KOLUMNA
A šta je s jadnim
Berniem Sandersom? Nažalost, Trump je pogodio metu kad je Sandersovu podršku
Clintonovoj usporedio s podrškom pokreta Occupy kompaniji Goldman Sachs.
Piše: Slavoj
Žižek, thebosniatimes.ba
Roger Ebert je
jednom rekao da je film onoliko dobar koliko mu je dobar negativac. Da li to
znači da će predstojeći američki izbori biti dobri pošto je „rđavi momak“
(Donald Trump) gotovo idealan zlikovac? Da, ali u vrlo problematičnom smislu.
Za liberalnu većinu izbori 2016. predstavljaju jasan izbor: Trump je smiješan,
sklon ekscesima i vulgaran. On koristi naše najgore rasističke i seksističke
predrasude tako da ga čak i viđeniji republikanci izbjegavaju kao smrdljiv sir.
Ako Trump ostane republikanski kandidat, zaista ćemo dobiti „vesele izbore“.
Uprkos svim našim problemima i sitnim čarkama, kad nešto stvarno zaprijeti
našim demokratskim vrijednostima, zbijemo redove kao što je to učinila
Francuska poslije terorističkih napada.
Ali taj udobni
demokratski konsenzus bi trebalo da izazove zabrinutost ljevice. Treba da
odstupimo korak unazad i da dobro pogledamo same sebe. Kakva je zaista priroda
tog sveobuhvatnog demokratskog jedinstva? Svi su tu, od bankara iz Wallstreeta
do pristalica Berniea Sandersa i veterana pokreta Occupy, od krupnog biznisa do
sindikata, od vojnih veterana do LGBT+ aktivista, od ekologa zgroženih
Trumpovim poricanjem globalnog zagrijevanja i feministkinja oduševljenih
izgledima da se na čelu Sjedinjenih Država prvi put nađe žena do „pristojnih“
figura republikanskog establišmenta užasnutih Trumpovim nedosljednostima i
neodgovornim „demagoškim“ prijedlozima. Upravo te nedoslijednosti čine njegov
položaj jedinstvenim.
Janis Varoufakis,
bivši grčki ministar finansija, napisao mi je u privatnom e-mailu:
„Posle Orlanda
pokazao je tronutost nad LGBT žrtvama/ljudima – onako kako se to nijedan drugi
republikanac ne bi usudio. Uz to, svi znaju da on nije ’iskreni’ vjernik, da se
to samo tako predstavlja na televiziji – a kad kažem ’svi znaju’ mislim da to
znaju … kršćanske sekte koje čine američki fundamentalistički front. Na kraju,
njegov stav o abortusu je decenijama bio liberalan i također svi znaju da on ne
odobrava opoziv presude Vrhovnog suda u slučaju Roe protiv Wadea. Ukratko,
Trump je uspio da promeni kulturnu politiku Republikanske stranke prvi put
poslije [Richarda] Nixona. Prihvatajući neodmjeren, ženomrzački, rasistički
jezik, uspio je da prekine tradicionalno oslanjanje Republikanske stranke na
fundamentaliste, da je oslobodi ludačke košulje homofobije i neprihvaćanja
abortusa. To je izvanredna nedosljednost koju samo hegelovac može da shvati!“
Varoufakis
opravdano pominje Hegela. Trumpu je vulgarni rasistički i ženomrzački stil
omogućio da potkopa republikansku konzervativno-fundamentalističku dogmu. Trump
nije prosto kandidat konzervativnih fundamentalista. (On možda predstavlja još
veću prijetnju za njih nego za „racionalne“ umjerene republikance.) Paradoks
je, dakle, u tome što je u ideološkom prostoru Republikanske stranke Trump
mogao da potkopa njeno fundamentalističko jezgro samo rasističkim i
seksističkim populističkim vulgarnostima. Ta složenost, naravno, izostaje u
standardnoj levo-liberalnoj demonizaciji Trumpa. Zašto? Da bismo to shvatili,
moramo se ponovo okrenuti konsenzusu o Hillary Clinton.
Narodni gnjev
koji je iznjedrio Trumpa iznjedrio je i Sandersa. I jedan i drugi su izraz
širokog društvenog i političkog nezadovoljstva, ali na suprotne načine – jedan
pribjegava desničarskom populizmu a drugi se opredjeljuje za ljevičarski poziv
na pravdu. Trik je u ovome: ljevičarski poziv na pravdu obično se udružuje s
borbom za prava žena i homoseksualaca, za multikulturalizam i protiv rasizma.
