KOLUMNA
Islam jeste
nadnacionalna ili internacionalna vjera, tj. univerzalna vjera, ali to ne znači
da je islam ravnodušan prema pojmu domovine ili nacije, a kamoli da je njihov
protivnik
Piše: Almir
Fatić, thebosniatimes.ba
U Kur'anu se na
četiri stotine i četrdeset i jednome mjestu spominje riječ el-erd u značenju
zemlje, tla, kraja ili predjela. Klasični muslimanski učenjaci koji su se bavili
preciznim značenjem kur'anskih riječi u njihovom kontekstu ustanovili su
sedamnaest kontekstualnih značenja riječi el-erd u Kur'anu. Tako oni vele da
riječ el-erd u Kur'anu, zavisno od konteksta u kojem se navodi, može
označavati: a) konkretan zemaljski prostor, kraj ili predio; b) zemlju
Kijametskog dana; c) zemlju Dženneta; d) kabur ili mezar i (prema nekima) e)
ljudsko srce.
U slučaju
konkretnog zemaljskog prostora ili predjela, ovi učenjaci su identificirali,
npr., sljedeće zemaljske prostore ili lokalitete na koje ukazuje Kur'an:
– Mekka:
En-Nisa’, 97; Er-Ra'd, 41;
– Medina:
En-Nisa’, 100, El-Isra, 76; (…)
– Šam: El-E'araf,
137; El-Enbija’, 71;
– Misir: El-E’araf,
128, 129; Jusuf, 55; El-Kasas, 4; (…)
– ”zapadna
zemlja” (neki smatraju da se ovdje misli na Kinu): El-Kehf, 94;
– Bizant: Er-Rum,
1-3;
– Jordan:
El-Bekare, 60;
– Hidžr: Hud, 64;
– Perzija:
El-Ahzab, 27.
U 105. ajetu sure
El-Enbija’ i 74. ajetu sure Ez-Zumer riječ el-erd označava džennetsku zemlju, dok
u 60. ajetu sure Ez-Zumer označava kijametsku zemlju. El-Erd u značenju
kabura intendira se u 42. ajetu sure
En-Nisa’, a u značenju kalba (srca), prema nekim semantičarima, intendira se u
17. ajetu sure Er-Ra'd (V.: Ibnu l-Dževzi, Nuzhetu l-e'ajun…, 57-59;
Damegani, El-Vudžuhu ve n-neza'ir…, 1/103-106).
Ukoliko predmetno
(ili referencijalno) značenje riječi el-erd u spomenutim ajetima promatramo i kao
emotivno značenje koje uključuje poseban ljudski odnos ili osjećajnu dimenziju,
onda pojam zemlje možemo razumjeti i u značenju domovine. Dakle, Kur'an uvažava
domovinu kao konkretan zemaljski prostor prema kojem čovjek gaji posebna
osjećanja, ali nam ukazuje i na druge domovine: kabursku i džennetsku domovinu
te domovinu srca.
Islam i
patriotizam
Iskazivanje
ljubavi i patriotizma prema svojoj rodnoj grudi ili domovini ne proturječi
učenju islama. Islam jeste nadnacionalna ili internacionalna vjera, tj.
univerzalna vjera, ali to ne znači da je islam ravnodušan prema pojmu domovine
ili nacije, a kamoli da je njihov protivnik. Pored kur'anskih ukazivanja na
konkretnu zemaljsku domovinu te pogleda na ljudsko društvo koji je sažet u
znamenitom ajetu: O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na
narode i plemena vas dijelimo da biste se međusobno upoznali (E-Hudžurat, 12) –
praksa i riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s., dodatno potvrđuju da zdrav emocionalni
odnos prema domovini i narodu kojem se pripada ne poništava univerzalnost
islama i njegov nadnacionalni karakter kao vjere i morala. Naime, poznato je da
je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kad je prilikom hidžre napustio Mekku, za
trenutak zastao, okrenuo se prema njoj te rekao: ”Nema mi ljepšeg ni dražeg
grada od tebe! Da me tvoji stanovnici nisu protjerali iz tebe, nikada te ne bih
napustio!” Također, kada je Muhammeda, s.a.v.s., primijetio nostalgiju svojih
ashaba muhadžira koji su došli u Medinu, obratio se Uzvišenom Allahu riječima:
”Bože, učini nam Medinu milom i ugodnom, kao što si nam takvom učinio Mekku”
(Muslim: 2444).
U literaturi se
navode poznati Bilalovi stihovi, koje je on često ponavljao, a koji odišu
dirljivom čežnjom i žudnjom za rodnim krajem:
Želio bih znati,
da li ću još ikada zaspati u dolini Mekke, usred mirisnog bilja izhira i
dželila;
da li ću ikada
doći i napiti se vode sa vrela Midženne u blizini Mekke i da li ću ikada
ugledati brda kod Mekke, Šame i Tafil?
