Piše: Sumit Ganguly, thebosniatimes.ba
Danas su indijsko-izraelski odnosi zaista višestruki. Protežu se od godišnjeg priliva mladih izraelskih turista, koji dolaze na plaže na zapadnoj obali Indije da se opuste nakon potrebne vojne službe, do saradnje u poljoprivredi kapanjem do prodaje sofisticiranog oružja. U posljednjih nekoliko decenija odnos se značajno produbio i proširio, posebno pod dvojicom premijera s desne strane, Narendra Modija i Benjamina Netanyahua.
Ovo blisko partnerstvo ima značajne posljedice za regionalnu i globalnu politiku. Bliski bilateralni odnosi omogućavaju objema stranama da igraju širu ulogu na Bliskom istoku, posebno u Perzijskom zaljevu. Ovo je sve očiglednije iz njihovog učešća u novom kvadrilateralnom aranžmanu, I2U2, osmišljenom da ograniči uticaj Kine u regionu, ali i da uveri saveznike u trajnu posvećenost SAD regionu.
Historijski gledano, indijsko-izraelski odnosi bili su daleko od bliskih. Indijski nacionalistički pokret bio je sumnjičav podržavajući državu uspostavljenu na osnovu određene religije – oprezan da bi ona mogla pružiti legitimitet rivalskim pakistanskim moralnim osnovama. Nadalje, dijelovi indijskog vanjskopolitičkog establišmenta gajili su simpatije prema arapskom svijetu proizašle iz zajedničkih antikolonijalnih osjećaja. Političko vodstvo u New Delhiju također je bilo osjetljivo na najveću indijsku vjersku manjinu, muslimane, koji su uglavnom bili loše raspoloženi prema Izraelu.
Kao rezultat toga, tokom većeg dijela Hladnog rata, nakon indijske nezavisnosti 1947., njeni odnosi s Izraelom bili su skromni, čak i tajni. Indija je 1947. glasala protiv plana UN-a o podjeli britanskog mandata Palestine. Nakon što je Izrael proglasio nezavisnost 1948., Indija je ponovo izglasala ne prihvatanje države Izrael u Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija, a priznala je zemlju tek 1950. Tokom najvećeg dijela Hladnog rata, Indija je, sasvim namjerno, održavala studioznu javnost udaljenosti od Izraela. Tek nakon završetka Hladnog rata i Madridske mirovne konferencije Indija je normalizirala svoje odnose s Izraelom.
Nova knjiga novinara Azada Esse, Hostile Homelands: The New Alliance Between India and Israel, tvrdi da je rastuće partnerstvo Indije s Izraelom zasnovano na konvergenciji etnonacionalnih ideoloških perspektiva. Pokriva mnogo onoga što se već zna o evoluciji odnosa, a oni koji su upoznati sa partnerstvom možda neće pronaći mnogo toga što je posebno novo. Essa ipak pretražuje niz akademskih i popularnih izvora kako bi konstruirao svoje ključne argumente.
Jačanje indijsko-izraelskih veza počelo je prije uspona moćnih etnonacionalističkih vlada u dvije zemlje.
Essa u ovoj knjizi želi pokazati da rastuće strateško partnerstvo između Indije i Izraela uključuje odbacivanje svih moralnih skrupula i da se sve više zasniva na konvergenciji ideoloških sklonosti, kao i na uzajamno korisnim materijalnim vezama u nizu područja, od trgovine do odbrane. . Njegov argument je samo djelimično tačan, jer je jačanje indijsko-izraelskih veza počelo prije uspona moćnih etnonacionalističkih vlada u dvije zemlje.
