KOLUMNA
Zabrana ili ne,
burkinija će u budućnosti biti sve više, u Francuskoj i u drugim zemljama koje
imaju plaže. Možda će ih biti toliko da
će i ženski časopisi donositi naslove: Imate li tijelo za burkini li za bikini?
Piše: Ines
Sabalić, thebosniatimes.ba
Zabranom pa
poništenjem zabrane kupanja u burkiniju na nekim francuskim plažama, otvoreni
su mnogi prijepori. Dok s jedne strane branimo pravo ljudi da se oblače kako
žele, s druge strane ne smijemo zatvoriti oči na to što se polako ali sigurno
silom rekonstruiraju odnosi žene i muškarca u nekoj pustinji ili na planini,
piše kolumnistica tportala Ines Sabalić. Iako se ‘drznice’ u burkinijima
doimaju vrlo odlučno, drsko, uspravno i nimalo podčinjeno – njihov modni izbor
je posljedica selefijskog patrijarhata koji uporno koči integraciju njihovih
zajednica u europsko društvo i vuče ih u aparthejd
Zašto bi neka
žena nosila burkini i zašto bi ga nosila na francuskoj plaži gdje je bikini
neka vrst kulturnog dobra? Plaže na kojima se njegovane i samosvjesne žene
protežu u bikinijima, mjesta na kojima pršti joie de vivre, opuštenost,
bezbrižnost, smijeh, igra, flert, frivolnost, neozbiljnost – sloboda da ti bude
po volji, čak su i više od toga. One su moćna politička snaga Europe. Ima li
koga na kugli zemaljskoj, a pogotovo donedavno, da ne želi ručati na terasama
pariških cafea i uživali na Azurnoj obali?
Za vrijeme
Francuske revolucije, Saint Just definirao je prvi put da građanin ima pravo na
sreću. Dobro, podrazumijevalo se da je sreća res publica, da pripada javnosti,
da je cilj politike. No, pogledajmo, nisu li Francuzi u tome baš majstori, nije
li baš to najvažniji dio njihova šarma? Oni su izmislili i patentirali životnu
radost. Zar to nije nešto što treba braniti?
A što imamo
danas: plaže na francuskoj rivijeri čuvaju naoružane patrole i policija
strahuje da se među polugole kupače ne zaleti neka naoružana budala. Još traje
golemi napor da se prilike vrate u normalu. Da skratimo: naoružane patrole
čuvaju joie de vivre.
Burkinija će biti
sve više, možda inspiriraju i Karla Lagerfelda
Dakako, to je
nemoguće, jer je priroda zdravog smijeha da se prelijeva preko granica, a ako
patrolira policija, ako su oklopna vozila postavljena kraj plaža, malo je
otežano biti sretan.
Tridesetak
gradova na Azurnoj obali morat će dopustiti kupanje u burkinijima. Iz stava
žena koje se zauzimaju za burkini razumjeli smo da pravo na burkini razumiju
kao pravo na izražavanje svog identiteta. Prema toma, zabrana ili ne, burkinija
će u budućnosti biti sve više, u Francuskoj i u drugim zemljama koje imaju
plaže.
Možda će ih biti
toliko da će i ženski časopisi donositi naslove: Imate li tijelo za burkini li
za bikini? – Ako imate nekoliko kila više, razmislite da na plažu radije
odjenite burkini. Nije li i Madonna prije nekoliko godina da se zaštiti od
sunca na nekoj plaži, nosila burkini?
Ne možemo znati
kako će se okrenuti ni moda, ni društveni pritisak, a ni politika. Možda će
moda burkinija depolitizirati, možda će ga Karl Lagerfeld tako skrojiti da više
uopće neće biti shvaćen kao oružje u bitki između domaćih i novih zajednica.
Ali neće se svim
ženama sviđati ta pobjeda burkinija niti je burkini, čini mi se, tek običan
komad odjeće, kao što su bile traperice.
Mnoge nikab i
burku odjenu prvi put tek kad se dosele u Europu
Kako živim u
šarolikom kvartu u Bruxellesu, poznajem arapske zajednice i sigurna sam da se
učvršćuje tendencija da se likvidira modernost koju su arapske žene usvojile
zadnjih desetljeća.
Djevojke se iz
Maroka udaju u Belgiju i tek ovdje, u glavnom gradu Unije, odjenu nikab, a u
Maroku nisu nosile ni maramu. Logika je jednostavna: Ako je žena pokrivena,
pristojna je, ako je polugola kao zapadnjakinja, onda zna se što je i što se s
njom smije. Sve je više bazena s odvojenom satnicom za kupanje žena i muškaraca
i sve su glasnija negodovanja za obavezne zajedničke lekcije plivanja školske
djece. Sve je više muškaraca koji se odbijaju rukovati sa ženama.
