Dana 11. februara ove godine diljem Irana svečano je obilježena 44. godišnjica Iranske iliti Islamske revolucije. Večer uoči obljetnice održan je vatromet u Teheranu i drugim gradovima uz izvikivanje revolucionarnih parola poput „Alahu Akbar“ („Bog je velik“). Na sam dan godišnjice narodne mase mahale su fotografijama pokojnog utemeljitelja Islamske revolucije ajatolaha Ruhollaha Homeinija, aktuelnog vrhovnog vođe ajatolaha Ali Khameneija i legendarnog generala Qasema Soleimanija, ubijenog u američkom napadu 2020. u blizini Bagdada koji je postao jedan od brojnih mučenika revolucije. Puštanje šarenih balona i papira s tornja Azadi, nastup padobranaca iranskih oružanih snaga i masovno pjevanje iranske nacionalne himne bili su među slavljeničkim događajima održanim na trgu Azadi. Skupovi podrške revoluciji održani su u 1.400 iranskih gradova i 38.000 sela.
Svakog 11. februara, iliti 22. dana mjeseca Bahmana, održavaju se skupovi u čast revolucije s velikim patriotskim žarom. Održavajući govor na Trgu Azadi, iranski predsjednik Ebrahim Raisi pohvalio je 22. Bahman kao dan pobjede „istine nad lažima“, dan pobjede „potlačenih nad arogantnima“ i ostvarenje „čuda stoljeća“. Raisi je izjavio da je epski dan okončao tiraniju i ovisnost te označio početak neovisnosti, slobode i Islamske Republike, dodajući da je taj dan donio kristalizaciju volje velike nacije Irana. Ističući da su i uspostava i nastavak režima šaha Reza Pahlavija bili protiv volje nacije, predsjednik je dodao: „Počinili su zločine i izdaju tokom svoje vladavine i nisu bili zabrinuti za velike kapacitete (iranskog naroda), a brinuli su samo za zadovoljstvo globalne hegemonije i Sjedinjenih Država“. S obzirom da usprkos nedavnim prosvjedima u Iranu, šerijatski poredak ima snažnu podršku naroda treba se prisjetiti kako je došlo do uspostave suvremene Islamske Republike Iran.
Šahov Iran – odani američki saveznik
1970-ih Hladni rat je doživljavao svoj vrhunac, posebice u Trećem svijetu: Latinskoj Americi, Africi, Aziji. To je bilo i desetljeće u kojemu su se počela dovoditi u pitanje polazišta američke ali jednako tako i sovjetske hegemonije. Iranska revolucija 1978.-1979. značila je raskid s već uobičajenom pojavom da revolucionarne pobune protiv postojećih poredaka kreću s marksistički usmjerene ljevice. Prvi put dogodilo se nešto potpuno suprotno. Svrgavanja šaha Mohameda Reze Pahlavija nisu izvršili ljevičari nego revolucionari koji su inspiraciju tražili u Kuranu, vjerovjesniku Muhamedu i Bogu.
Otkako je 1953. uz američku podršku svrgnut premijer Irana Muhamed Mosadek, Iran je postao najbliži i najmoćniji saveznik SAD-a na Bliskom istoku. Režim iranskog autokrata i monarha Reze Pahlavija, učinio je sve kako bi osigurao nastavak iznimno važnih isporuka iranske nafte Zapadu. S druge strane, američka pomoć u oružju i izobrazbi omogućila je šahu da razvije najsavremeniji vojni stroj u regiji. Suradnjom sa SAD-om i Velikom Britanijom, šahov je režim postao jamac sigurnosti omanjih konzervativnih država u regiji i pomorskih putova koji su spajali Arapski poluotok sa zapadnim tržištima nafte.