Također se u
islamskoj literaturi navodi veliki broj velikih misli i riječi o ljubavi prema
domovini i rodnoj grudi. Ispjevane su veličanstvene ode u slavu domovine i
pozitivnog patriotizma koje služe kao primjer i trajna inspiracija svim
muslimanima bez obzira koju zemlju zovu svojom domovinom. Tako je jedan arapski
pjesnik spjevao:
Moja domovina mi
je velika i sveta, pa makar mi nekad i nepravdu učinila, makar ja u njoj
ponekad trpio golotinju i glad (nav. prema: Kasim ef. Dobrača – život i djelo,
178).
Prema tome,
muslimani su patrioti svoje domovine koji svoj patriotizam izražavaju na human,
kulturan i civiliziran način koji ne ugrožava niti negira prava drugih ljudi,
naroda ili građana. Dobar musliman je i dobar patriot.
Islam i
nacionalizam
Iz izvora islama
možemo zaključiti da islam ima određen i pozitivan odnos prema nacionalizmu i
nacionalnom pitanju. Ali islam naciju ne izdiže iznad vjere i etike, kao što to
čine rasističke teorije koje pojam nacije uzdižu kao najveću vrijednost,
zapravo božanstvo u čije ime se mora žrtvovati i odobriti svaka nepravda i
zločin. Naša daljnja i bliža historija zorno nam pokazuje i svjedoči do čega
dovodi takav nacionalizam, odn. nacionalizmi koji naciju slave kao
”vrhunaravno biće”, a u čije ime su počinjeni masovni zločini i genocidi i
učinjene nepravde prema drugim narodima i nacijama. Naravno, takvo poimanje
nacije i nacionalizma islam najstrožije osuđuje i odlučno odbacuje. Takvo
poimanje nacije u jednom hadisu se eksplicitno osporava:
Od Džubejra b. Mut'ima,
r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nije od nas onaj
koji poziva u nacionalizam (‘asabijjet – dosl. zelotizam, fanatizam, bigotizam,
plemenska pristranost); nije od nas onaj ko se bori u ime nacionalizma; i nije
od nas onaj ko umre u nacionalizmu“ (Ebu Davud: 5121).Musliman može
voljeti svoj narod ili svoju naciju, ali musliman ne može i ne smije pomagati i
podržavati svoj narod u nasilju, zločinu i nepravdi! Od Fusejle, rahimehellah,
prenosi se da je ona rekla da je čula svoga babu kada pripovijeda: Upitao sam
Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.: – Allahov Poslaniče, da li u ‘asabijjet (nacionalistički
osjećaj i postupanje, plemensku pristranost) spada i to da čovjek voli svoj narod? – na što mi
je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Ne, nego je ‘asabijjet da čovjek pomaže
svoj narod u nasilju i nepravdi!“ (Musned Ahmedov: 107/4)
Ukratko, islam se
žestoko protivi nacionalizmu koji se postavlja iznad vjere, etike i pravde, dok
podržava nacionalizam koji je plemenit i human, koji podstiče na rad, napredak
i slobodu svoga naroda, ali bez nepravde, nasilja i nanošenja štete drugim
narodima. Upravo je islam sa ovakvim svojim pogledom na naciju, društvo i
državu spriječio muslimanske narode širom Planete da prihvate materijalističke
i rasističke teorije i ideologije o državi i naciji. Također, samo zahvaljujući
islamu muslimanski narodi nikada nisu prihvatili ideje rasizma, fašizma,
komunizma i drugih izama koji su im, katkada, silom historijskih prilika
nuđeni, ali i okrutno nametani. Tako je jedino islamu kao univerzalnoj vjeri i
ideji pošlo za rukom da u korijenu sasiječe sve ljudske ideologije i misaone
tvorevine koje se temelje na posebnosti, odn. isključivosti po boji kože,
porijeklu, rasi, naciji i sl. Sjetimo se samo znamenitih riječi Poslanika
izgovorene na Oprosnom hadžu:
”Narode, uistinu
imaš samo jednog Boga i jednog pretka: svi vi potječete od Adema i Adem je od
gline stvoren. Najdostojniji Boga je onaj među vama koji Ga se ponajviše boji.
Ni jedan Arap bolji nije od nearapa, osim po vjeri svojoj”.
Posebno su muslimanski vjerski učenjaci, imami
i intelektualci dužni glasno i jasno dići svoj glas protiv bilo kojeg oblika
nasilja, nepravde i nacionalističkog fanatizma. Zapravo, to je njihova
prvorazredna vjerska obaveza.
Borba za domovinu
Iz Kur'ana se
razumije, kako to ističe i poznati
bošnjački alim Kasim ef. Dobrača (preselio na Ahiret 1979. god.) – neka je
rahmet njegovoj napaćenoj duši – u svom za života neobjavljenom rukopisu, da je
borba za svoju slobodu i domovinu pravedna i krjeposna stvar. U suri El-Bekare,
u 246. ajetu, navodi se kako su sljedbenici jedne ranije vjere rekli svom
poslaniku: “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše –
“mi koji smo iz zemlje (domovine) naše prognani i od sinova naših odvojeni?”
