Sredinom januara 1978. u Teheranu i ostalim gradovima izbili su neredi, a demonstranti su nosili transparente i izvikivali parole u kojima su šaha etiketirali izdajnikom te slavili prognanog ajatolaha Ruhullaha Homeinija kao primjer domoljubne čestitosti i poštenja. Prosvjednike od kojih su mnogi bili mladi i studenti razjarili su komentari o ajatolahu u teheranskim novinama Etella’at. Uz studente i mlade prosvjedovali su i nezaposleni pristigli sa sela u grad.
Reza Pahlavi koji je bio oslabljen godinama i bolešću, bio je zapanjen izbijanjem otvorenoga neprijateljstva protiv njegove vlasti. Kolebao se između koncesija i represije, uvjeren kako su prtesti dio šire međunarodne zavjere protiv njega. Šah je u početku nastavio svoj program liberalizacije i radije je odlučio pregovarati s demonstrantima nego koristiti silu. Obećao je da će se demokratski izbori održati sljedeće godine. Cenzura je ublažena i izdana je rezolucija kako bi se smanjila korupcija u vladi i državnoj upravi. Uhapšeni demonstranti su ubrzo puštani na slobodu.
Policijske snage nisu bile adekvatno obučene da kontroliraju demonstracije stoga je tu ulogu preuzela vojska. Ona je dobila naputak da ne koristi „smrtonosnu silu“ iako su neiskusni vojnici znali prekoračiti silu što je samo dolijevalo ulje na vatru ionako uzavreloj atmosferi. Do ljeta 1978. protesti su stagnirali. Ostali su u smirenom stanju četiri mjeseca. Oko 10 hiljada sudionika u svakom većem gradu (s iznimkom Isfahana gdje su protesti bili veći i u Teheranu gdje su protesti bili manji) protestiralo je svakih 40 dana. To je činilo veliku manjinu u odnosu na ukupnu populaciju. Premda su tenzije ostale prisutne, početkom ljeta izgledalo je da je šahova politika rješavanja krize uspješna. Analitičari CIA-e su zaključili kako Iran nije niti u predrevolucionarnim niti revolucionarnom stanju. Takve krive procjene CIA-e smatraju su jednim od najvećih strateških promašaja koje je CIA ikad doživjela od njezinog osnutka 1947.
Dana 19. avgusta u jugozapadnom gradu Abadanu četiri piromana su zablokirala vrata kinodvorane Cinema Rex i unutra podmetnuli požar. To je bio najveći teroristički napad u povijesti do 11. septembra 2001. i napada na njujorške blizance. 422 osobe u kinu je izgorjelo do smrti. Ajatolah Homeini je odmah okrivio Pahlavija za incident, a vlasti su okrivile islamiste. Zbog prevladavajuće revolucionarne atmosfere, javnost je krivila režim za požar unatoč vladinom inzistiranju da oni nemaju veze s tim. Deseci hiljada demonstranata okupiralo je ulice uzvikujući „spalite šaha“ i „šah je kriv“. Do danas nisu otkriveni pravi krivci za požar. Međutim, nikakvi ustupci više nisu mogli spasiti šahov režim. Javnost je proključala od bijesa i bila je voljna svrgnuti Pahlavijev establišment. Premda je šahova policija privremeno uspostavila kontrolu, ponovni protesti u Teheranu u rujnu 1978., tokom kojih su organi reda pobili stotine ljudi pokazali su kako ulica izmiče kontroli države. Najtragičniji je bio „Crni petak“ 8. septembra kad je na trgu Jaleh u Teheranu ubijeno oko 100 ljudi a ozlijeđeno je više od 200. Taj događaj je ključan u Iranskoj revoluciji jer je okončao svaku „nadu u kompromis“ između protestnog pokreta i režima. Septembarski protesti također su pokazali kako su se protiv šaha ujedinili ljevičarski i umjereni islamistički krugovi te islamistička opozicija na čelu s Homeinijem kao najistaknutijim simbolom.
