Indonezija je održala svoje prve izravne predsjedničke izbore u julu 2004. i odmah su klasificirani kao jedni od najvećih ikada u svjetskoj povijesti: 121 milion Indonežana glasao je u prvom krugu, daleko nadmašujući 111 miliona Amerikanaca koji su glasali na predsjedničkim izborima u SAD-u 2000. . Ali indonezijska je demokracija u tom trenutku još uvijek bila fazi eksperimentiranja. Nakon što je 1949. Indonezija stekla neovisnost od Nizozemske, njen prvi predsjednik, Sukarno (koji se, kao i mnogi Indonežani, nazivao jednim imenom), uveo je kratko razdoblje liberalne parlamentarne demokratije. To se razvilo u autoritarniji sistem poznat kao “vođena demokratija”, koji je nastojao uključiti tradicionalne seoske strukture konsenzusa, ali je prekinut 1965., kada je general Suharto preuzeo vlast u tranziciji koja je uključivala ubistvo do milion osumnjičenih komunista i ljevičari. Vladao je do 1998., kada su ga masovni protesti i azijska financijska kriza konačno natjerali da podnese ostavku.
Oba posljednja predsjednička kandidata 2004. imala su snažne veze s tim burnim ranim godinama republike. Megawati Sukarnoputri, sadašnja predsjednica, bila je Sukarnova najstarija kći. Njezin izazivač, Susilo Bambang Yudhoyono, umirovljeni general, služio je u vojsci u vrijeme Suharta. Golemi, proceduralno složeni izbori bili su nepobitno postignuće za šest godina staru demokratiju. Ali njegovi rezultati – Yudhoyono je pobijedio, održavajući utjecaj vojske iz Suhartove ere na izbornu politiku – bili su nešto manje inspirativni.
Moderna indonezijska demokratija ne privlači nedostatak superlativa. Prostrana zemlja s gotovo 300 miliona ljudi i više od 17.000 otoka napravila je golem napredak od kraja Suhartove diktature. Prosječni životni vijek porastao je s oko 47 godina 1960. na 72 danas, ekonomija je ušla u rang G-20, a vlada je poduzela ambiciozne projekte socijalne skrbi, uključujući jedan od najvećih svjetskih planova zdravstvenog osiguranja. Ali indonezijska se demokratija svejedno može činiti prilično šupljom ili beznačajnom. Korupcija je beznadno ukorijenjena, civilno društvo je izuzetno slabo, radnička organizacija je praktički nemoguća, ljudi se zatvaraju zbog bogohuljenja, aktivisti za zaštitu okoliša ubijaju se, a mediji su, iako slobodniji nego u susjednim zemljama kao što su Mianmar ili Vijetnam, vječito zatvoreni. Niko ne može biti “glasnik problema” jer pokroviteljstvo, a ne ideologija, pokreće stranačku politiku.
Trenutačni indonezijski predsjednik, Joko Widodo, poznat kao Jokowi, došao je na dužnost 2014. obećavajući reforme, ali je učinio premalo da se pozabavi ovim izazovima – a moguće je da je neke od njih pogoršao. Jokowi je ušao u povijest kao prvi moderni predsjednik bez izravnih veza sa Suhartovim režimom, no poštivanje ljudskih prava opalo je tokom njegova dva mandata. (Ponovo je izabran 2019.) Danas milioni Indonežana možda mogu glasati, ali suštinska prava koja obično uživaju građani u zemljama demokratije daleko su od zajamčenih.
Zašto? Neki se odgovori mogu naći u novoj knjizi koja istražuje o atentatu koji se dogodio 2004., iste godine kad su održani prvi izravni izbori. U knjizi Umorni smo od nasilja, američki istraživač ljudskih prava Matt Easton daje istiniti zločinački tretman života i smrti Munira Saida Thaliba, utjecajnog borca za ljudska prava koji je ubijen na letu iz Jakarte za Amsterdam. Ekshumirajući motive i aktere zločina te rekonstruirajući zamršena suđenja koja su uslijedila, Easton također rasvjetljava zašto su mnoge demokratske institucije i dalje slabe u Indoneziji nakon Suharta – i zašto je jedna od najvećih svjetskih demokracija i dalje toliko opterećena svojom nasilnom prošlošću.
