GEOPOLITKA
O pragmatičnoj vojnoj strategiji
i potrebi da SAD poslije predsjedničkih izbora promjene svoju vojnu doktrinu
FOTO: (Public)
Tokom Hladnog rata SAD su se
opredijelile za čuvanje, a ne za širenje svoje vojne moći. Ideja nije bila da
se ratuje, već da se brani, odvraća i uzdržava kako bi se sačuvao hladni mir,
koji je definitivno bolji izbor od nuklearne kataklizme. Kad su kreatori
američke politike odustali od ovog principa, najprije nastojeći da ujedine
Korejsko poluostrvo 1950. godine ili da rasporede trupe u Vijetnamu 60-tih,
rezultat je bio krajnje negativan.
Čuvanje vojne moći nije
podrazumijevalo plašljivost. Da bi pribavile kredibilitet za svoju strategiju
uzdržavanja, SAD su stacionirale veliki broj trupa u Zapadnoj Evropi i
Sjeveroistočnoj Aziji. Saveznicima koji nisu bili sposobni da se samostalno
brane američki garnizoni su nudili garancije, čuvajući okruženje koje je
ubrzavalo oporavak i razvoj. Nakon nekog vremena ti regioni su smatrani
uspješnim i stabilnim (iako osjetljivim).
Počevši od 90-tih, međutim,
zvanični stav o upotrebi sile radikalno se promijenio. Strategija Smjernice za
odbrambeno planiranje, pripremljena 1991. pod pokroviteljstvom Paula Wolfovica,
tada američkog podsekretara za odbrambenu politiku, nagovijestila je novo
raspoloženje. Prosto izbjegavanje rata više nije bilo dovoljno. Opisujući
međunarodni poredak „oblikovan pobjedom SAD“ nad komunizmom i upravo okončanim
ratom protiv Iraka, dokument je identifikovao šanse da se „oblikuje buduće
sigurnosno okruženje na način koji bi odgovarao SAD“.
Oblikovanje budućeg okruženja bio
je poduhvat dostojan supersile, koja je osjećala da time ispunjava svoju
historijsku misiju. Stvaranje privida vjerodostojnosti od takvih očekivanja
značilo je veće oslanjanje na američku vojnu moć. Početkom 90-tih koncepti
poput „odbrani i odvrati“ djelovali su malodušno, ako ne i kukavički. Jedan vojni
vodič iz tog vremena hvalio je SAD zbog mogućnosti da ostvare „brzu i odlučnu
pobjedu na bojnom polju i van njega, bilo gdje na svijetu i u bukvalno bilo
kojim uslovima“. Nekad smatrana tupim predmetom, sila je sada služila kao
sječivo za sve namjene.
Rijetko kad je naizgled benigni
prijedlog izazvao toliku štetu. Jureći imperativ oblikovanja budućnosti, na
dnevni red je došao vojni aktivizam. Umjesto privrženosti principijelnoj
strategiji, više uzastopnih administracija skliznulo je u oportunizam, stvarajući
listu problema koje su SAD pozvane da riješe. Poželjno rješenje je najčešće
podrazumijevalo upotrebu sile.
Upotreba sječiva dovela je do
porasta obrasca promiskuitetnog intervencionizma. Nakon 11. septembra
povjerenje u efikasnost američke vojne snage dostiglo je vrhunac. Sa svojom
„slobodarskom agendom“, koja mu je pružala ideološku kamuflažu, predsjednik G.W.
Bush odlučio se za preventivni rat, koji je u početku bio usmjeren protiv
„osovine zla“. Američka vojna politika u potpunosti je iskočila iz kolosjeka.
U jednoj sceni za drugom, sukobi
izbijaju, splašnjavaju, teku, i na kraju se okončavaju u nekim dvosmislenim
zaključcima, samo da bi opet izbili ili bili zasjenjeni novom rundom opšteg
rata. Ništa se zapravo ne okončava. U međuvremenu, kao po automatizmu, Pentagon
gomila nove obaveze i širi svoj globalni uticaj, gluh na mogućnost da u nekim
dijelovima svijeta američke snage više nisu potrebne, a u određenim regionima
njihovo prisustvo može biti i štetno. Tokom Hladnog rata mir je uvijek djelovao
samo kao daleka perspektiva. Ali čak i tada su predsjednici od H. Trumana do
Ronalda Reagana navodili da je mir krajnji cilj američke politike. Danas je
termin „mir“ sam od sebe iščezao iz političkog diskursa. Rat je postao normalno
stanje.