Američka reakcija na islamsku revoluciju
Za američke stručnjake za Iran, ljevica a ne islamisti i nadalje je predstavljala najveću prijetnju. Bilo je malo vjerovatno da će se te dva tabora približiti. Kao što je State Department utvrdio tokom posljednje velike krize 1963.: „Komunistička propaganda pokazivala je, s jedne strane, antireligijsko raspoloženje, a s druge toleranciju prema šahovima reformama; mule se tradicionalno neprijateljski postavljaju prema Rusiji i komunizmu“. Američki policymakeri zato su Iransku revoluciju sagledavali u širemu hladnoratovskom okviru, u kojem bi svaka prijetnja šahovu režimu išla u prilog komunističkoj partiji Tudehu. Usto, Tudeh se pojavljivao kao nositelj alternativnog koncepta savremenosti i za razliku od „reakcionarnih“ islamista, na koje se u Washingtonu gledalo jedino kao na negativnu snagu, mogao je vladati zemljom. Premda su Amerikanci nastojali uspostaviti veze i s umjerenom islamskom opozicijom i s islamistima te je pokušaje Homeini odlučno odbijao. CIA i američka ambasada zaključili su kako Amerika nema drugog izbora nego i dalje podržavati šaha.
Homeini na potezu
Nakon što ga je režim Saddama Husseina prognao iz Iraka nanijevši mu uvredu koju nikad nije zaboravio, ujesen 1978. Homeini je iz svog novog boravišta u progonstvu, ovoga puta iz Pariza, počeo slati naputke iranskoj opoziciji. U svojim porukama koje je širio preko magnetofonskih i videovrpci, ajatolah je pozivao narod da nastavi sa štrajkovima i protestima, te vojsku da se pobuni protiv nevjerničke vlade. Homeini je također počeo uobličavati široki politički program u kojemu su posebno mjesto zauzimale riječi poput nezavisnosti, demokratije i slobode premda uz dodatak pridjeva islamski kao svojevrsnog pojašnjenja i ublaženja. Opozicionari svih političkih opredjeljenja počeli su opsjedati Homeinija u Parizu pridonoseći stvaranju dojma kako se ajatolah postavio na čelo šarolikih i širokih snaga otpora režimu. No, ti saradnici nisu imali preveliki utjecaj na Homeinijeve ideje o državi koju je kao ajatolah želio izgraditi. Baš suprotno. Često bi ostajao zgranut njihovim sekularizmom pa bi ih korio i pozivao da se vrate na put istinskog islama. Jedino vraćajući se tom putu, vjerovao je Homeini, mogli bi postati integralnim dijelom revolucije.
Svrgavanje šaha i povratak ajatolaha
Šahova se vlada urušila u decembru 1978. kad je milion ljudi marširalo na Teheran zahtijevajući svrgavanje monarha i povratak ajatolaha. Marševi su upriličeni tokom Ašure, dva najvažnija dana u mjesecu Muharemu, kad se šijiti prisjećaju mučeništva imama Huseina u 7. stoljeću. Parole prosvjednika bile su pune simboličkih značenja koja su se vrtjela oko žrtvovanja i pročišćenja – riječi koje su dominirale prethodnim protestnim skupovima a Homeini ih je želio čuti. Marševi tokom mjeseca Muharema bili su ne samo moćan simbol premoći islamskog diskursa u redovima opozicije već su istodobno otkrivali i svu nemoć šahove vlasti. Reza Pahlavi napustio je zemlju 16. januara 1979. i nije se više vratio. Posljednja vlada koju je šah doveo na vlast, prevođena mosadekističkim nacionalistom Shahpurom Bakhtiyarom, počela je ubrzo sve veći broj svojih ovlasti prepuštati Islamskom revolucionarnom vijeću što ga je imenovao Homeini. Ajatolah se 1. februara trijumfalno vratio u Teheran gdje su ga brojni obični Iranci pozdravili kao Imama, Poslanikova potomka koji se vratio kako bi iskupio svoj narod.