Početkom 1970-ih, Iran je izrastao u ključnoga regionalnog saveznika SAD-a te postao jednim od režima, zajedno s Brazilom, Južnom Afrikom i Indonezijom, na koje je administracija američkog predsjednika Richarda Nixona gledala kao na presudne činioce onemogućavanja zaokreta Trećega svijeta u socijalizam. Međutim, šahovi ključni ciljevi nisu se poglavito ograničavali na područje vanjskih poslova. Kako je kao mlad čovjek proživio vanjske intervencije i komadanje svoje zemlje u različite zone utjecaja (koje su prisvajale strane vlade i njihove naftne kompanije), Mohamed Reza bio je odlučan ponovno iz temelja obnoviti Iran kao savremenu državu, osigura ekonomski rast i snažne oružane snage. Inspiracija šaha bila je Amerika koja su poslije izbora Johna F. Kennedyja za predsjednika prigrlila Iran kao jednu od ključnih zemalja što uspješno provodi proces modernizacije. Amerika je odlučila pomagati Iranu pokretanjem posebnih programa potpore u civilnom sektoru te pružanjem pomoći vojsci. „Tokom proteklih mjeseci šah je pokrenuo te čvrsto i odlučno proveo program reformi i time drastično i zauvijek promijenio političko stanje i buduća kretanja u Iranu“, izvijestio je izvršni sekretar State Departmenta William Brubeck u januaru 1963. „Uklonjen je i nestao velik dio dosadašnjega konteksta i ozračja u kojima se zbivao iranski politički život, a politički su se procesi prelili u nov splet veza i odnosa u kojemu nove snage djeluju uz nove partnere.“
Bijela revolucija
Šahova „Bijela revolucija“ jedan je od najambicioznijih pokušaja nekomunističke modernizacije u Trećem svijetu. U planovima razrađenim uz pomoć zapadnih ekonomista i stručnjaka za društvene znanosti, posebno se naglašavala izgradnja velikih objekata teške industrije i elektrana. U njima se velika pozornost davala pokretanju industrijskih grana okrenutih izvozu, posebice iranske tekstilne industrije; uvozu novih tehnologija; te otvaranju prema stranim ulaganjima. U zemljoradnji, sektoru u kojemu je posla i nadalje nalazila većina radno aktivnog stanovništva, Bijela revolucija obećavala je bolje uvjete – uglavnom preko vladinih programa navodnjavanja zemljišta te uvoza kvalitetnog sjemena i gnojiva. Međutim, šah je putem zemljišne reforme, obrazovanja te kampanje opismenjavanja i emancipacije žena, želio provesti i dramatične promjene u društvenom položaju seljaštva. Transformacija društva bila je jednako važan cilj revolucije kao i gospodarski napredak.
Podrška Amerikanaca
I Kennedyjeva i Johnsonova administracija pozdravljale su takve šahove poruke zato što su se posve podudarale s američkim vrijednostima. Nakon što su u ljeto 1963. pripadnici islamskog klera prosvjedovali protiv tih reformi, Kennedy je uputio osobno pismo šahu: „Dijelim tugu što ju morate osjećati zbog gubitka života vezanih za nedavne neumjesne pokušaje zaustavljanja vašeg programa reformi. Međutim, kad Vaš narod shvati važnost mjera koje poduzimate kako biste uspostavili društvenu pravdu i stvorili uvjete u kojima će se svakom Irancu pružati jednaka prilika, uvjeren sam da će takve manifestacije postupno nestajati. Također, znam da ćete se složiti kako bi snažno i rastuće gospodarstvo moglo poslužiti kao najbolji oslonac za program temeljnih reformi koji ste započeli.“ Kennedy je zatim nastavio propovijedati o vrlinama američkog ekonomskog modela.