Sljedeći američki predsjednik će
naslijediti niz akutnih nacionalno-sigurnosnih izazova; od ruskih provokacija,
kineskog pokazivanja mišića i sjevernokorejskog ponašanja, do haosa koji pogađa
najveći dio islamskog svijeta. Amerikanci će očekivati da Washington odgovori
na svaki od ovih problema, kao i na one koji se za sada ne naziru. Efektivnost
tih odgovora će u velikoj mjeri zavisiti od pitanja da li ljudi koji donose
odluke mogu da razluče šta američka vojska može, šta ne može, šta treba i šta
ne treba da uradi.
Kao preduslov za povratak
promišljenosti i dobrog osjećaja u američku vanjsku politiku naredna
administracija bi trebalo da proglasi novu doktrinu nacionalne sigurnosti.
Čineći to, trebalo bi da djeluje brzo. Idealno bi bilo u prvih sto dana, kad je
predsjednički autoritet najmanje ograničen i prije nego što bavljenje
svakodnevnim problemima iscrpe mogućnost za proaktivni nastup.
Centralna tema te doktrine
trebalo bi da bude pragmatizam, sa trezvenim osvrtom na nedavne greške, koji će
predstavljati bazu buduće politike. Umjesto žurbe, trebalo bi dobro razmisliti.
Na kraju krajeva, u Afganistanu, Iraku i svim ostalim mjestima američke trupe
su imale znatan broj žrtava. Pentagon je potrošio basnoslovne cifre. Ipak, kad
se gledaju obećani rezultati – zaustavljanje haosa, promocija demokratije,
napredak ljudskih prava, potiskivanje terorizma – SAD imaju malo čim da se
pohvale
VRIJEDNOST DOKTRINE
Još otkad je predsjednik George
Washington u svom oproštajnom govoru istupio protiv uplitanja u vanjska
pitanja, doktrine imaju trajnu ulogu u vođenju američke politike. One nekad
pružaju orijentaciju za buduće akcije, određujući hamere i redefinišući
prioritete. To je bio slučaj sa istoimenom Trumanovom doktrinom iz 1947, koja
je obavezala SAD da pomažu zemljama osjetljivim na komunističke subverzije, kao
i sa doktrinom predsjednika J. Cartera iz 1980, koja je označila Persijski
zaljev mjestom od vitalnog značaja za američke sigurnosne interese, dodajući
taj region spisku mjesta za koja je Washington smatrao da je vrijedno boriti
se, čime je najavljena militarizacija američke politike na Bliskom istoku.
Bušova doktrina iz 2002, u kojoj se ističe da SAD više neće „čekati da se
prijetnje ostvare“ prije nego što napadnu, također spada u ovu kategoriju.
U drugim slučajevima doktrine
imaju za cilj da suzbiju tendencije koje su se pokazale štetnim. Godine 1969,
prećutno priznajući vijetnamske limite na predsjedničku slobodu djelovanja, Richard
Nixon je upozorio azijske saveznike da zauzdaju očekivanja povodom američke
pomoći. Ubuduće Washington će moći osigurati naoružanje i savjetodavnu pomoć,
ali ne i vojne snage. Reaganov sekretar za odbranu Kaspar Wineberg 1984. je
precizirao stroge uslove koji bi trebalo da budu ispunjeni da bi došlo da
intervencije u inostranstvu. I Nixonova i Winebergova doktrina nastojale su da
spriječe buduće miješanje SAD u nepotrebne ratove u kojima je nemoguće
pobijediti.
Danas je Americi potrebna
doktrina koja kombinuje obje svoje funkcije. U najmanju ruku, nacionalna
sigurnosna doktrina bi trebalo da sistematizuje i proširi – mada zagonetni –
moto Baracka Obame: „Ne čini gluposti“. Osim toga trebalo bi da uspostavi
kriterijum za upotrebu sile i precizira zaduženja SAD i američkih saveznika.