Važnost iranske revolucije za Hladni rat
Iranska revolucija ojačala je otpor Trećeg svijeta dominaciji SAD-a i SSSR-a. Premda je još od kraja Drugog svjetskog rata ljevica bila glavna snaga suprotstavljanja Sjedinjenim Državama, povratak Homeinija u Teheran i Islamska Republika Iran koju je počeo uspostavljati, pretpostavljala je postojanje alternativnog žarišta protivljenja u kojemu se svjetovna pravda izvodi iz riječi Božje, a ne isključivo čovjekovih odluka. Islamizam je nudio ideologiju usredotočenu upravo na Treći svijet, a preko koje se moglo osuđivati oba zapadna projekta modernizacije. Dok je revolucija bila na vrhuncu, jedan je teheranski studentski aktivist u intervjuu naglasio:„ Imperijalizam nas iskorištava i dominira cijelim svijetom. Imperijalizam svakoga želi pretvoriti u svog slugu te želi zagospodariti nad svima. Amerika bi željela da pod svoje stavi iransku državu i narod. S druge strane, islamska je republika sklona svim slobodnim i nezavisnim vladama koje se zalažu za pravdu. To je ona vrsta vladavine koju su ljudi željeli i sami je stvorili; ova je vlada prijatelj slobode, a neprijatelj imperijalizma, komunizma i svih sličnih. Zemlje poput Amerike ne daju slobodu onima kojim je potrebna i sklona je jedino klasi koja je nad njima zavladala“. Međutim, iako su osuđivali zapadnjački modernizam, iranski islamisti pomno su izbjegavali osuđivati tehnologiju i organizacijske metode što ih je modernizam podrazumijevao. Homeini nije prestajao ponavljati kako muslimani moraju još više otvoriti pristup kao i povećati razumijevanje savremenog razvoja, a istodobno ne dopuštati da materijalna dobra zavladaju njihovim razmišljanjima. Znanstveni napredak valjalo je upregnuti da služi islamu.
Iran i Amerika
Za Homeinijev novi režim sučeljavanje sa SAD-om iSSSR-om (posebice nakon invazije na Afganistan 1979.) bila je ključna potvrda vlastite revolucionarne i vjerske ispravnosti. U poruci hodočasnicima koji su u septembru 1980. kretali u Meku, Homeini je pozvao sve vjernike na međunarodnu solidarnost i spremnost na žrtvu za svoju vjeru: „Neutralne zemlje, pozivam vas da posvjedočite kako se Amerika sprema uništiti sve nas. Osvijestite se i pomognite nam postići naš zajednički cilj. Okrenuli smo leđa i Istoku i Zapadu, kako bismo sami upravljali svojom zemljom. Zaslužujemo li stoga da nas se napada i s Istoka i sa Zapada? Imajući na umu postojeće uvjete na svijetu, pozicija koju smo izborili povijesna je iznimka, ali ako umremo, prijeđemo u mučeništvo ili doživimo poraz, naš se ostvareni cilj neće izgubiti“.
Unatoč Homeinijevoj žestokoj antiameričkoj retorici, brojni članovi administracije Jimmiya Cartera i nadalje su vjerovali kako je s novim iranskim režimom moguće pronaći neki modus vivendi. Očekujući kako će glavni izazov američkoj agendi uslijediti s ljevice, CIA i stručnjaci za Iran u Vijeću za nacionalnu sigurnost nastavili su s pokušajima uspostave kanala komunikacije s unutarnjim krugom oko Homeinija sve dok skupina pod nazivom „Studenti koji slijede Imamovo učenje“ nije zaposjela američku ambasadu. Tek kad je Homeini otvoreno, kao odgovor na šahov dolazak u Ameriku, podržao zauzimanje zgrade i potom držanje osoblja ambasade kao taoca, Washington je shvatio kako su islamisti nepomirljiviji neprijatelji Amerike i od komunističke stranke Tudeh i o ostale iranske ljevice. Carterova neuspjela vojna operacija spašavanja talaca potvrdila je nemoć SAD-a u postrevolucionarnim zbivanjima te je Homeiniju pružila odličnu priliku da, u ime vanjske prijetnje revoluciji, sve svoje domaće rivale istisne na marginu.