Uprkos svojim rezervama prema Izraelu, Indija joj je dozvolila da otvori konzulat u Mumbaju (tada poznat kao Bombaj) 1953. Godine, no i dalje nije pokazivala interes za uspostavljanje potpunih diplomatskih odnosa sa jevrejskom državom. Međutim, oslanjala se na vojnu pomoć Izraela iako na ilegalan način. U želji da se oslobodi svoje diplomatske izolacije na Bliskom istoku, Izrael je pružio kritične vojne zalihe Indiji, počevši od kinesko-indijskog graničnog rata 1962., s ciljem da ublaži diplomatski stav Indije. Izrael je takođe pritekao u pomoć Indiji tokom njenih ratova sa Pakistanom 1965. i 1971. godine, iako je to držano u tajnosti.
Dok je obavljala ove tajne kontakte, Indija je uglavnom javno odbijala bliže veze s Izraelom. Tek nakon što se Hladni rat završio – i nakon Madridske konferencije 1991., osmišljene da promovira političko približavanje Izraela i ključnih arapskih država – Indija i Izrael su uspostavili pune diplomatske odnose. Od tada, odnos je na stalnoj uzlaznoj putanji, bez obzira na vladu na vlasti u New Delhiju. Ali počevši od kasnih 1990-ih, pod vladama desničarske Bharatiya Janata Partije (BJP), odnosi su se dramatično poboljšali. Izrael je, naravno, želio pomoći jer je Indija bila potencijalno unosno tržište.
Ova transformacija se dogodila pod BJP-om jer, za razliku od Kongresne stranke, nije imala istu ideološku posvećenost palestinskoj stvari i arapskom svijetu. Nadalje, nije imala istu zabrinutost za muslimansko biračko tijelo u Indiji.
Danas Indija ima višestruke odnose s Izraelom, od ekstenzivne turističke razmjene do snažne nabavke oružja. Otkako je Modi došao na vlast 2014. godine, Indija je postala daleko manje podrška palestinskoj stvari, čak iako je ostala javno posvećena tome. Na primjer, 2015. i 2016. Indija se suzdržala od glasanja o rezoluciji Ujedinjenih naroda koja bi uputila Izrael na Međunarodni krivični sud zbog navodnih ratnih zločina počinjenih tokom krize u Gazi 2014. godine.
Essin središnji argument je da se sigurnosno partnerstvo između Indije i Izraela zaista iskristaliziralo u protekloj deceniji, posebno pod Modijem – i da je postalo istaknutije zbog pojave moćnih etnonacionalističkih snaga u obje zemlje.
Ovaj argument je, bez sumnje, prilično dobar. U Indiji, ovaj trend je ilustrovan formiranjem Hindutva (doslovno, “hinduizam”) falange pod Modijem i njegovom koterijom. Sličan proces dogodio se u Izraelu, nedavno sa spremnošću Netanyahuove desničarske stranke Likud da podijeli vlast s krajnje desnim strankama, uključujući ultranacionalističku i antiarapsku stranku vjerskog cionizma.
Ono što je zajedničko indijskoj i izraelskoj vladi je njihovo naglašeno neprijateljstvo prema manjinskom stanovništvu: muslimanima u Indiji i pretežno muslimanskim Arapima u Izraelu. Essa ispravno tvrdi da uprkos površnim kimanjima prema očuvanju manjinskih prava, i Modi i Netanyahu žele transformirati svoje zemlje u etničke demokratije koje privilegiraju većinsku zajednicu. Ova linija rasuđivanja, što se tiče toga, zaista se ne može dovesti u pitanje. Što se tiče dvije vlade, ovo zajedničko je svakako pomoglo u jačanju odnosa.
Međutim, postoji niz drugih tvrdnji u Essinoj knjizi – povijesnih i suvremenih, velikih i malih – koje narušavaju kvalitet njegove analize i pretvaraju knjigu u polemiku. Ove tvrdnje nisu ograničene ni na jednu zemlju, iako su njegove tvrdnje o Indiji posebno pogrešne.
Jedan od najeklatantnijih primjera je Essin jednostrani izvještaj o pristupanju sporne države Džamu i Kašmir Indiji 1947. On ne pominje očito saučesništvo Pakistana u podršci pobuni protiv posljednjeg vladara države, Maharaje Hari Singha.
