Kršćanska međunarodna mreža Open Doors iznijela je početkom ove godine podatke o ugnjetavanju, diskriminaciji i progonu kršćana diljem svijeta. Objavljeno je da je između jeseni 2021. i jeseni 2022. u svijetu ubijen 5621 kršćanin, uhapšeno ih je 4542, a 5259 ih je oteto. Čak 2110 crkvi i crkvenih objekata bilo je meta nasilja. Više od 360 milijuna kršćana bilo je izloženo visokoj razini progona i diskriminacije. Zbog svoje vjere skoro svaki sedmi kršćanin u svijetu bio je progonjen, svaki peti u Africi te 40% kršćana u Aziji.
Za kršćane na Bliskom istoku božićno doba nije „najljepše doba godine“
Posebno je teško kršćanima na Bliskom istoku – regiji u kojoj je Isus rođen, propovijedao, umro i uskrsnuo kako to uči Biblija. Za kršćane na Bliskom istoku božićno doba nije „najljepše doba godine“ kao u popularnoj pjesmi Andyja Williamsa. Upravo suprotno, nakon dva tisućljeća kršćanske nazočnosti Bliski istok polako ali sigurno biva očišćen od kršćana.
Međunarodna kršćanska organizacija Pomoć crkvi u potrebi (ACN), iznijela je u svom izvještaju krajem 2022. užasne i poražavajuće podatke o stanju kršćanstva u toj regiji. Neke od najstarijih kršćanskih zajednica u svijetu u opasnosti su od nestanka što je rezultat masovnog iseljavanja.
Biskup Kaldejske katoličke crkve u Bagdadu izjavio je da je egzodus kršćana događaj bez presedana. Uočljivo je kako zapadne sile koje imaju većinski kršćansku populaciju takva katastrofa uopće ne zabrinjava. Papa Franjo potencirao je to pitanje u svom nedavnom susretu s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, pozivajući ga da poduzme veće napore za očuvanje kršćanske nazočnosti u regiji i zaustavi odljev kršćana koji je dostigao alarmantne razine.
Kršćani su 2010. činili 6% stanovništva u regiji – broj otprilike jednak stanju na početku 16. stoljeća kada je došlo do ekspanzije Osmanskog Carstva. U posljednjem desetljeću nakon izbijanja Arapskog proljeća 2011., kršćanske zajednice u mnogim muslimanskim zemljama proživjele su progone, masakre pa i genocide.
Egzodus kršćana s Bliskog istoka
Broj kršćana je smanjen zbog ratova, etničkih čišćenja i zločina koje su činili pripadnici ISIL-a i srodnih terorističkih grupacija. Mnoge kršćanske zajednice su desetkovane. Trenutačno na Bliskom istoku postoje 22 kršćanske zajednice: osam protestantskih, sedam katoličkih i sedam pravoslavnih crkava. Velika većina tih kršćana pripadnici su autohtonih kršćanskih zajednica poput maronitske, melkitske (grčke), armenske, koptske, kaldejske, asirske crkve. Procjenjuje se da trenutno kršćani čine oko 4% stanovništva regije – 15 milijuna vjernika. To je drastičan pad u odnosu na početak 20. stoljeća kada je kršćana bilo nešto više od 20%. Da nije bilo diskriminacije, nasilnih progona i masakara od strane tamošnjih država i islamističkih skupina, nema sumnje kako broj kršćana ne bi ostao na brojci od 20% nego bi rastao.
Iako iz različitih razloga (islamski fundamentalizam, ekonomske teškoće, ratovi), egzodus kršćana događa se u većini zemalja regije, a posebno u Iraku, Siriji, Palestini, Libanonu i državama Perzijskog zaljeva. U zadnje dvije godine više od 5.000 kršćana otišlo je (uključujući one iz Jeruzalema) uglavnom u Europu, Sjedinjene Države i Kanadu. U Siriji je 2011. godine bilo 1,7 milijuna kršćana (10% stanovništva). Danas ih ima manje od 450.000 (2% stanovništva). Samo u Alepu, kršćanska populacija se smanjila s 360.000 iz 2012. na 25.000 danas. U Iraku je 2003. godine bilo 1,5 milijuna kršćana. Danas ih je ispod 120.000. Sirija i Irak dom su brojnim kršćanskim zajednicama. U Iraku, s usponom ISIL-a, najmanje 50.000 kršćana pronašlo je utočište u Libanonu, ali sada ih je tek nekoliko stotina, jer je većina zauvijek napustila regiju i otišla u Sjevernu Ameriku ili Australiju. A mnogi odlaze i iz relativno sigurnog utočišta kojeg im pruža Jordan. U Egiptu su progonjeni koptski pravoslavni kršćani koji čine autohtonu zajednicu koja potječe iz drevne faraonske civilizacije.