Iran i Sovjetski Savez
S vremenom, sovjetsko viđenje Iranske revolucije na mnogo je načina podsjećalo na američko. U očima Međunarodnog odjela CK KPSSSR-a Iran se od 1945. nalazio pri vrhu zemalja zrelih za revoluciju. SSSR je održavao bliske veze ne samo s Tudehom i ljevicom već s umjerenom islamskom opozicijom. Moskva je najprije očekivala da će kriza iz 1977.-1978. uroditi zamjenom šahove autokratije nekim oblikom nacionalističke ustavne vlade poput Mosadekove. Kad je potkraj 1978. postalo razvidno kako će Mohamed Reza odstupiti s vlasti i kad su se štrajkovi proširili, Međunarodni odjel počeo je vjerovati kako bi Tudeh mogao dobiti stvarnu priliku da utječe na budući politički život i prilike u Iranu.
Moskva je preporučivala, a Tudeh se pridržavao, strategije bliskog poistovjećivanja s ajatolahom kao revolucionarnim vođom. U posebnoj izjavi vodstvo Tudeha zanijekalo je da namjerava „smjesta graditi socijalizam“ ali je obznanilo kako kani „učvrstiti antiimperijalistička postignuća“. „Posve je jasno da su antiimperijalističke snage aktivne pod vodstvom Homeinija“, kaže se nadalje u saopćenju. „Zbog toga su najvažnije snage iranske ljevice i Tudeha… stale iza Homeinija“. Sredinom 1979. u Moskvi su se pojavila dva vrlo različita pristupa iranskom pitanju. Sukladno postupnom pristupu, koji je zagovarao šef Međunarodnog odjela Boris Ponomarjev i vođa većine u Politbirou, Iranska je revolucija bila antiimperijalistički pokret koji će se s vremenom okrenuti ljevici u potrazi za političkim usmjerenjem. U međuvremenu, najvažnije je bilo izbjeći kontrarevoluciju koju bi mogao potaknuti SAD.
Drugi glavni pristup, koji je promicao šef KGB-a Jurij Andropov, procjenjivao je kako će u doglednoj budućnosti mule u svojim rukama držati konce iranske politike, a da je Tudeh preslab i suviše razjedinjen da bi stekao veći utjecaj. U najboljem se slučaju SSSR mogao nadati nekom obliku nagodbe s Homeinijem, sukladno kojoj bi iranski vođa utišao svoje retoričke napade na Sovjetski Savez, suzdržao se od intervencije usmjerene protiv komunističke vlade u susjednom Afganistanu, te ne bi stvarao „teškoće“ „antiimperijalističkoj politici“ glavnih sovjetskih saveznika u regiji, Iraku i Siriji. Dolazak veterana KGB-a general-majora Leonida V. Šebaršina u Teheran kao rezidenta, imao je za cilj zajamčiti sovjetskom vodstvu da će primati dovoljno obavještajnih informacija kako bi se moglo opredijeliti između ta dva pristupa, ali i da shvati kako ta dva stajališta ne moraju nužno biti protivrječna.