DETEKTIVSKI POSAO
Munir je umro u zračnom prostoru iznad ukrajinsko-rumunjske granice oko 4:00 ujutro 7. septembra 2004. Iza sebe je ostavio ženu i dvoje male djece, kao i KontraS, organizaciju za ljudska prava koju je suosnivao kako bi služila Indonežanima koji su nestali, ubijeni ili zlostvaljani od strane države. Porijeklom iz arapsko-indonezijske trgovačke obitelji u istočnoj Javi, Munir je tokom 1990-ih postao istaknuti aktivist. Upravo je trebao započeti jednogodišnji magistarski studij na Sveučilištu Utrecht u Nizozemskoj kad mu je dana smrtonosna doza arsena.
Munirov nacionalni i međunarodni status – 2000. godine osvojio je nagradu za ispravan život, švedsku nagradu koja se često naziva “alternativni Nobel” – značio je da je njegova smrt dočekana s velikim negodovanjem i da ju je indonezijska policija brzo klasificirala kao ubojstvo s predumišljajem. Munirova supruga, Suci, i njegovi prijatelji aktivisti također su bili neobično proaktivni u traženju odgovora. Njihova otrcanost, kako je ispričao Easton, je impresivna. Zajedno su prijatelji i obitelj izvukli telefonske zapisnike, popise letova i opskurne biografske podatke raznih pripadnika indonezijskih obavještajnih službi i politike, te su se svađali sa sastancima s važnim dužnosnicima, poput direktora državne tvrtke Garuda Indonesia Airlines na koju je Munir odveo njegov posljednji let.
Ovi prijatelji organizirali su akcijski odbor za Munira, dok je Yudhoyono, pobjednik na izborima 2004., imenovao posvećeni tim za utvrđivanje činjenica da istraži Munirovu smrt. Ali čak je i ovaj drugi imao skroman mandat. Ne može natjerati svjedoke da se pojave ili izvrše pretres; mogao je “samo dijeliti informacije s policijom i davati prijedloge, nadajući se da će policija to pratiti”, piše Easton. Istraga se također suočila s nebrojenim preprekama: mjesto zločina bilo je u neredu, ključni dokazi u zrakoplovu uništeni su nespretnom nizozemskom istragom, privremeni toksikološki izvještaj nije podnesen više od tri tjedna, a indonezijska policijska delegacija u Amsterdamu nikada nije dobila potpuno obdukcijsko izvješće. Ipak, tim za utvrđivanje činjenica i akcijski odbor uspjeli su identificirati ključne osumnjičenike, pa čak i utvrditi mjesto gdje se Munir trovao, a to je bio njegov boravak u zračnoj luci Changi u Singapuru.
Prvi osumnjičeni koji se pojavljuje u knjizi je Pollycarpus Budihari Priyanto, kopilot Garude. Tvrdi se da ima bliske veze s vojskom i ne može pružiti dosljedan prikaz bilo čega što je učinio na letu 974, uključujući kako je tačno unaprijedio Munira u bznis klasu. Tokom njihove istrage, jedan od Munirovih prijatelja aktivista primio je tri anonimne tekstualne poruke u kojima se tvrdilo da je Pollycarpus postao agent državne obavještajne agencije (Badan Intelijen Negara, ili BIN) 2002. U tim porukama dalje se navodi da su agenti BIN-a organizirali Munirovo ubistvo jer su se bojali da će u inostranstvu uzbuniti zbog nekoliko nestalih aktivista protiv Suharta. Ova teorija ima prizvuk istine, unatoč maglovitim izvorima. Čini se da su njegove tvrdnje potkrijepljene mrežom obavještajnih kontakata, bezbrojnim inkriminirajućim detaljima o Pollycarpusovim radnjama u mjesecima prije Munirove smrti i otkrićem na desetine telefonskih poziva između Pollycarpusa i istaknutog bivšeg zapovjednika specijalnih snaga. U decembru 2005. Pollycarpus je osuđen za Munirovo ubistvo na 14 godina zatvora. Ali iako je Polikarp vjerovatno počinio ubistvo, ostaje puno veće pitanje – ko je naredio ubistvo i cui bono? U knjizi se tvrdi da je jedan vjerovatni kandidat, iako možda ne i jedini, bio Muchdi, bivši general i Pollycarpusov poznati BIN rukovodilac.