I Izrael i arapske zemlje ugnjetavaju kršćane
Jedina zemlja u regiji koja ima rastuću kršćansku zajednicu je Izrael, gdje je kršćansko stanovništvo poraslo za 1,4% u 2020. Pomalo paradoksalno, budući da Židovi ne priznaju Isusa, kršćani u Izraelu imaju koristi od jedine funkcionalne demokratije na Bliskom istoku jer je njihova vjerska sloboda koliko toliko zajamčena. Prema izraelskom zavodu za statistiku iz decembra 2021., 84% ispitanih kršćana izjavilo je da je zadovoljno životom u Izraelu. To pokazuje da kada demokratska država funkcionira tada manjinske zajednice mogu profitirati usprkos činjenici da su manjinske. Međutim, treba biti objektivan i priznati kako u Izraelu kršćani pate podjednako kao i muslimani i drugi nepripadnici judaizma te su podvrgnuti diskriminaciji. Čak ni rodni grad Isusa Krista, Betlehem, nije imun na egzodus. U proteklih 100 godina postotak kršćana u stanovništvu Betlehema pao je s 84% na sadašnjih oko 20%. Osim izraelske vlade i Palestinci su počeli napadati crkve u Betlehemu. Prvi incident dogodio se 28. listopada prošle godine kada je skupina Palestinaca zasula jednu crkvu kamenjem. Na Zapadnoj obali i u Gazi, postotak kršćana u stanovništvu pao je s 11% 1922. na 1,5% u 2017. a posljednjih godina pao je ispod 1%. Tokom 2022. s područja Zapadne obale emigriralo je više od 5.000 kršćana.
Turci kršćani stoljećima su gradili Tursku
U nekadašnjem Carigradu (Konstantinopolu), suvremenom Istanbulu, Crkva Svete Mudrosti (Aja Sofija), koja je bila sjedište istočnog pravoslavlja više od tisuću godina, stoji kao živi podsjetnik na progonstvo i diskriminaciju kršćana u prošlosti i sadašnjosti. Godine 2020. turski autokratski i proislamistički predsjednik Recep Erdogan ponovno ju je pretvorio u džamiju nakon što je bila muzej gotovo jedno stoljeće. Iako je Istanbul prepun džamija (ima ih više od tri tisuće) i mnoge od njih zjape prazne, Aja Sofija je preinačena u džamiju. Zašto? Ne treba biti mudrac da se shvati Erdoganova poruka:„Turci kršćani su stranci u vlastitoj zemlji“. To je nepošteno budući da su Turci kršćanske vjere gradili Tursku stoljećima i ona je ujedno jedna od kolijevki kršćanstva.
Iako je 2017. ISIL poražen u ratovima u Siriji i Iraku islamski fundamentalizam nije poražen dok države poput Saudijske Arabije i Katara imaju vehabistički poredak. Potencijalno obnavljanje džihada u regiji moglo bi još više nauditi kršćanstvu. Glavni problem nije u tome što je kršćana sve manje brojčano nego što im je narušeno samopouzdanje zbog manjka sigurnosti. Irak je jedina bliskoistočna država koja je pokrenula veliki program obnove kako bi pomogla povratak prognanih kršćana. Obnova kršćanskih gradova i sela, domova, škola, crkava i drugih javnih objekata poduzeta je uz potporu vlade. Međutim, malo tko se vratio. Strahovi od ponovnog oživljavanja džihada smanjili su povjerenje u iračku državu te se odlazak nametnuo kao prihvatljivo rješenje.
Legalni političko-društveni poredak u brojnim arapskim državama izvor je diskriminacije. Sustav je kao takav neprijateljski orijentiran prema svim nemuslimanima, osobito kršćanima. Kršćani su često građani ne drugog ili trećeg nego desetog reda, trpe diskriminaciju u obrazovnom sustavu, na radnom mjestu, zajednica ih nastoji izopćiti. Svakodnevna diskriminacija natjerala je brojne sljedbenike Krista na bijeg u zemlje gdje mogu živjeti bez straha za život zbog pripadnosti svojoj vjeri. Naravno, kršćani Bliskog istoka ne bi trebali emigrirati kako bi slobodno prakticirali svoju vjeru i živjeli u skladu sa svojom kulturom i tradicijom. Oni bi morali moći slobodno ispovijedati svoju vjeru u svojim matičnim zemljama.