U tom
poništavanju modernizacije, mislim da je politički presudan utjecaj selefizma i
vehabizma. Da se mene pita, sve bih selefijske džamije na Zapadu zatvorila, a
radikalne imame poslala tamo gdje im je najljepše – u Saudijsku Arabiju.
Selefijske džamije su žarište radikalizacije, koja se onda kapilarno širi u sve
pore. Negdje izađe kao terorizam ili kao histerija oko karikatura Muhameda, a
svakako ima velikog utjecaja i na obitelji u muslimanskim zajednicama i nemam
sumnje da dijelom oblikuje i odnose između spolova u arapskim/muslimanskim
zajednicama u Europi.
Integraciju su
kočili i Europljani prikrivenim rasizmom, ali…
To dovodi i do
odbijanja integracije u zapadno društvo. Svi govore kako je integracija
ključna, i jest. Modeli koji su postojali do sada omogućavali su je, ali
donekle. Bilo je previše prikrivenog rasizma u društvu i javna je tajna da se s
pogrešnom adresom u biografiji nisi mogao nadati dobrom poslu, a da je arapsko
ime odbijalo gazde da izdaju stanove u boljim kvartovima. Ali ipak je, sve do
širenja selefizma, integracija polako napredovala. Sada, kao da je sa strane
arapskih zajednica postavljen zid i izvješena zastava: Mi smo u svemu drugačiji
i želimo poštivanje baš te drugačijosti.
Ali ta
drugačijost manifestira se u poništenju modernizacije i vraćanju prapočecima.
Sad se valjda sanja o odnosu žena i muškaraca dok je sve bilo savršeno i
nepokvareno, onako kako je bilo u pustinji ili na planinama. Sad se u europskim
gradovima nastoji rekonstruirati baš takvo pozicioniranje spolova i određivanje
što se smije, što ne.
Evo ja, koju baš
briga kako je to bilo nekad davno kod logorske vatre, ne mogu na sve bazene u
Bruxellesu kad god mi puhne, jer bi to u nekim općinama, na nekim bazenima, bilo
shvaćeno kao provokacija. Ko zna bi li me pustili unutra – ne bi, naravno.
Dakle, ne bih mogla ući samo zato što sam žena i jer bi to što sam žena
povrijedilo ponos muškaraca.
Mnoge žene
osjećaju nelagodu jer je Europa bila mjesto gdje je žena u javnosti bila
slobodna. Ta sloboda nije nastala automatski, nego je izborena, ali imati takvu
slobodu za mene je izvan diskusije, toliko imanentno da nisam ni pomislila da
to neko može dovesti u pitanje, ne samo meni, nego bilo kojoj ženi. Nisam
spremna ni na najmanju koncesiju oko tih prava, ne vidim prostora ni za
najmanji uzmak, a vidim što se događa.
Podčinjena žena,
kako to nekima dobro zvuči i u Hrvatskoj
Ponovo na plažu u
Cannes. Žene u burkiniju ne izgledaju nimalo submisivno, nego naprotiv, vrlo
odlučno, drsko, uspravno. Svađaju se s policajcima. Tvrde pred cijelim svijetom
da je njihovo pravo i izbor da nose burkini ili nikabe, ili burke, što god
požele, jer da je to dio njihovog identiteta. Ove žene nisu podčinjene. Ipak,
ta samosvijest počiva na tome što one itekako paze da ne naruše prava svoje domaće
zajednice. Njihovo ponašanje na ponos je njihovim očevima, muževima i braći. No
bojim se da svaka slična pobjeda autarkičnog, antimodernog, antizapadnog,
selefizmom inspiriranog patrijarhata, vodi daljnjoj izolaciji žena u svijetu
izvan etničke zajednice. Također će imati i posljedicu usporavanje integracije.
Dok je poruka iz takvih zajednica da preziru zapadni način života, rezultat će
prije biti aparthejd, a ne integracija.
Konačno, kad
krene u jednoj zajednici, širi se i drugdje. Burka, nikab, hidžab, poručuju da
im je ideal podčinjena žena, a to se sviđa mnogima. Zar nismo nedavno imali u
Hrvatskoj u uvodniku Glasa koncila, jednu fantaziju o poslušnosti žene i
neposlušnosti kao njenom glavnom, imanentnom grijehu.
Nevjerovatno je
da se neke bitke moraju uvijek i ponovo voditi.
(TBT, Globus)