Dok je Munir još bio živ, jednom je savjetovao kolegu aktivistu: “Nemoj biti previše zaokupljen mecima”, kada se radilo o istraživanju nestanaka – što znači, usredotočite se na zašto umjesto na kako. Nažalost, ova knjiga ne prihvaća taj savjet. Easton pripovijeda o višegodišnjoj istrazi i dugim suđenjima, ali osnovni obrisi tih događaja već su objavljeni prije više od deset godina, a on se bori da fino preradi sirovi materijal u zadivljujući narativ. Sudsku dramu teško je pratiti; to uključuje, na primjer, proširena nagađanja o tome jesu li “vektor trovanja” sok od naranče ili rezanci. Ova je knjiga očito djelo ljubavi, ali u skladu s Eastonovim profesionalnim iskustvom, ponekad se čita kao izvještaj o ljudskim pravima. Nema ni dramatičnog obrata ni novog zaključka; ljudi koji se do kraja knjige čine najkrivljima bili su isti oni kojima se sudilo prije više od deset godina.
ZLI GENERALI
Umorni smo od nasilja ne objašnjava Munirovo ubistvo na uzbudljiv ili nov način, ali rasvjetljava kako i zašto su mnoge institucije u novoj demokratskoj Indoneziji posrnule odmah na vratima. Prostestni pokret koji je konačno zbacio Suharta s prijestolja 1998. nazvan je reformasi ili reformacija. Njegova meta, međutim, nije bila vojska u cjelini, već Suhartov režim, kao što je signalizirao naziv Munirove organizacije, KontraS: kontra, ili protiv Suharta. Prema jednoj zloglasnoj procjeni Transparency Internationala, Suharto je bio najkorumpiraniji svjetski vođa u novijoj povijesti, ukrao je čak 35 milijardi dolara tokom tri desetljeća. No zadržao se na vlasti sve do azijske financijske krize 1997. i masovnog studentskog protestnog pokreta koji je njegov režim konačno pretvorio u brod koji tone. Njegova mu je vojska dopustila da se utopi. Kad su se studentski protesti utaborili na tlu parlamenta, Easton piše, “vojska se činila lojalnom, a ipak su dani prolazili, a oni nisu uklonili studente okupatore.”
Prešutno dopuštajući neizbježni kolaps režima, vojska je uspjela prijeći gotovo neokrznuta u demokratsku Indoneziju. Mnogi njegovi članovi našli su prestižno zaposlenje nakon 1998. Umirovljeni generali poput Yudhoyona ušli su u politiku i brzo se uzdigli. Easton piše da su te elite prije i poslije Suharta “prihvatile proceduralnu demokratiju slobodnih izbora i mirnih prijelaza, sve dok je sve ostalo moglo ostati isto: kriminal, korupcija i nekažnjivost”.
Svaka je demokratija nesavršena na svoj način. Ako mnogi ekscesi Sjedinjenih Država proizlaze iz prevelike uloge individualizma u kulturi zemlje, Ahilova peta indonezijske demokratije mogla bi biti stegnuta vojska i gotovo potpuna nekažnjivost koju je uživala zbog svog nasilja u prošlosti. Danas je indonezijska vojska poput temelja ispod nekoliko centimetara tla gdje su nominalno demokratske institucije iznikle od 1998. Njihovi korijeni ne mogu se protezati dalje od određene tačke.