Strateški cilj konsenzusa o Hillary Clinton je očigledno da odvoji sve te borbe
od ljevičarskog poziva na pravdu i zato je živi simbol tog konsenzusa Tim Cook,
direktor Applea, ponosno potpisao pismo podrške LGBT-u upućeno guverneru Sjeverne
Karoline Patu McCroryju, pa sad lako može da zaboravi hiljade radnika Foxconna
u Kini koji sklapaju Appleove proizvode u robovskim uslovima. Svojim zahtjevom
da se ukine rodna segregacija on je pokazao solidarnost sa deprivilegiranima.
Ako je Cook prvi
živi simbol tog konsenzusa, drugi je Madeleine Albright, prva žena na položaju
američkog državnog sekretara. U emisiji 60 minuta mreže CBS (12. maj 1996)
postavljeno joj je pitanje o iračkom ratu: „Čuli smo da je stradalo pola
miliona djece. Hoću da kažem, stradalo je više djece nego u Hirošimi. Da li je
to prihvatljiva cijena?“
Madeleine
Albright je mirno odgovorila: „Mislim da je to težak izbor, a cijena – mi
mislimo da je cijena prihvatljiva.“
Zanemarimo većinu
pitanja koja pokreće taj odgovor (između ostalog i zanimljiv prelaz s prvog na
treće lice: Mislim da je to težak izbor, ali mi mislimo da je cijena
prihvatljiva) i fokusirajmo se na jedan aspekt: možemo li da zamislimo kakva bi
se dreka digla da je to rekao Vladimir Putin, ili kineski predsjednik Xi Jinping,
ili iranski predsjednik? Zar se oni ne bi odmah pojavili u svim naslovima naših
novina kao bezosjećajna i okrutna čudovišta? Dok je učestvovala u kampanji
Hillary Clinton, Albright je rekla: „Postoji posebno mjesto u paklu za žene
koje ne pomažu jedna drugoj.“ (Dakle, za žene koje glasaju za Sandersa a ne za
Hillary Clinton.) Možda bi trebalo da popravimo taj iskaz. Postoji posebno
mesto u paklu za žene – i muškarce – koji misle da je pola miliona mrtve djece
prihvatljiva cijena za vojnu intervenciju koja razara jednu zemlju, a
istovremeno od sveg srca podržavaju prava žena i homoseksualaca u svojoj
zemlji.
Trump nije
prljava voda koju treba baciti da bi dijete američke demokratije bilo živo i
zdravo. On je prljavo dijete koje treba baciti da bismo povjerovali da smo se
otarasili prljavštine, to jest da bismo zaboravili preostalu prljavštinu, onu
koja je sakrivena ispod konsenzusa o Hillary Clinton. Poruka tog konsenzusa
ljevici je ovo: možete da dobijete sve, mi samo želimo da zadržimo suštinu –
neometano funkcionisanje globalnog kapitala. U tom kontekstu, riječi
predsjednika Baracka Obame „Da, mi to možemo!“ poprimaju novo značenje: Da, mi
možemo da udovoljimo svim vašim kulturnim zahtjevima a da ne ugrozimo globalnu
tržišnu ekonomiju – zato nema potrebe za radikalnim ekonomskim mjerama. Ili kao
što je to rekao Todd McGowan, profesor na Univerzitetu Vermonta (u privatnoj
poruci koju mi je poslao): „Konsenzus ‘ljudi koji misle ispravno’
suprotstavljenih Trumpu je zastrašujući. Kao da njegovi ekscesi omogućuju
stvarnom globalnom kapitalističkom konsenzusu da se pojavi i njegovim
sudionicima da sebi čestitaju na otvorenosti.“
Zato je osnivač
WikiLeaksa Julian Assange u pravu što vodi pohod protiv Hillary Clinton, a
liberali koji ga kritikuju što je napada – jedinu osobu koja nas može spasiti
od Trumpa – griješe: sada treba napadati upravo taj demokratski konsenzus
protiv negativca.
A šta je s jadnim
Berniem Sandersom? Nažalost, Trump je pogodio metu kad je Sandersovu podršku
Clintonovoj usporedio s podrškom pokreta Occupy kompaniji Goldman Sachs.
Sanders treba da se povuče i da dostojanstveno ćuti tako da njegovo odsustvo
baci duboku sjenku na veličanje Clintonove, da nas podsjeti šta nedostaje i na
taj način zadrži otvorena vrata za više radikalnih alternativa u budućnosti.
(TBT, In These
Times)