Takav kriterijum, naravno, neće
biti primjenjivan uvijek i svuda niti neko to treba da očekuje. Deset Božijih
zapovijesti ili Besjeda na gori ne obuhvataju sve moguće okolnosti, pa i dalje
ostaju korisni vodiči za ljudsko postupanje. Odsustvo odgovarajućih smjernica
dovodi do činjenja gluposti – što je evidentno iz konstantno pogrešne primjene
američke vojne moći u proteklim godinama.
Nova američka nacionalna sigurnosna
doktrina trebalo bi da sadrži tri fundamentalne odredbe: primjena sile samo kad
nema drugih rješenja, potpuno posvećivanje pažnje i energije američkom narodu
prilikom stupanja u rat i sugestiju američkim saveznicima koji su sposobni da
se sami brinu za svoju sigurnost da to i učine.
RAT KAO POSLJEDNJE RJEŠENJE
Godine 1983. Regan je pružio
uvjeravanje Americi i cijelom svijetu: „Odbambena politika SAD je bazirana na
jednostavnoj premisi – SAD ne počinju ratove. Nikada nećemo biti agresor“. Kao
što je često bio slučaj sa Giperom (Reaganov nadimak po jednoj od njegovih
filmskih uloga; prim. prev.), riječi i akcije nisu bile u potpunosti usklađene,
a američka intervencija na strani Sadama Huseina u njegovoj agresiji protiv
Irana samo je jedan od primjera. Ipak, Regan je bio u pravu kad je rekao da bi
SAD trebalo da izbjegavaju započinjanje ratova. Sljedeći predsjednik bi trebalo
da se vrati na tu poziciju, eksplicitno odbacujući Bushovu doktrinu i trajno se
odričući preventivnih ratova. On ili ona bi trebalo da odbranu i odvraćanje
vrate na mesto ključne misije američkih snaga.
Jaki pravni i moralni argumenti
potkrepljuju takav stav. Međutim, glavni razlog za korištenje sile samo u
slučaju nedostatka drugih rješenja – a čak i tada isključivo u odbrambene svrhe
– nije privrženost vladavini prava ili nekom moralnom kodeksu. Radi se o
iskustvu. Kad se izvaganu korist i šteta, vođenje preventivnih ratova se prosto
ne isplati.
Posthladnoratovske iluzije o
primjeni nasilja u cilju oblikovanja međunarodnog poretka potiču od specifičnih
pretpostavki o promjeni prirode rata, čime su SAD navodno nagrađene nečim što
liči na otvorenu vojnu premoć. Temeljno testirane u Afganistanu i Iraku, ove
premise su se pokazale kao sasvim pogrešne. Čak i u eri velikih baza podataka,
bespilotnih letjelica i dugodometnog preciznog oružja priroda rata ostaje ista.
Današnji ratni menadžeri, koji stupaju u rat posredstvom direktne grafičke
povezanosti sa bojnim poljem koje je od njih udaljeno hiljadama kilometara,
teško da su bolje informirani od „dvorskih generala“ iz Prvog svjetskog rata,
koji su piljili u mape zapadnog fronta zamišljajući da drže stvari pod
kontrolom. Rat ostaje ono što je uvijek i bio: arena slučajnosti u kojoj je
neizmjerno teško praviti predviđanja ili održati kontrolu. Kao i uvijek, rat
obiluje iznenađenjima.
Skupa sa preimućstvom, moć vam
osigurava i mogućnost izbora. Kao najmoćnija država na svijetu, SAD bi trebalo
da se opredjeljuju za rat samo kad su u potpunosti istrošene sve druge
alternative i samo kad se radi o odbrani najvitalnijih interesa. Nije poenta da
se odredi fiksna hijerarhija interesa i potom povuče linija koja bi dijelila
ono za šta se vrijedi boriti od onoga što nema tu vrijednost. To je stav
gubitnika. Suština je da se uspostavi trajna opredijeljenost za obuzdavanje,
kao protivotrov bezobzirnom ili nepromišljenom intervencionizmu, koji je mnogo
koštao SAD, a zemlje poput Iraka i Libije uvukao u haos. Nema više strategije
„spremni, pali, nišani“. Umjesto toga, oružje bi trebalo držati podmazano i
napunjeno, ali u futroli.
