zatim, tu je Sirija. Drugi opozicioni zvaničnik rekao je da će turska politika prema Siriji u velikoj mjeri ovisiti o dijalogu sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, koji je deceniju bio parija, ali je sve više dobrodošao među zemljama Bliskog istoka.
Opozicija je dugo pozivala na obnavljanje veza s Asadom u cilju povratka sirijskih izbjeglica, politike koja je postala sve popularnija da ju je i Erodgan djelomičnousvojio da je vlada započela kontakte s Damaskom.
Ipak, turske trupe ostaju u sjevernoj Siriji, podržavaju pobunjeničke grupe i povremeno se suočavaju sa frakcijama sirijskih Kurda.
“Turska je stala na stranu u sirijskom građanskom ratu i to će biti ispravljeno”, rekao je zvaničnik. “Nećemo se odmah povući iz Sirije, ne mogu dati vremenski okvir, ali ćemo razgovarati o našim uvjetima i vidjeti šta će se dogoditi.”
Zvaničnik je rekao da će se trenutni administrativni i humanitarni rad Turske u sjevernoj Siriji nastaviti, ali će vojno prisustvo ovisiti o konačnom dogovoru koji osigurava sigurnost granica od terorističkih prijetnji.
Taj dogovor, rekao je zvaničnik, bio bi zasnovan na sporazumu iz Adane iz 1998. godine u kojem je Sirija obećala Turskoj da neće pružati utočište terorističkim grupama i da će omogućiti Ankari da vojno intervenira 5 km izvan granice kako bi se zaštitila.
“Sporazum iz Adane će imati veliku važnost za rješavanje ovog pitanja”, rekao je zvaničnik.
Zvaničnik je dodao da će trebati dosta vremena da se stekne povjerenje Damaska i razmrsi situacija na sjeveru, posebno u provinciji Idlib, gdje postoje naoružane grupe poput Hay'at Tahrir al-Shama, bivšeg sirijskog ogranka Al-Kaide .
“Moraćemo ponovo da se povežemo sa lokalnim ljudima u Idlibu i da ih vratimo u društvo”, rekao je zvaničnik. “Ali ne možemo to sami.”
Kilicdaroglu je, međutim, otkucao sahat. U martu je obećao da će poslati sirijske izbjeglice natrag u njihovu domovinu u roku od dvije godine.
Zvaničnik je rekao da je povratak 3,7 miliona sirijskih izbjeglica iz Turske važan projekat koji bi zahtijevao ogromne napore i vjerovatno vremenski okvir duži od dvije godine.
„Nema sumnje da će to biti na dobrovoljnoj osnovi“, rekao je zvaničnik. “To će zahtijevati poticaje, mogućnosti zapošljavanja i rehabilitaciju. I mi ćemo definitivno htjeti podijeliti teret sa EU, SAD i UN.”
Rusija i SAD
Zapadne prestonice su takođe radoznale kako će se Ankara nositi sa Rusijom koja napreduje.
Od ruske invazije na Ukrajinu, Erodgan je uspio da održi ravnotežu između Moskve i Kijeva – čak i naoružavajući potonjeg bez reakcije prvog.
Obojica opozicionih zvaničnika slažu se da Ankara treba nastaviti ovaj uravnoteženi pristup zauzimajući poziciju posrednika. Poručuju i da se Ankara ne bi trebala pridružiti zapadnim sankcijama Rusiji, što je i Erdogan izbjegao.
Kada je u pitanju Washington, opozicija je zauzela tvrđi stav nego što bi mnogi očekivali.
Kilicdaroglu je prošle godine rekao da su SAD napunile Grčku vojnim bazama i da je njegova stranka spremna podržati Erdoganovu vladu ako želi zatvoriti sve američke vojne objekte u Turskoj.
„Mi smo protiv stranih vojnika na našoj zemlji koliko i protiv neoliberalizma. Spremni smo da uradimo sve što je potrebno”, rekao je on.
Ipak, prošlog mjeseca, Kilicdaroglu se susreo s američkim ambasadorom Jeffom Flakeom u Ankari, izazivajući bijes kod Erdogana, koji je sumnjičav prema Washingtonu zbog izjava predsjednika Joea Bidena tokom predizborne kampanje u SAD 2020. u kojima je rekao da će podržati opoziciju i da turski predsjednik mora “platiti cijenu”.