Stalna moć vojske u Indoneziji očitovala se u nekoliko trenutaka u Munirovu životu i smrti. Uzmite očito djelomičan tretman koji je policija davala glavnim osumnjičenicima s vojnim iskustvom. General Hendropriyono, koji je vodio masakr na otoku Sumatri 1989., postao je šef BIN-a 2001. Munir se istaknuo kao glasni protivnik Hendropriyonova imenovanja. Ali kada je Hendropriyono konačno upleten u Munirov slučaj, on je, prema Eastonu, “saslušan u policijskoj upravi, koja bi bila u generalovom hotelskom apartmanu.” Kada su dva inspektora pokušala ispitati, podnio je tužbu za klevetu, nakon čega je policija privela njih na ispitivanje umjesto njega. Genrala Muchdija, bivšeg komandanta specijalnih snaga koji je najvjerojatnije naredio napad, bilo je još teže otkriti. Munirove pristaše vjeruju da je njegovo zatvaranje ljudi koje su 1998. otele specijalne jedinice torpediralo Muchdijevu vojnu karijeru, što je u njemu potaknulo osobnu osvetu. Ali policija nikada nije u potpunosti surađivala s Munirovim timom za utvrđivanje činjenica, dajući mu “samo 18 zapisa o ispitivanju od oko stotinu” razgovora obavljenih s osumnjičenicima, prema Eastonu. Muchdi je 2005. ignorirao četiri sudska poziva zaredom, a nakon što je 2008. konačno prisiljen na sud, obrana ga je predstavila kao domaćeg heroja. Sudnica je bila prepuna njegovih simpatizera. Nije iznenađujuće da je Muchdi oslobođen optužbi. Zatim je brzo ušao u politiku, pridruživši se Gerindra stranci bivšeg general-pukovnika Prabowoa Subianta.
Komisija za utvrđivanje činjenica postajala je sve neučinkovitija kako su mjeseci odmicali. Njihova istraga vjerovatno nikada nije imala šanse protiv dubokih mreža vojnih i obavještajnih zajednica, stvaranih desetljećima. Na kraju su samo Pollycarpus i dva službenika Garude, osuđeni za omogućavanje ubistva, odslužili zatvorsku kaznu. Godine 2010. Garudi je također naređeno da plati neobjavljeni iznos od više od 600 miliona rupija (oko 68.000 USD) Munirovoj udovici, ali su njezini dužnosnici jednostavno ignorirali direktivu.
ISKONSKI GRIJEH
Niko ne bi bio manje iznenađen svim ovim od Munira, čije se namjeravano diplomsko istraživanje nadalo, Eastonovim riječima, “odgovoriti na zagonetno pitanje zašto je bilo tako teško zaštititi ljudska prava čak i nakon što je vlada uz vojnu podršku došla do kraj.” Munir je bio genij za analizu velike slike. Njegovo iskustvo organiziranja radnika informiralo ga je o razmjerima stalne antikomunističke paranoje i njezinih iskrivljujućih učinaka na indonezijsko društvo. Easton piše da se s KontraS-om Munir nadao preispitati “cijelu ulogu vojske i obavještajnih službi u demokratiji”.
Uspjeh protestnog pokreta koji je svrgnuo Suharta s trona značio je da su neko vrijeme vjetrovi promjena bili uz Munira. Indonezija je ponovno imala političke stranke, štampa je proglašena slobodnom, vojsci više nisu automatski dodijeljena mjesta u skupštini, a policija je postala civilna snaga odvojena od vojske. Kao što Easton piše, “Četiri godine nakon reforme, Indonezija je još uvijek pripremala i donosila niz zakona o ljudskim pravima, vojsci, policiji, terorizmu i obavještajnim službama.”
Ali vojska zapravo nikada nije odgovarala za svoje zločine 1997. i 1998., posebno za nestanke aktivista i disidenata. Iako je obuzdavanje državnog nasilja bio imperativ reformasi, kasniji čelnici mlade demokratije nisu naglašavali pravdu, već pomirenje i oprost. Stoga je razumljivo da se vojska doista nije suočila sa svojim još zloćudnijim postupcima iz 1965. i 1966., naime masovnim ubistvima do milion osumnjičenih komunista, ljevičara, intelektualaca i raznih manjina. Taj je događaj bio toliko traumatičan, tako dalekosežan i tako krvav – a njegovi počinitelji na vlasti tako dugo nakon toga – da je većina Indonežana reagirala usvajanjem traumatiziranog kodeksa šutnje.