PODJELA TERETA
Međutim, kad država uđe u rat, to
bi trebao da učini i narod. Od kraja Hladnog rata u SAD je prevladala drugačija
praksa, reflektujući očekivanje da bi supersila trebalo da bude spremna da vodi
udaljene ratne kampanje dok se život u zemlji neometano odvija. Tokom ratova u
Afganistanu i Iraku – najdužih u američkoj historiji – ogromna većina
Amerikanaca poštovala je Bushov apel – upućen nakon septembarskih napada – da
se „u životu uživa onako kako mi to želimo“. Prešutni dogovor da „mi kupujemo
dok oni ratuju“ podrio je američku vojnu efikasnost i zagarantovao vođenje
neodgovorne politike.
Sljedeća administracija će
naslijediti duboko poremećen odnos društva i vojske, koji datira još iz
Vijetnamskog rata. Prije pola vijeka nezadovoljstvo tim konfliktom navelo je
Amerikance da napuste vojno-civilnu tradiciju, koja je do tada bila temelj
američkog vojnog sistema. Odbacivanjem prethodno prihvatane regrutacije
američki građani su efikasno isključeni iz rata, koji je postao isključiva
nadležnost regularne „stajaće vojske“, na koju su osnivači upozoravali.
Sve dok su se SAD ograničavale na
slučajeve manjeg obima, poput invazije na Grenadu, ili bombardovanja Kosova,
ili na kampanje sa ograničenim rokom trajanja, poput Zaljevskog rata 1990-1991,
nagodba je dobro funkcionisala. U eri dugačkih ratova, međutim, na površinu su
isplivali njeni nedostaci. Kad su se invazije Avganistana i Iraka pretvorile u
dva slična „močvarna“ rata (quagmire je izraz koji u bukvalnom prijevodu znači
močvara ili blato, a često se koristi za opis dugotrajnih i iscrpljujućih
ratova; prim. prev.), SAD su se našle u situaciji da im treba više vojnika nego
što su ratni planeri predvidjeli.
Načini koji su u prošlosti
omogućavali zemlji da oformi velike vojske – u 19. vijeku masovnim pozivanjem
volontera a u 20. regrutacijom – više nisu bili mogući. Iako je danas na
raspolaganju za služenje više nego dovoljno mladih muškaraca i žena, rijetko ko
pristaje da se prijavi. Ratni apetiti Vašingtona premašuju volju vojno
sposobnih Amerikanaca da se bore (i potencijalno umru) za svoju zemlju.
Da bi nadoknadila razlike, država
je počela da povećava troškove. Manje od jedan posto Amerikanaca koji služe
vojsku učestvuje u više različitih ratnih operacija. Strane vlade dobijaju
povlastice u zamjenu za simboličan doprinos u broju trupa. Država potpisuje
ugovorne obaveze da bi se završili poslovi koje su ranije izvodili obični
vojnici. Rezultati nisu u skladu sa usvojenim standardima uspješnosti ili čak
poštenim odnosom. Ako pobijediti znači ostvariti proglašene političke ciljeve –
američka vojska ne pobjeđuje. Ako pošten odnos u demokratiji podrazumijeva
zajedničku žrtvu – onda je aktuelni američki sistem nepravedan.
U međuvremenu stanovništvo, koje
je suštinski oslobođeno vojnih obaveza, shvata da se malo pita o tome na koji
način se ta ista vojska upotrebljava. Budući da viši zvaničnici i komananti
beskrajno eksperimentišu kako da upotrebe vojnu moć na način koji bi barem
približno doveo do željenog ishoda, lutajući od „šoka i strahopoštovanja“
(naziv ratne operacije u Iraku 2003. godine; prim. prev.) do protivgerilskog
ili antiterorističkog djelovanja i planiranja ubistava, građani su shvatili
činjenicu da im je dodjeljen status promatrača.
Dovođenje u red ovih poremećenih
odnosa neće biti lako. Prvi korak na tom putu bi trebalo da bude zahtjev
građanima da plate ratove koje država vodi u njihovo ime. Kad američke snage
odu da se bore u nekoj stranoj zemlji, porezi bi u skladu sa tim trebalo da se
povećaju, čime bi bila okončana sramna praksa prebacivanja tereta duga koji
prave pripadnici nacionalno-sigurnosne elite na buduće generacije običnih
Amerikanaca. Ako naredni predsjednik odluči da određivanje ishoda sirijskog
građanskog rata ili zaštita teritorijalnog integriteta Ukrajine zahtjeva
američku akciju velikih razmjera, onda bi svi Amerikanci kolektivno trebalo da
podnesu neophodne troškove.