A kada su na poziv
svoga poslanika da pođu u borbu, i pored zadane riječi – bježali od borbe, Uzvišeni
Allah uputio im je težak prigovor: A kada im borba bi propisana, oni, osim malo
njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.
Iz ovih riječi
Kur'ana, kao i iz islamskog učenja uopće, razumije se da borba za slobodu
domovine uvijek uključuje i borbu za slobodu svoje vjere i druga ljudska i
građanska prava (Kasim ef. Dobrača – život i djelo, 175).
S druge strane,
muslimanima je zabranjeno da održavaju prijateljstvo i da sarađuju sa onima
koji ih progone i protiv njih se bore zbog njihove vjere i koji ih istjeruju iz
njihove domovine ili u tome pomažu drugima. Kur'anski stav je kristalno jasan:
Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da
budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz
zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – / ali vam
zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji
vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima
prijateljuju sami sabi čine nepravdu (El-Mumtehane, 9-10).
U hadisima
Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., govori se o šehidima za odbranu svoje porodice
i domovine i nagradi koja ih očukuje za njihovu šehidsku smrt. Navest ćemo
nekoliko takvih hadisa koji zavrjeđuju našu pažnju:
Se'id b. Zejd
prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Ko pogine braneći svoju porodicu
– on je šehid” (Musnedu š-Šihabi l-kuda’: 329).
Ibnu n-Nedždžar
prenosi od Ibn ‘Abbasa sljedeće riječi: ”Ko pogine braneći svoju porodicu od
zuluma – on je šehid; ko pogine braneći svoj imetak od zuluma – on je šehid; ko
pogine braneći svoga komšiju od zuluma – on je šehid; ko pogine zarad Allaha –
on je šehid’’ (El-Džami'u l-kebir: 6047)
Kasim ef.
Dobrača, na temelju djela Kenzu l-‘ummal, navodi sličan hadis: ”Ko pogine u
odbrani svog imetka, on je šehid; ko pogine braneći svoj život, on je šehid; ko
pogine u odbrani svoga brata, on je šehid; ko pogine braneći svoga susjeda, on
je šehid; ko pogine propovijedajući pravu vjeru, istinu i moral, on je šehid”.
Suraka b. Malik
b. Džu'šem el-Mudlidži kazuje da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
”Najbolji među vama je onaj koji se bori za svoje pleme ili rod – ako u toj
borbi ne počini kakav grijeh ili zločin” (Taberani, Mu'džemu l-kebir: 4022).
Borba za svoju
porodicu kao, da tako kažemo, užu domovinu, i zemlju ili državu kao širu
domovinu odvija se na mnogim poljima: vjerskom, obrazovnom, kulturnom,
ekonomskom, političkom i svakom drugom vidu borbe na putu dobra, prosperiteta i
blagostanja za širu društvenu zajednicu. Danas znamo koliko je teška i naporna
borba da svoju djecu usmjerimo ispravnim putem i da im pružimo kvalitetno
vjersko i svako drugo obrazovanje. Mnogo je naših muslimanskih porodica kojima
je potrebna pomoć u tom smislu. Mufessir Katade, iz generacije tabi'ina,
tumačeći Allahove, dž.š., riječi: A kad god vam se kaže: ”Dignite se [za dobro
djelo]”, vi se dignite (El-Mudžadele, 11) – veli da one znače: ”Kad god ste
pozvani da učinite neko dobro djelo, odgovorite na taj poziv” (nav. prema: Asad,
Poruka Kur'ana, 856).
Vječna Domovina
Musliman je
svjestan, ma gdje živio i radio, ma kojoj naciji pripadao i zemaljskoj domovini
služio, da je njegov konačni životni cilj Vječna Domovina – Ahiret: Onaj svijet
(Ahiret) je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta (Ed-Duha, 4); ili, još preciznije,
Džennet: A one koji se Gospodara svoga boje čekaju džennetske bašče kroz koje
će rijeke teći, u kojima će vječno ostati – takav će biti Allahov doček (Ali
‘Imran, 198).
Budući da je u
pitanju vječnost, onda borba i samoborba za takvu vječnost, odn. Vječnu
Domovinu treba biti snažna i neprestana. Bezbroj je načina da se zasluži Vječna
Domovina. Neke smo spomenuli u ovom tekstu navodeći hadise o onome ko se smatra
šehidom – a znamo da su šehidi već stanovnici Vječne Domovine.
Borci za Vječnu
Domovinu, sigurno, neće ostati bez rezultata svoje borbe: One koji se budu zbog
Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je,
zaista, sa onima koji dobra djela čine!(El-‘Ankebut, 69) Dakle, jedna od
sigurnih staza koja dovodi do kapije Vječne Domovine jeste činjenje dobrih
djela. Uzvišeni je u Svojoj Knjizi rekao: Bogatstvo i sinovi su ukras u životu
na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga
bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati (El-Kehf, 46).
(TBT)