Opozicioni zvaničnici kažu da će Turska održavati svoje odnose sa SAD na bazi ravnopravnog partnerstva, ali ne mogu se pozabaviti pitanjima poput toga kako bi riješili tenzije oko američke podrške kurdskim oružanim grupama u Siriji.
Kažu da će nastojati da ponovo uđu u program borbenih aviona pete generacije F-35. SAD su izbacile Ankaru iz programa 2019. godine nakon što je Turska kupila ruske odbrambene sisteme S-400. Povratak na program F-35 mogao bi značiti da Ankara neće moći aktivirati S-400.
Grčka, Kipar i Izrael
Što se tiče susjeda Grčke i Kipra, oba zvaničnika su izjavila da će Turska ponovo pokrenuti dijalog sa Atinom koji bi bio “usmjeren na rezultate”.
„Ako ne možemo postići rezoluciju sa njima, spremni smo da sve iznesemo na sud, uključujući razgraničenje mora, teritorijalne vode i zračni prostor“, rekao je prvi opozicioni zvaničnik.
Obojica zvaničnika su dodala da će se sljedeća vlada prvo pozabaviti pitanjima s Kiprom ujedinjenjem sjevera pod kontrolom Turske, koji ima lokalnu vladu koja podržava nezavisnost i opoziciju koja želi federalno rješenje. Tada bi započelo kontinuirane razgovore uz posredovanje UN-a s Republikom Kipar na jugu, kao što se dogodilo u neuspjelom dijalogu 2017. u Crans Montani.
Šta je sa Izraelom, Egiptom i Zalivom?
Kilicdaroglu je prošle godine rekao da će pozvati Izrael i Saudijsku Arabiju na odgovornost za korake koje su poduzeli protiv Turske posljednjih godina, obećavajući da će se povući od nedavne politike Ankare koja je tražila detant sa svojim regionalnim susjedima.
“Postoji cijena za mučeništvo naših građana u međunarodnim vodama”, rekao je on, misleći na incident sa flotilom Mavi Marmara 2010. godine, kada su izraelske snage ubile devet turskih aktivista u brodu za civilnu pomoć koji je krenuo prema Pojasu Gaze.
“Moja poruka Izraelu je da ovo pitanje nije zatvoreno za nas.”
Drugi visoki opozicioni političar rekao je da Ankara neće voditi tvrdolinijašku vanjsku politiku na Bliskom istoku i da će pokušati razgovarati i s Izraelom i Palestinom.
“Naš osjećaj za Mavi Marmara je da izraelska novčana plaćanja nisu stigla do porodica žrtava”, rekao je zvaničnik o obeštećenju koje su Izraelci obećali. “Razmotrili bismo ovo pitanje, ali to ne bi poremetilo naše odnose s Izraelom.”
Izrael je izvršio uplate, ali su ih porodice žrtava Mavi Marmara odbile primiti.
Zalivske države
Što se tiče arapskih država Zaljeva, od kojih su mnoge provele godine protiv Ankare do nedavnog detanta, drugi zvaničnik je rekao da će Turska preispitati svoje odnose, ali će zadržati veze. „Želimo imati jednake odnose sa svima u regionu“, rekao je zvaničnik.
Obojica zvaničnika rekli su da je Ankara posljednjih godina prekinula rekordne ugovore sa zemljama kao što su Saudijska Arabija, UAE i Katar.
“Ne znamo tačno koja su obećanja data, a šta uzeto zauzvrat”, dodao je prvi zvaničnik. “Morat ćemo ih sve vidjeti kako bismo se znali šta će uslijediti.”
Drugi zvaničnik je rekao da bi vlada Kilicdaroglua, na primjer, željela da produbi veze svoje odbrambene industrije s Izraelom i Evropom, kao i sa Velikom Britanijom.
Zvaničnici upozoravaju da je sve vrlo fluidno i da nije donesena konačna odluka ni po jednom pitanju osim o tačkama dogovorenim između šest opozicionih stranaka koje čine Alijansu naroda koju predvodi Kilicdaroglu.
“Ali spremni smo da pregovaramo o svemu kako bismo normalizirali naše odnose sa susjedima poput Izraela i Egipta”, dodao je drugi zvaničnik. “Možda ćemo s njima morati razgovarati o prisustvu Hamasa i Muslimanske braće u Turskoj.”
(TBT,MEE)