Drugi korak proizilazi iz prvog:
prebacivanje odgovornosti za vođenje ratova koji premašuju kapacitet regularnih
snaga na američki narod. Kako to uraditi? Nastavljajući sa popunjavanjem
redovnih snaga dobrovoljcima, trebalo bi im osigurati podršku u vidu rezervnih
snaga, koje bi predstavljale odraz američkog društva u rasnom, polnom,
etničkom, regionalnom i, najvažnije, klasnom pogledu.
Naravno, jedini način za
kreiranje vojnih rezervi koje bi podsjećale na američko društvo je da se država
ovlasti da zahtjeva – nedobrovoljno – služenje vojnog roka. Poenta je što takvo
ovlaštenje mora biti politički prihvatljivo. U tom pogledu je ključno precizno
definisati državni autoritet, što će nakon implementacije osigurati da
regrutiranje bude pravedno i sveobuhvatno – bez izuzeća bogatih.
Ova dvostepena formula – stajaća
armija dobrovoljnih profesionalaca, podržana regrutnom bazom rezervista –
zahtijevala bi preraspodjelu odgovornosti. Male policijske akcije ili kratke
kaznene kampanje ostale bi u isključivoj nadležnosti regularnih snaga. Za bilo
kakvu dužu akciju mobilizacija masovnijih građanskih rezervista bi društvu kao
cjelini dalo automatski osjećaj učešća u tekućem konfliktu, pa bi na taj način
vašingtonski ratovi postali narodni ratovi. Naravno, u historiji nema mnogo
primjera da su mali ratovi ostajali mali ili kampanje koje su planirane da budu
kratke a uspješno su okončane u predviđenom roku. U ratu su sve kosine klizave.
Svest o toj činjenici može potaći Amerikance koji su na redu za mobilizaciju (i
njihove porodice) da prvo obrate pažnju kako Washington upravlja regularnim
snagama.
Sigurno da bi financiranje ratova
po principu plaćanja u hodu i stvaranje regrutne baze rezervista zahtijevali
donošenje odgovarajućih zakona. Pitanje je da li današnji Kongres posjeduje
dovoljno političke hrabrosti da ih usvoji. Ipak, postoji viša vrijednost u
artikuliranju ključnih principa. Sljedeća administracija bi trebalo da inicira
odavno zakašnjelu procjenu efikasnosti nefunkcionalnog vojnog sistema.
SMANJENJE TROŠKOVA ZAŠTITE
SAVEZNIKA
Posljednji dio američke vojne
doktrine trebalo bi da bude stavljanje tačke na besplatne vožnje (free-riding).
Američka odgovornost za odbranu drugih trebalo bi da važi samo za saveznike
koji su sposobni da se samostalno brane. Ovdje nije ključna mogućnost da se
tako nešto priušti iako se samo nameće pitanje zašto bi američki poreski
obveznici i vojnici trebalo da podnose tuđi teret za one koji su sposobni da ga
sami iznesu. Ipak, ovo je na kraju strateško pitanje.
Vježbanje globalnog liderstva
nije cilj sam po sebi, već način da se stigne do cilja. Njegova svrha nije
gomilanje klijenata i obavezujućih odnosa ili potvrda postojanja velikog
nacionalno-sigurnosnog aparata. Uloga mu je (ili bi trebalo da bude) zaštita
zajednice sličnomislećih država koje su spremne i sposobne da funkcioniraju
samostalno. Prije ili kasnije, svaki roditelj nauči da dođe vrijeme kad bi
trebalo prestati sa kontrolom. To jednako važi i za međunarodnu politiku.
Evropa je dobar primjer: nigdje
ovakve tendencije nisu više izražene, a manje opravdane. Odmah po završetku
Drugog svjetskog rata iscrpljenim zapadnoevropskim demokratijama trebala je
američka zaštita. Danas to više nije tako. Daleko od toga da su nestale sve
opasnosti koje su Evropljanima 20. vijek učinile toliko mučnim, ali danas je
itekako moguće nositi se sa njima.