Međutim, ni JFK ni Johnson nisu poslušali upozorenja da program modernizacije izolira šaha od njegovih bivših konzervativnih sljedbenika i islamske zajednice. „Šah sada govori u ime čak i manjeg dijela vladajuće elite nego što je bio slučaj prije dvije godine“, izvijestio je poslije posjeta Teheranu u januaru 1963. William R. Polk, djelatnik Odjela za planiranje politike pri State Departmentu. „Ne vjerujem da smo danas u boljem položaju nego što smo bili prije dvije godine. Naprotiv, vjerujem da bismo mogli biti u znatno gorem položaju.“
Otpor muslimanskih vođa
Uočivši tu slabu točku već pri pokretanju Bijele revolucije 1963. godine, islamski vjerski vođe osjetili su se dovoljno jakima da počnu govoriti protiv šaha. Iako su šijitski klerici, imali vrlo malo ili nimalo doticaja s islamističkom misli, većina je ipak vjerovala kako bi njihove čelne ličnosti, ajatolasi, trebali utjecati na oblikovanje državne politike. Štoviše, stvorio se dojam kako je šahova Bijela revolucija izravan izazov utjecaju i uvjerenjima islama. Jedan od ajatolaha, 63-godišnji Ruhollah Homeini, tokom pobune iz 1963. godine počeo je javno upozoravati šaha kako kompromitira islam i iranski suverenitet: “Prezreni, bijedni čovječe, prošlo ti je već 45 godina života. Nije li ti došlo vrijeme da promisliš i osvrneš se unatrag, porazmisliš kamo te sve to vodi…? Ne možeš biti siguran da se jednog dana stanje neće promijeniti, niti da će ti oni što te okružuju ostati prijateljima. To su prijatelji dolara. U njih nema vjere, nema lojalnosti.“
Za lekciju održanu šahu Homeini je nagrađen s 14 godina egzila, najprije u Turskoj i naposljetku u Francuskoj. Tokom vremena provedena u egzilu ajatolah je postao zagovornik političkog islama, nalazeći poticaj u islamu kao vjeri i usvajajući organizacijske ideje koje je promicala ljevičarska opozicija šahu. Početkom 1970-ih godina Homeini je zaključio kako je Iranu potreban revolucionarni pokret, koji će kao svoj cilj postaviti svrgavanje monarhije i uspostavu islamske republike zasnovane na šerijatskom iliti islamskom pravu, a kojom bi rukovodili vjerski stručnjaci. „Temeljna razlika između islamske vladavine i ustavne monarhije te republike je u sljedećem: dok se u (ustavnim) režimima predstavnici naroda ili monarh bave donošenjem zakona, u islamu zakonodavna vlast i ovlast za usvajanje zakona isključivo pripadaju Bogu svevišnjem“, propovijedao je Homeini. Drugim riječima, prihvaćanje svjetovne države (bilo koje svjetovne države), za muslimanske je zemlje značilo svetogrđe, i moglo bi u izvjesnim uvjetima neizbježno nametnuti potrebu pokretanja svetog rata – džihada – protiv nevjernika kako bi se oslobodilo muslimane.
Za Homeinija i njegove sljedbenike veze šaha sa Sjedinjenim Državama dokazivale su nemogućnost provedbe njegovih reformi. U završnoj salvi ispaljenoj na monarha prije protjerivanja iz Irana, ajatolah se zapitao: „Od kakve su ti koristi američki vojnici i vojni savjetnici?… Ne znam kamo se djenula ta ‘bijela’ revolucija o kojoj se toliko galami. Bog zna da sam svjestan (i ta mi svjesnost izaziva bol) zabačenih sela, gladi našeg naroda i nereda među našim zemljoradničkim slojevima… Neka američki predsjednik zna kako je u očima iranskog naroda, zbog nepravde što ju je nametnuo našoj muslimanskoj zemlji, danas najodvratniji pripadnik ljudske vrste.“
Iran – najvažniji američki regionalni saveznik 1970-ih
Ni šah ni Amerikanci nisu se osvrtali na Homeinijeva upozorenja. Početkom 1970-ih Iran je postao najvažniji regionalni saveznik SAD-a, važniji čak i od Izraela, države s čijom je vladom šah započeo usklađivati svoj otpor arapskim zemljama. Glavna meta američko-iransko-izraelske suradnje bio je irački baasistički režim pod vodstvom Ahmada al-Bakra i Saddama Husseina, odnosno iračka svjetovna ljevičarska vlada povezana sa Sovjetskim Savezom. Tokom posjeta Teheranu na povratku sa sastanka u Moskvi, potkraj juna 1972., predsjednik Nixon objašnjavao je šahu kako će Sjedinjene Države ravnotežu snaga u regiji nastojati okrenuti sebi u korist, „pokazujući kako ni arapski radikalizam, a niti sovjetsko oružje ne mogu ostvariti arapske ciljeve“.
