Kada se spomenu muslimanski borci iz Čečenije, prva asocijacija je njihova brutalnost. Hiljade njih se bori na ruskoj strani u Ukrajini, a neki se, ipak, bore za Ukrajinu. Šta mislite, šta je to što ih motivira?
U selu u blizini grada Bahmuta, koji ruska ofanziva ne ostavlja na miru posljednjih mjeseci, u dvorištu konaka gdje je smještena čečenska jedinica, među gomilom municije i ručnih granata, suši se svježe naslikana slika. Čovjek duge, nešišane brade imena Omar. Njegova vojnička odjeća uprljana je bojom – ne krvlju ili blatom, već akrilnom bojom. „Borim se, a i slikam“, kaže. Objašnajva da je najbolje slike je napravio u blizini Mariupolja, na poleđini isječene stare mape grada kakav je bio u sovjetsko doba.
U medijskim izvještajima o čečenskim borcima koji ratuju u Ukrajini, najčešće se spominju borci milicije pod komandom čečenskog diktatora Ramzana Kadirova, koji su učestvovali u ruskoj invaziji i ozloglašeni za zločine. Međutim, to je samo deo priče o ovoj maloj kavkaskoj republici, koja je prije dvije decenije doživjela ukrajinsku sudbinu: Putinovu invaziju. Ime čečenske jedinice koja se bori na strani Ukrajine u Donbasu je Brigada šeika Mansura. Zvuči religiozno, a i većina njenih članova ima duge brade. Stotinak ih je, iako je tačan broj povjerljiv. Većina je rođena u Čečeniji ali ima i simpatizera iz drugih zemalja.
Mansur brigade se trenutno sprema za borbu od vrata do vrata. Oni se bore na ovaj način zbog toga što nemaju alternativu, a ne zato što je to herojski. Jedan od pripadnika jedinice je objasnio „imamo samo puške, nemamo tenkove i gotovo da nema artiljerije“. Čečenski borci dobrovoljno pomažu Ukrajini od 2014. godine, kada je Vladimir Putin poslao trupe da osvoje Krim i Donbas. Mnogi od njih su pobjegli iz svoje domovine kada je Rusija napala Čečeniju. „Kada je Rusija napala Čečeniju 1999. godine, niko nam nije pomogao“, kaže zamjenik komandanta koji sebe naziva Abu. „Kasnije, u situaciji sa Gruzijom i Sirijom, pustili su Putina da radi šta želi. Tada je svijet mislio da smo vjerski fanatici i teroristi. Ali mi smo se htjeli osloboditi moskovske tiranije“, kaže, „ima smisla da se bori zajedno sa pravoslavno-kršćanskom zemljom protiv druge pravoslavno-kršćanske zemlje jer imamo isti cilj“.
Abu je emigrirao u Kijev 2006. godine, ali je potom otišao iz zemlje kada je proruski političar Viktor Janukovič postao predsjednik Ukrajine. Vratio se 2014. godine, kada su ga pozvali prijatelji iz ukrajinskog protestnog pokreta kada je Janukovič pobjegao iz zemlje, a Putin krenuo u marš na Krim i Donbas, “oni su bili dobri u demonstracijama, a mi smo dobri u gerilskom ratu”, prisjeća se veteran. Danas njihova jedinica nije dio regularne vojske, već radi izviđačke misije za ukrajinsku tajnu službu SBU. Krajem februara, oni su danima čekali nova naređenja i nije bilo jasno da li će nastaviti borbu ili treba da se povuku iz Bahmuta, jer grad možda neće opstati. „Mi smo ovdje“, kaže on, „za razliku od boraca lojalnih Putinovom čečenskom lakeju Kadirovu“. Njegovi ljudi, kaže Abu, su istaknuti na TikToku i drugim kanalima društvenih medija, ali nisu na frontu, proputinovski borci iz Čečenije nisu viđeni u Bahmutu mjesecima.
„Bahmut je kao Čečenija“, kaže Abu koji je imao samo sedam godina 1994. godine kada je njegova domovina, periferija grada Groznog bila bombardirana u Prvom čečenskom ratu. „Selili smo se iz sela u grad i nazad u selo, išli tamo gdje nisu padale bombe“, rekao je o svojoj porodici. Pobjegao je u planine, pa se vratio kada je ruski postsovjetski predsjednik Boris Jeljcin 1999. godine postigao mir, ali kada je Putin ponovo napao Čečeniju, otišao je zauvijek.
Šamil, recimo, čovjek sa bradom uopće nije Čečen. On je pola Rus, pola Ukrajinac. Osim roditelja, cijela njegova porodica živi u Rusiji, a nekoliko godina je bio u ruskom zatvoru zbog pokušaja pljačke banke i prešao na islam iza rešetaka. Po oslobođenju otišao je u Ukrajinu, odlučio da se bori, ali pošto je bivši osuđenik iz Rusije, ima problem sa kupovinom puške. „Ja sam dobar strijelac i volio bih da se borim kao snajperista“, kaže on.
Omar, slikar duge brade je takođe Ukrajinac. Umjetničke izložbe i nagrade donijele su mu slavu u Ukrajini, a snimljen je i televizijski dokumentarac o njemu. Prije nekoliko godina prešao na islam zbog hrabrosti i temperamenta svojih čečenskih drugova. Uz pucnjave eksplozija je kao dječak slikao u svom selu, a onda je kao vojnik poslat u bivšu Jugoslaviju u okviru mirovnog zadatka UN. Pohađao je umjetničku školu u jednom karpatskom gradu, a radove je izlagao u Kijevu. Kada su ruske trupe stigle u Ukrajinu 2014. godine, vratio u rat, pridruživši se dobrovoljcima, gdje je crtao vojnike. Omar kaže da je odabrao jedinice sa kojima se bori delimično zbog pejzaža predjela u kojima su raspoređene. “Nisam samo želio da se borim, želio sam i slikati.” Lajko je umrijeti ovih dana, kaže on, da je pomislio da može sebi da dozvoli luksuz da radi ono što voli. Kad god se smire borbe u Bahmutu, on uzima štafelaj i slika. Nebo boji ljubičasto, breze tamno zelene, slika pomalo nadrealne panorame grada. „Uvijek moram biti brz“, govori Omar, „ali ako nemam vremena samo napravim skicu napolju, a sliku završim u bunkeru”.
(TBT, Mediji)
