KOLUMNA
Da bismo umanjili
ovaj rizik moramo zacrtati jasan cilj: obnavljanje kontrole oružja u Evropi kao
isproban i testiran način za smanjenje rizika, transparentnost i izgradnju
povjerenje između Rusije i Zapada.
Piše:
Frank-Walter Steinmeier, thebosniatimes.ba
Na iznenađenje
mnogih evropska sigurnost je opet u krizi i ponovo se nalazi na vrhu naše
političke agende.
Čak i prije
konflikta u Ukrajini koji je počeo 2014. postojale su rastuće tenzije između
suparničkih blokova. Međutim ovaj novi sukob nije izazvan neprijateljstvom između
komunizma i kapitalizma već sukobom zbog društvenog i političkog poretka –zbog
sloboda, demokratije, vladavine prava i ljudskih prava – kao i borbe za
prednost u geopolitičkoj utrci.
Pripajanje Krima
Rusiji narušilo je međunarodno pravo i dovelo u pitanje same temelje evropske
sigurnosti. Pored toga se priroda konflikta, kako se to dalo vidjeti u
Ukrajini, dramatično promijenila. Takozvani hibridni rat i nedržavni igrači
igraju sve važnije uloge.
Nova tehnologija
donosi nove opasnosti. Novi scenariji borbe nisu pod okriljem trenutnih režima
kontrole oružja. Opasnost novog nadmetanja sa oružjem sve je bliža. Još od
Harmelovog izvještaja koji je redefinisao strategiju NATO-a 1967. Zapad je
vodio dvojak odnos sa Rusijom: zastrašivanje i primirje.
NATO se iznova
obavezao na ovu dvojaku strategiju na samitu u Varšavi, početkom ljeta ove
godine. Usvojili smo neophodne mjere da bismo obezbijedili vojnu podršku i u
isto vrijeme ojačali svoju političku odgovornost za kooperativnu sigurnost
Evrope.
Ovaj dvojaki
pristup dolazi sa nezaobilaznom poteškoćom: zastrašivanje je svima realno i
vidljivo, ali primirje mora biti isto tako realno i vidljivo da bi imalo
efekta. Čim se taj balans izgubi stvore se pogrešne percepcije i malo toga se
može učiniti da se spriječi eskalacija.
Da bismo umanjili
ovaj rizik moramo zacrtati jasan cilj: obnavljanje kontrole oružja u Evropi kao
isproban i testiran način za smanjenje rizika, transparentnost i izgradnju
povjerenje između Rusije i Zapada.
Sporazumi o
kontroli oružja, kako je to historija pokazala, nisu posljedica postojećeg
povjerenja – oni su alat za izgradnju povjerenja tamo gdje je ono izgubljeno.
1962. godine, Kubanska raketna kriza dovela je svijet do granice nuklearnog
sukoba. Ubrzo nakon krize obje supersile shvatile su da je vrijeme da rade
zajedno, malim i konkretnim koracima. Taj princip bio je srž i Willy Brandtove
„Neue Ostpolitik“ 60.-ih i 70.-ih godina.
Danas, novi i
dublji procijepi stvorili su se između Rusije i Zapada i bojimo se da ih u
skorije vrijeme nećemo uspjeti zatvoriti, bez obzira na trud. Niko ne bi smio
podcjenjivati probleme s kojima se suočavamo po pitanju toga, pogotovo
uzimajući u obzir mnogobrojne krize – na istoku Ukrajine, u Siriji, Libiji,
itd. – u vrijeme kada nismo imuni na nove sukobe i daljnje prepreke. Samo je
jedno sigurno: ako ne pokušamo, mir u Evropi i izvan nje je u krizi. Zbog toga
se moramo fokusirati na ono čemu nas uči primirje: koliko god da je dubok
procijep, moramo nastaviti graditi mostove.
Nažalost,
trenutna kontrola oružja i režimi razoružavanja se raspadaju. Rusija više ne
implementira Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Evropi, što je
dovelo do smaknuća desetina hiljada tenkova i teškog naoružanja iz Evrope nakon
1990. Isto tako transparentnost i mehanizmi za stvaranje povjerenja sadržani u
Bečkom dokumentu iz 2011., donesenim od strane Organizacije za sigurnost i
suradnju u Evropi, pokazao se kao krajnje neučinkovit, a Rusija ne pristaje da
se isti modernizuje.
OSCE-ov Ugovor o
otvorenom nebu također se polovično primjenjuje, a zbog ruskog pripajanja
Krima, Budimpeški memorandum se čini krajnje zastarjelim. Potraćeno je svo
povjerenje koje se decenijama pažljivo gradilo. A u isto vrijeme Rusija stalno
otvara diskusiju o kontroli konvencionalnog oružja u Evropi i krajnje je
vrijeme da se to ozbiljno shvati!
Ponovno
postavljanje kontrole konvencionalnog oružja trebalo bi se bazirati na istom
principu kao i Brandtova „Ostpolitik“: sigurnost u Evropi ne smije se
razmatrati kao trajno konfliktan proces. Sigurnost nije igra u kojoj neko
izvlači deblji kraj. Povećanu sigurnost na jednoj strani druga strana ne smije
smatrati porazom za svoju sigurnost. Stoga mislim da bi ponovno postavljanje kontrole oružja trebalo pokriti
pet oblasti.
Potrebno je da
zajednički:
– definiramo
mjere za regionalne maksimalne visine letenja, minimalne razdaljine i
transparentnost;
– razmotrimo nove
vojne mogućnosti i strategije;
– integrišemo nove sisteme naoružanja (npr.
dronove);
– odobriti
učinkovite, pokretne, fleksibilne i nezavisne verifikacije u kriznim
situacijama;
– odlučiti šta se
primjenjuje u slučajevima gdje je status teritorije osporen.
O ovim
kompleksnim problemima želimo započeti struktuiran dijalog sa svima onima koji
dijele odgovornost za evropsku sigurnost. OSCE, na čijem je čelu ove godine
Njemačke, jedan je važan forum za takav dijalog.
Nije sigurno da
li će ovakav poduhvat uspjeti u vremenu raspada svjetskog poretka i nategnutih
odnosa sa Rusijom ali bilo bi krajnje neodgovorno ne pokušati.
/Autor je ministar
vanjskih poslova Njemačke/
(TBT, ©Project
Syndicate)