Umjesto toga, Essa izbacuje umorni pakistanski narativ da je država trebala pristupiti Pakistanu zbog većinskog muslimanskog stanovništva. Ovo potkopava njegov argument o odnosu s Izraelom jer je Indija imala prilično čvrstu posvećenost sekularizmu u svojim ranim danima kao nezavisna država. Essa, međutim, sugerira da je uprkos svojoj privrženosti sekularizmu tokom Nehruove ere, Indija već slabo vodila računa o pravima muslimana.
Nažalost, ovo nije jedina Essina pogrešna rasprava. U novembru 2008. članovi militantne grupe Lashkar-e-Taiba (LeT) sa sjedištem u Pakistanu i koju podržava Pakistan pokrenuli su terorističke napade na nekoliko ciljeva u Mumbaiju, ubivši više od 100 ljudi. Ipak, Essa izbjegava da članove LeT-a naziva teroristima, radije koristi izraz “napadači”.
Niti, što se toga tiče, on ne govori o pakistanskoj dugogodišnjoj politici korištenja terorističkih proksija sa smrtonosnim učinkom protiv Indije. Essa ističe napade u Mumbaiju 2008. kako bi kritizirao odluku Indije da se obrati Izraelu za pomoć u borbi protiv terorizma nakon vlastitog neuspješnog odgovora na teroristički napad.
Konačno, Essina knjiga je prepuna insinuacija koje ne zaslužuju pažnju. Umjesto da priznaje da zemlje rutinski nabavljaju napredno oružje od bilo kojeg dobavljača koji je voljan da ga obezbijedi po razumnoj cijeni, on sugerira da procvat indijsko-izraelski odnos u pogledu prijenosa oružja ima neki zlokobni cilj.
Konkretno, fokusira se na prijenos elektronskih senzora koji se mogu postaviti duž granice kako bi otkrili infiltratore. S obzirom na značajnu stručnost Izraela u ovoj oblasti i indijske granične probleme s Pakistanom i Kinom, odluka New Delhija da nabavi ove tehnologije nije šokantna. Kada se usklade i pragmatična razmatranja nacionalne sigurnosti i ideološki afinitet, takvi poslovi oružja postaju uobičajeni.
S druge strane, indijska kupovina i raspoređivanje domaće opreme za nadzor od privatne izraelske firme Pegasus, koja je izašla na videlo u julu 2021., zaista postavlja ozbiljna pitanja o posvećenosti Modijeve vlade zaštiti privatnosti i građanskih sloboda disidenata i političkih opozicije u Indiji. Essa ukratko raspravlja o ovom pitanju i naglašava kako stjecanje ove tehnologije predstavlja još jedan primjer oskudnog postupanja obje vlade prema građanskim slobodama. Ipak, ovo je bila komercijalna transakcija, a ne transfer tehnologije između vlade.
Essa se također opširno zadržava na prohindutvanskim grupama u Sjedinjenim Državama i njihovim vezama sa čvrstim proizraelskim organizacijama. Ove veze, bez sumnje, postoje. Međutim, daleko je od jasnog da su oni toliko utjecajni u oblikovanju i jačanju indijsko-izraelskog strateškog partnerstva kao što on sugerira. Konkretno, on tvrdi da su razvili ugodan odnos obostrane koristi, pri čemu svaka grupa jača veze između desničarskih vlada u Indiji i Izraelu.
Nema sumnje da je luk indijsko-izraelskog partnerstva doživio značajnu transformaciju pod vodstvom Modija i uz uspon Netanyahua. Zajednički etnonacionalni projekti dvojice lidera bez sumnje su potaknuli rastuću bliskost između država. Šteta je što je Essin tačan temeljni argument umanjen činjeničnim elizijama i polemičkim tvrdnjama.
(TBT, F.P.)