Dvojakost stajališta u pogledu Iranske revolucije među njegovim savjetnicima, utjecala je i na poglede generalnog sekretara KP SSSR-a Leonida Brežnjeva. U razgovoru s istočnonjemačkim vođom Erichom Honeckerom početkom oktobra 1979. Brežnjev je upozorio na „tendencije ne baš osobito pozitivne naravi“ u sovjetsko-iranskim odnosima, te naglasio kako „naše inicijative u pogledu razvoja dobrosusjedskih odnosa s Iranom trenutno ne donose nikakvih praktičnih učinaka u Teheranu“. Također se požalio na ajatolahove kampanje protiv ljevice i progone nacionalnih manjina. „Sve nam je to poznato“ rekao je Brežnjev. „No, još nam je nešto jasno: Iranska je revolucija potkopala vojno savezništvo Irana i SAD-a. Kad je riječ o cijelom nizu međunarodnih pitanja, posebice u pogledu Bliskog istoka, Iran sada zauzima antiimperijalistička stajališta. Imperijalizam pokušava ponovno steći utjecaj u regiji. Mi se nastojimo oduprijeti tim naporima. Strpljivo radimo sa sadašnjim iranskim vodstvom i pridobivamo ih za razvijanje na temeljima jednakopravnosti i uzajamne koristi“.
Poslije izbijanja talačke krize u novembru 1979., Šebaršinova izvještaji Moskvi postajali su sve nepovoljniji. Dok je sovjetski ambasador u Teheranu, Vladimir Vinogradov, tumačio i ocjenjivao Homeinijev pristup Moskvi neprijateljskim ali opreznim zbog straha da se istodobno ne sukobi s obje supersile, rezident KGB-a ga je doživljavao sve izrazitije neprijateljskim. U Šebaršinovim izvještajima govorilo se o tri scenarija:1. Amerikanci će izvesti uspješnu akciju svrgavanja režima;2. Homeinijevi reakcionarni sljedbenici preuzet će vlast i prevladati razlike sa Sjedinjenim Državama;3. Ajatolah će ostati na vlasti ali će u njega sve više jačati antisovjetizam i počet će poticati muslimane na pobune diljem cijele regije. Pokazalo se kako su na neki način i Vinogradov i Šebaršin bili u pravu.
Iako nije napuštao svoje javne osude komunizma i SSSR-a kao „drugoga velikog sotone“, Homeini se uvijek brinuo da izbjegne otvoreni sukob sa Sovjetima. Svi pozitivni ciljevi što ih je Moskva postavljala kad je riječ o Iranu, pokazali su se pukim tlapnjama. Neuspjeh Moskve u nastojanjima da odgovori svog saveznika Saddama Husseina od napada na Iran u septembru 1980., istodobno je značio da se neće ostvariti sovjetska želja za uspostavom regionalne antiimperijalističke fronte. KGB-ove metode konstantnog prikupljanja informacija pridonijele su krahu stranke Tudeh. Pod izlikom da su joj članovi sovjetski špijuni, islamisti su pregazili Iransku komunističku partiju. Nekoliko je hiljada komunista uhapšeno, na stotine smaknuto. Kao gesta dobre volje prema Sovjetima, pošteđeni su životi glavnih partijskih vođe, no, dok su bili u tamnicama, velik broj njih prešao na islam što je bio znak ideološkog sloma iranskoga komunizma. General Šebaršin je prognan, ali uskoro je u moskovskom sjedištu te službe, kao šef inostranih obavještajnih odjela i operacija KGB-a, dobio priliku naširoko širiti svoje antiislamističke stavove.
Zaključak
Bijela revolucija u Iranu posve je preokrenula razvojni put te bliskoistočne zemlje. Mohamed Reza Pahlavi iz temelja je promijenio Iran te ga preobrazio iz jedne siromašne i zaostale zemlje u modernu zemlju koja je započela brojne planove modernizacije, urbanizacije, industrijalizacije, opismenjavanja, razvoja zdravstvenog sustava i sl. Iran je za vrijeme šahove vlasti bio prihvaćen na Zapadu kao ključni američki saveznik protiv Sovjetskog Saveza. No, pokazalo se kako se sa sekularizacijom i modernizacijom otišlo predaleko za jednu ipak tradicionalno muslimansku zemlju gdje vjerski šijitski vođe imaju jak utjecaj. Također, Irance je smetalo što je njihova zemlja postala marioneta Amerike. Dok se životni standard stanovništva povećavao šah nije imao briga oko oporbe, ali kad je stao gospodarski rast, krenula inflacija i nestašica robe a velik broj ljudi postao nezaposlen, brojne opozicijske skupine odlučile su djelovati.