Uz dobre vesti stižu nove
komplikacije. Glavna među njima je pitanje osiguranja veoma velike teritorije,
odnosno gomile nominalno ujedinjenih ali i dalje dobrim dijelom suverenih
nacionalnih država. U praksi, prijetnje takvom poretku stižu iz dva pravca. Sa
juga talasi očajnih izbjeglica zapljuskuju evropske obale. Na istoku je
revanšistički nastrojena Rusija. SAD su se s pravom uzdržavale od preuzimanja
odgovornosti za evropsku izbjegličku krizu. Isto tako bi trebalo da se uzdrže i
od preuzimanja odgovornosti za evropske probleme sa Rusijom.
Razumljivo, kad se radi o Rusiji,
Evropljani su i više nego zadovoljni oživljavanjem hladnoratovske podjele posla,
kad su SAD snosile najveći dio tereta. Ipak, Rusiju je teško porediti sa
nekadašnjim Sovjetskim Savezom. Više siledžija nego diktator, Vladimir Putin
nije Josif Staljin. Kremaljski spisak klijentističkih države počinje i dobrim
dijelom završava sa Asadovom Sirijom, što i nije bogznakakav adut. Kad je Obama
omalovažio Rusiju nazvavši je „regionalnim igračem“ nakon aneksije Krima, ta
procjena je odjeknula samo zato što je pogodila metu. Osim nagomilanog i
suštinski beskorisnog nuklearnog arsenala, Rusija dosta zaostaje za Evropom u
svim najrelevantnijim pokazateljima moći. Njena populacija je više od tri puta manja
od populacije EU, a ekonomija, teško zavisna od izvoza, čini jednu devetinu
obima evropske ekonomije.
Ako odluči da to uradi, Evropa –
čak i poslije britanskog glasanja za napuštanje EU – u potpunosti je sposobna
da brani svoje istočno krilo. Sljedeća administracija bi trebalo da potakne
Evropljane da donesu tu odluku – ne naglim ukidanjem američkih sigurnosnih
garancija, nego kroz postepeno prenošenje odgovornosti. Redoslijed može ići na
sljedeći način: prekidanje prakse da Amerika uvijek bude vrhovni zapovjednik
američkih snaga u Evropi; sljedeći NATO vojni komadant trebao bi da bude
evropski oficir. Potom uspostavljanje rasporeda za gašenje najvećih američkih
baza u mjestima poput Frankfurta i Stuttgarta. Potom treba odrediti datum
izlaska SAD iz NATO i povući i posljednje američke trupe iz Evrope.
Kad bi Washington zapravo trebalo
da presječe transatlantsku pupčanu vrpcu? Ako uzmemo u obzir da bi trebalo
ostaviti dovoljno vremena evropskoj javnosti da se prilagodi novim
odgovornostima, evropskim parlamentima da dislociraju potrebne resurse i
evropskim armijama da se reorganizuju, 2025. izgleda kao pravi izbor. Te godine
će biti obilježena 80-godišnjica pobjede u Drugom svjetskom ratu – što je
pogodan momenat da Washington proglasi da je misija završena. Ali, da bi
pokrenula stvari, poruka naredne administracije Evropi mora biti savršeno jasna
od prvog dana: budite spremni da se branite, mi idemo kući.
Povlačenje iz Evropi bi trebalo
da označi početak remonta globalne pozicije Pentagona, koji danas održava
aktivno vojno prisustvo američke vojske u nekih 150 zemalja. U tom pogledu nova
administracija bi trebalo da preispita važeće premise u vezi sa
pretpostavljenim prednostima raspoređivanja američkih trupa širom svijeta.
Vaganje koristi i štete, a ne navika, dogma ili – u najgorem slučaju – domaća
politika trebalo bi da odredi gdje američki vojska ide i šta i kako tamo radi.
U mjestima gdje raspoređivanje američkih snaga doprinosi stabilnosti – što je
nedvojbeno slučaj u Istočnoj Aziji – naredna administracija trebalo bi da
verifikuje prisustvo. Sa druge strane, tamo gdje postoje dokazi koji ukazuju da
su američke snage postale suvišne ili gdje napori američke vojske mogu malo ili
nimalo toga da promjene prisustvo bi trebalo da bude smanjeno, rekonfigurisano
ili u potpunosti okončano.