Apsurdno, jordanski kralj mora braniti kršćane
Cipar ima najveću kršćansku populaciju u regiji (78%), dok samo dvije arapske zemlje daju kršćanima poseban status: Jordan i Libanon. Jordanski kralj Abdullah II. pokazuje veliku brigu za kršćane Bliskog istoka. U rujnu prošle godine, tijekom svog govora na 77. zasjedanju Opće skupštine UN-a izrazio je bijes zbog njihovog lošeg položaja. Kritizirao je Izrael da zlostavlja kršćane, ali i pripadnike drugih manjinskih vjera u gradu Jeruzalemu, koji se uz Betlehem smatra gradom kolijevkom kršćanstva. Još 2013. govoreći na dvodnevnoj konferenciji o izazovima s kojima se suočavaju arapski kršćani, Abdullah II. je izjavio da zaštita prava kršćana „nije stvar pristojnosti, već dužnost“. To je, zato što su „arapski kršćani imali ključnu ulogu u izgradnji arapskog društva i obrani naše nacije… Mi imamo dužnost braniti arapski identitet Jeruzalema i štititi njegova islamska i kršćanska sveta mjesta“.
Kvazi-kršćanski Zapad podlo šuti pred progonom kršćana
Izjave Abdullaha II. protiv zlostavljanja bliskoistočnih kršćana bile su jedine koje se mogle čuti u zadnje vrijeme od istaknutih državnika. Ne šute samo arapske zemlje i Izrael (što je donekle i logično budući da su oni ugnjetavači) nego i tzv. zapadni kršćanski svijet, što nije baš logično zbog kršćanske većine u tim zemljama. Na tom posljednjem zasjedanju UN-a nije bilo ni riječi potpore od strane američkog predsjednika Joea Bidena, najmoćnijeg čelnika jedne kršćanske vlade na svijetu. Ili iz Europe, gdje je kršćanstvo našlo svoje najjače uporište.
„Kršćanske“ vlasti na Zapadu, u zemljama Sjeverne Amerike i Europske unije, koje propovijedaju duboku predanost ljudskim pravima u svojim zemljama i širom svijeta, trebale bi snažno podupirati pravo kršćana Bliskog istoka da žive u miru i sigurnosti kao što je potvrđeno člankom 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948.: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima.“
Upravo se od zapadnog svijeta koji je utemeljen na kršćanstvu očekuje da zaštiti svoju braću po vjeri u nefunkcionalnim i nestabilnim državama Bliskog istoka. Tko je tko to pozvaniji učiniti nego države koje javno proklamiraju demokraciju, slobodu i ljudska prava? Ipak, Zapad to ne radi pa ne treba čuditi da zaštita kršćana u svijetu nije uključena u aktualne razvojne planove kao što su recimo 17 ciljeva održivog razvoja UN-a do 2030. U tim ciljevima se uopće ne spominje bilo kakva religija što govori da globalni kreatori održivog razvoja smatraju da vjera nije baš (toliko) važna. U tako lošoj situaciji, kršćani Bliskog istoka ne mogu očekivati da tamošnje lokalne vlade porade na poboljšanju statusa njihovog položaja kada niti moćne vlade iz „kršćanskog svijeta“ ništa konkretno ne rade po tom pitanju.
Zapadni političari koji se smatraju kršćanima, a takvih je većina na pozicijama moći, trebali bi snažno zagovarati prava kršćana na Bliskom istoku, jer ako ondje, u kolijevci kršćanstva nestane Isusovih sljedbenika, nema sumnje kako će kršćanstvo nastaviti gubiti snagu i na Zapadu.
Kršćanstvo se temelji na objavama, događajima i čudima koja se nisu dogodila u New Yorku, Parizu ili Rimu nego na područjima Bliskog istoka, točnije većinom na području Svete zemlje (današnjem Izraelu i Palestini). Zapadne vlade trebale bi zahtijevati npr. od izraelskih vlasti značajniju obnovu kršćanske nazočnosti u Jeruzalemu i Betlehemu, naravno i prekid svih progona. Biblijske povijesne događaje treba poštivati kako bi se pokazalo da je povijest kršćana vrijedan dio povijesti ne samo Bliskog istoka nego i čovječanstva u cjelini. Ipak je Biblija najutjecajnija knjiga svih vremena.
Kako bi se ugroženi kršćani zaštitili u praksi, vrlo je važno da arapski svijet shvati kako je kršćanstvo neizostavna sastavnica njihovog identiteta, kulture, povijesti i sadašnjosti. Da to uistinu žele, zapadni bi diplomati i državnici mogli na to ukazati svojim partnerima u regiji, a mogli bi ih i prisiliti na zaštitu crkvenih zajednica kroz primjenu sankcija na npr. izvoz nafte i plina ili putem uskraćivanja vojne pomoći. Međutim, osim deklarativnog pozivanja na kršćanstvo, razvidno je kako većini zapadnih političara nije stalo do „svoje“ vjere nego isključivo do vlasti, moći i novca. Ipak, na problem treba ukazivati i nadati se nekim pomacima u nadolazećim vremenima.
O žaru, kojim svoju kršćansku vjeru svjedoče egipatski Kopti u svom drevnom pećinskom svetištu, možete pogledati na videu ispod teksta.
(TBT)