Za obje supersile, i Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, Iranska je revolucija bila prekretnica u odnosima s Trećim svijetom. Za SAD to je značilo kako komunizam nije jedina sveobuhvatna suvremena ideologija koja se suprotstavljala američkoj moći. Iako će tek tokom rata u Afganistanu i nakon sloma SSSR-a, Washington početi gledati na islamizam kao glavni izazov i prijetnju, već su se jasno vidjeli znaci rastuće opasnosti od američkog intervencionizma protiv muslimanskih zemalja.
Za Sovjete je Homeinijeva pobjeda značila da je marksistička teorija o revolucijama u Trećem svijetu zapala u velike probleme. Štoviše, izraziti internacionalizam Iranske revolucije izazivao je zabrinutost u Moskvi budući da se pojavljivao kao izravan konkurent ljevičarskim nacionalističkim i antiimperijalističkim pokreta diljem Trećeg svijeta. No, početkom 1980-ih godina sovjetski su marksisti i dalje pojavu i širenje političkog islama bili skloni promatrati kao jedan od „glavnih trendova“ što su „objektivno“ vezani uz zapadni imperijalizam. Većina je moskovskih kreatora politike s vremenom počela pogrešno vjerovati kako će, zbog zajedničke antikomunističke naravi, režimi poput iranskoga završiti na istoj strani sa SAD-om.
Islamska revolucija iznenadile je mnoge u svijetu ali kad se gleda povijest Irana ona nije slučajna. Revolucija je promijenila Iran više od bilo kojeg događaja ranije, a isto tako je djelovala i na promjenu položaja zemlje u svijetu. Postignuti rezultati su većinom briljantni. Iran je postao uspješna država s razvijenom privredom, zdravstvom, obrazovanjem i vojskom te veoma moćna regionalna sila i neprijatelj Amerike što je ostao do danas. Zahvaljujući okretanju Irana islamu uslijedio je polagan ali siguran revival islama u svijetu. Islamska revolucija utjecala je na mnoge sekularne ili ateistički orijentirane ljude muslimanskog podrijetla da se vrate svojoj vjeri, a također je nadahnula mnoge islamističke pokrete da pokušaju uspostaviti islamski (šerijatski) poredak u svojim zemljama. Uz to, Iran je kao šijitska država dao dodatni žar šijitsko-sunitskom sukobu u islamskom svijetu. Teheran kroz financiranje i obuku pomaže brojnim šijitskim pokretima na Bliskom istoku kako bi suzbio sunitski utjecaj i kako bi postao svojevrsni lider islamskog svijeta.
44 godine nakon revolucije, osujetivši brojne nemilosrdne napore Sjedinjenih Država i zapadnih sila da svrgnu legitimnu islamsku vladu i zamijene je zapadnim satelitskim režimom, Islamska Republika Iran još uvijek postoji kao ponosna i suverena država. Nedavni protestanti koji su bili zavedeni pričom o zapadnoj sekularnoj demokraciji trebaju razmotriti žrtve koje su podnijeli borci-mučenici za Islamsku Republiku a te žrtve nisu male. Prema konsenzusu povjesničara između dvije i tri hiljade ljudi izgubilo je živote između januara 1978. i februar 1979. Kad se dodaju tu i druge patnje i žrtve koje je zemlja propatila zbog zapadnih sankcija i ratova u regiji, nemoguće je odvojiti Islamsku revoluciju od savremenog Irana. Sve što je postigao Iran u posljednje 44 godina postigao je zahvaljujući odanosti idejama revolucije.
(TBT, G.N., Autor: Matija Šerić)