Možete to nazvati posljedicom
Obaminog pravila o „glupim potezima“. Kada ono što radite nije potrebno (na
primjer, spremnost američke južne komande da „izvodi zajedničke i sveobuhvatne
vojne operacije“ na teritoriji cijele Južne Amerike), navucite zavjesu. Kad
tekući napori – poput beskrajnog rata protiv terorizma – daju slabe rezultate,
trebalo bi razmisliti o alternativama. To nije izolacionizam. To je zdrav
razum.
Koje su programske implikacije
održavanja skromnijeg prisustva u inostranstvu i suzbijanja sklonosti
Vašingtona ka intervencionizmu? Azijsko-pacifiči region bi dobio veću vojnu
pažnju Amerike, čime bi se trenutna konfiguracija kopnenih snaga našla pod
pritiskom da opravda svrhu svog postojanja. Broj aktivnih američkih vojnika,
koji već opada, nastavio bi da se smanjuje. Kad se američke snage izvuku iz
Evrope a neuspjeh američke armije da pacifikuje Bliski istok postane
evidentniji, sama od sebe će se ukazati šansa da se smanji ukupna potrošnja
Pentagona. Ovdje je također najmudrije postupati postepeno. Trenutno SAD na
svoje oružane snage troše više od ukupne potrošnje sedam narednih najizdašnije
finansiranih vojski. Fiksiranje Pentagonovog budžeta na zbirnu veličinu
narednih šest armija može biti dobar početak koji bi oslobodio otprilike 40
milijardi godišnje. Mogućnost preraspodjele tolike sume trebalo bi da potakne
interes kako liberala tako i konzervativaca.
Toliki rez, koji bi obavezao
Pentagon da funkcioniše sa 500 milijardi godišnje, i dalje bi bio dovoljan da
SAD imaju ubjedljivo najjaču vojsku na svijetu. Nadmetanje da se osigura primat
između najbolje svjetske mornarice i najboljih svjetskih vazdušnih snaga je
trka koja bi trebalo da potakne inovacije. Doviđenja klasičnim letjelicama
(piloted aircraft) i borbenim grupama nosača aviona; dobar dan novoj generaciji
preciznijeg, ubitačnijeg i otpornijeg oružja, koje više odgovara strategiji
odbrane i odvraćanja.
VRIJEME ZA PROMJENU
U novembru bi „Amerika na prvom
mjestu“ mogla da vaskrsne kao centralna tema američke politike. Nekada smatrana
trajno diskreditovanom nakon događaja u Drugom svjetskom ratu, ova fraza se
ponovo vraća sa Donaldom Trumpom, republikanskim predsjedničkim kandidatom,
koji je koristi kako bi objasnio svoje vanjskopolitičke stavove. U zavisnosti
od toga kako će zvaničnici interpretirati takve sentimente, američki narod i svijet
u cjelini će pozdraviti ili osuditi njen povratak.
Ipak, ko god da pobjedi na
izborima i kakve god sklonosti da on ili ona sa sobom donesu u kabinet,
sljedeća administracija će imati dužnost da izvrši ključne procjene nedavnih
vojnih razočarenja. Formulacija nove nacionalno-sigurnosne doktrine je
esencijalni korak ka ostvarenju te svečane dužnosti, ali samo preliminarno –
biće potrebne godine da se osjete sve njene implikacije.
U međuvremenu, zagovornici status
quo će prijeći u žestok kontranapad. Najekstremniji intervencionisti će
insistirati na tezi da će protivnici uzdržavanje tumačiti kao slabost.
Automatski se protiveći bilo čemu što bi moglo da skreše troškove Pentagona,
oni koji imaju korist od vojno-industrijskog kompleksa će se zalagati za
udvostručavanje napora za ostvarenjem trajne vojne dominacije. Lideri oružanih
snaga će ostati posvećeni zaštiti svoje imovine i svog udjela u budžetu.
Svi će navoditi da je ključno za
sigurnost da se učini i pokuša više, ostavljajući nepromijenjenim sklonosti
koje su izvitoperile američku politiku od kraja Hladnog rata. Po svemu sudeći,
međutim, nastavak takve politike će samo pogoršati stvari, uz značajnu cijenu
koju će platiti Amerikanci i ostali narodi.
(TBT, newsweek.rs)