Kurdski separatisti na sjeveru Iraka predvođeni Kurdskom demokratskom strankom Mustafe Barzanija, koje su uvježbavali i naoružavali i Iran, SAD i Izrael, (često i sovjetskim oružjem što ga je izraelska vojska oduzela Egiptu tokom rata iz 1973.) trebali su poslužiti kao glavni oslonac za provedbu planova i sredstvo kojim se kanilo destabilizirati irački režim. No, protivofenziva koju su, uz sovjetsku podršku, pokrenuli Iračani potkraj 1974. pokazala se prevelikim zalogajem za Kurde, pa se šah 1975. radije odlučio za nagodbu s Bagdadom po kojoj je za napuštanje Kurda zauzvrat ishodio određene teritorijalne ustupke uz obećanje da će Iračani ograničiti djelovanje iranskih izbjeglica poput ajatolaha Homeinija. Nakon što im je zatvorena iranska granica, irački su se Kurdi našli pred katastrofom. „Općom šutnjom naš se pokret i naš narod uništavaju na nevjerojatan način“, Barzani je pisao Henryju Kissingeru. Na očajničke pozive za pomoć CIA-i koja su inače brinula za njega, američka administracija nije odgovarala jer je bila posve usredotočena na Indokinu, a usto još nije željela iznevjeriti šaha.
Bijela revolucija u velikim problemima
Potkraj 1976. postalo je već razvidno kako šahova Bijela revolucija upada u teškoće. Vlada je povela zemlju kroz zapanjujući gospodarski rast zasnovan na uzletu cijena nafte s početka sedamdesetih. No, dok se u razdoblju od 1972. do 1976. dio ukupnoga BDP-a nevezanog za naftu već udvostručio, BDP per capita utrostručio, a javna potrošnja zabilježila sedmerostruko povećanje – ciljevi razvojnog plana za 1973.-1978. dodatno su se morali proširivati kako bi se poklapali s novim procjenama prihoda od nafte.
Više je novca i ulaganja upumpavano u gospodarstvo nego što bi to Iran uopće mogao apsorbirati. Zato je već negdje 1975. inflacija podivljala, korupcija i ekonomska nejednakost porasli, a špekulacije zemljištem uzdrmale učinke zemljišne reforme. Kad čak ni golemi naftni prihodi nisu mogli zadovoljiti šahove potrebe za državnim ulaganjima i programima, uvećani su porezi i ponovno se pokrenulo inozemno zaduživanje, u većim razmjerima nego ikad. Situacija u privredi se pogoršala zbog pada cijena nafte, fluktuacije u potrošnji nafte na Zapadu – to je bio dodatni šok za iransku ekonomiju koja je rapidno rasla od početka 1950-ih poglavito zbog izvoza nafte i naftnih derivata. Istodobno, vlada je propisala minimalne nadnice kako bi se izbjeglo radničke nemire, uvela kontrolu cijena kao dio kampanje protiv „neodgovornosti bogatih ili parazita naše zemlje“, te krenula u progon pripadnika srednjih slojeva koji su izbjegavali plaćati poreze.
Represija šahova režima
Uz sve veće probleme u gospodarstvu, represija režima Reze Pahlavija povećala se tijekom turbulentnih sedamdesetih godina. Prilike za politički pluralizam bile su vrlo loše. Opozicione stranke poput Nacionalnog fronta (labave koalicije nacionalista, muslimanskih vjerskih vođa i nekomunističkih ljevičarskih stranaka) i prosovjetske komunističke stranke Tudeh marginalizirane su i stavljene izvan zakona. Društveni i politički otpori vlastima bili su suočeni s cenzurom, nadzorom, nasiljem, ilegalnim zatočenjem ili mučenjem. Mnogi su podržavali ideju da su iranski eksperimenti s parlamentarnom demokracijom, zapadnjaštvom i komunizmom propali te da se zemlja mora vratiti svojim prirodnim islamskim korijenima. Naravno da su takvi mislioci i intelektualci bili brutalno sankcionirani od strane šahova režima.
Velik broj šahovih neprijatelja
Zbog novih mjera šahova je država, jednako kao i revolucija koju je predstavljala, do najveće moguće mjere povećala broj svojih neprijatelja. Potkraj 1970-ih nisu samo ljevica, muslimanski čelnici i veliki zemljoposjednici na iransku državu gledali kao na izrabljivačku već i nova srednja klasa, sitni trgovci i industrijalci. Članovi Nacionalnog fronta, komunističkog Tudeha i druge političke skupine pridružili su se Homeiniju u širokoj opoziciji protiv šahova režima. Homeini je nastavio propovijedati u egzilu protiv zlog i iskvarenog Pahlavija, optužujući šaha za nereligioznost i pokornost stranim silama. Hiljade kaseta i štampanih kopija Homeinijevih govora prokrijumčareni su u Iran. Njegovi govori su našli plodno tlo odnosno osokolili nezaposlene i slabo plaćene Irance (pogotovo one koji su pristigli sa sela u grad).
Sredinom 1977. godine šah je konačno poslušao savjete Washingtona i svojih savjetnika školovanih na Zapadu, te počeo usporavati ekonomski rast. No, kad su se ubrzo stabilizirale cijene nafte, pad vladinih rashoda izazvao je oštru recesiju koja je pogodila sve iranske društvene slojeve. Brojni mlađi pripadnici srednje klase osjećali su kako ih je prevarila država koja ih je školovala za radna mjesta u javnom sektoru koja su nestajala. S porastom nezaposlenosti rasla je i javna kritika na račun represivnog režima, a više nisu imali učinka monarhovi pokušaji da svoje protivnike potkupi političkim i pravosudnim reformama. Potkraj 1977. Mohamed Reza, već ozbiljno obolio od raka, suočio se s najvećom krizom svoje vladavine još od vremena kad je Mosadek postao premijerom početkom 1950-ih.Šahova ovisnost o SAD-u i bliske veze s Izraelom (koji je u to vrijeme imao izrazito neprijateljske odnose s brojnim arapskim državama) i loša ekonomska politika dali su temeljni doprinos nezadovoljstvu širokih narodnih masa.
Carterova strategija
Nova administracija Jimmyja Cartera postala je više nego svjesna krize u Iranu. Izabran godinu dana poslije pada Sajgona, ujesen 1976., predsjednik Carter naglašavao je odgovornost SAD-a za širenje liberalne demokracije i američkog sustava vrijednosti, ali bez otvorenih oblika intervencionizma koje su provodili njegovi prethodnici iz redova demokrata. Politika nove administracije prema Trećem svijetu zbog toga je od samog početka bila kaotična. Iako je Carter vjerovao kako se SAD mora suprotstavljati širenju komunizma nametao je uvjete ponašanja zemljama koje su od Amerike htjele dobiti oružje ili zajmove. Točnije, Carter je želio da zemlje u Aziji, Africi i Lat. Americi prihvate američke ideale slobode, demokracije i ljudskih prava. Bivši guverner Georgije, koji nije imao nikakvog prethodnog vanjskopolitičkoga iskustva (njegov posjet 1975. Japanu skoro je otkazan zato što gotovo nitko od njegovih suradnika nije imao putovnice) držao je lekciju šahu u studenome 1977. o potrebi daljnjih reformi. Šah, koji se sastajao sa svakim američkim predsjednikom od Roosevelta shvatio je kako od američke potpore planiranom progonu iranske oporbe neće biti ništa.
Odluka da u januaru 1978. ode u uzvratni posjet šahu mogla bi biti Carterova najveća pogreška. Navodno, na put se krenulo na poticaj predsjednikove supruge, koja je mislila kako bi bilo zgodno Novu godinu provesti u društvu novih prijatelja, šahanšaha (kralja svih kraljeva) i njegove šahbanou. Bio je to vjerovatno najgori mogući trenutak za predsjednički posjet. Baš kad je šah imao potrebu ojačati svoj nacionalistički kredibilitet kako bi se suprotstavio oporbi, američki je predsjednik sletio u Teheran i počeo veličati Mohameda Rezu kao vođu i naglašavati “poštovanje, divljenje i ljubav” što su ga Iranci osjećali za svog vladara.
(TBT, G.N., Autor: Matija Šerić)