Sami razmjeri ubistava 1965.-1966. mogli su trajno omesti civilno društvo u modernoj Indoneziji. Danas je djelokrug politike u “zemlji bez ljevice”, kako je to nezaboravno rekao australski aktivist Max Lane, “jalov teren”. Diljem zemlje danas postoje iskreni i hrabri aktivisti—koji se bore protiv korupcije i zagovaraju otvorenu demokratiju, slobodu govora i prava manjina—ali nema ih baš mnogo. Njihovi problemi su, kao i u Munirovo vrijeme, mali broj i veliki institucionalni otpor.
ZAGOVORNICI DEMOKRATIJE
Munir je jednom lukavo primijetio za Yudhoyonoa da je “konzument demokratije, a ne vjeruje u nju”. Yudhoyono je bio taj koji je prvi formirao komisiju za istragu Munirove smrti 2004. godine i on je bio taj koji je naredio prekid istrage nedugo nakon svog reizbora 2009. godine. Ova taktika najave simbolične promjene kroz nove institucije ili blistava imenovanja popraćena je kamenovanjem , kašnjenja i zamagljivanja i dalje je široko koristan u modernoj demokratskoj Indoneziji.
Doista, aktuelni predsjednik je svladao ovu lekciju. Jokowi, nekoć prozvan indonezijskim Obamom, preuzeo je dužnost na platformi reforme. Ali aureola potencijalne promjene koju je nekoć nosio potpuno se raspršila u sivoj stvarnosti kojom vlada. U svojoj kampanji 2014. Jokowi se bavio temama trećeg reda kao što su ubistva 1965.-66. i nestanci 1998. — jedan od Munirovih zacrtanih ciljeva. Ali kad je došao na dužnost, gotovo se monomanski usredotočio na ekoomiju. Godine 2015. indonezijski su aktivisti osnovali simbolični narodni sud u Haagu kako bi se pozabavili masovnim ubistvima, ali Jokowijeva administracija jednostavno je ignorirala njihove preporuke da se Indonezija “ispriča svim žrtvama, preživjelima i njihovim obiteljima za . . . zločine počinjene u Indoneziji u vezi s događajima iz 1965. godine,” istražiti i procesuirati navedene zločine, te osigurati naknadu žrtvama i preživjelima. (Njegov potpredsjednik u to vrijeme odbacio je sud kao “dramu”.)
Bilo je to u doba Jokowi kada je Pollycarpus pušten iz svog drugog zatvora, nakon što je odslužio samo osam godina od svoje 14-godišnje kazne. Jokowi je također imenovao Hendropriyona, brutalnog generala koji je navodno umiješan u Munirovo ubistvo, za savjetnika tranzicijskog tima – jednog od mnogih vojnih djelatnika iz Suhartove ere u njegovoj administraciji.
Ako postoji ikakav snažan novi blok indonezijskog civilnog društva, onda je to onaj muslimanskih populista i vjerskih konzervativaca, koji su postali mnogo slobodniji nakon relativno sekularne Suhartove ere i koji su bili daleko uspješniji u provođenju promjena od zagovornika ljudskih prava. Posljednjih godina desničarske muslimanske skupine organizirale su velike proteste na kojima je sudjelovalo preko 200.000 ljudi i pomogle da se deseci lokalnih podzakonskih akata inspiriranih šerijatom stave na snagu.
Što se tiče liberalnih aktivista, to je mali svijet koji se smanjuje. Čitajući Eastonovu knjigu, gorko-slatko sam shvatio da poznajem ne samo većinu organizacija za ljudska prava s početka milenija, nego čak i mnoge pojedince, poput Marije Sumarsih, koja organizira sedmični prtest u blizini Predsjedničke palače od 2007. godine. Sada ima 70 godina. Nejasno je hoće li ljudi koji se izravno ne sjećaju studentskih protesta 1998. – a Indonezija je mlada zemlja, pa ih je svakim danom sve manje – pronaći vlastite načine da se suprotstave vojnoj stezi. Raspoloženje indonezijske mladeži manje je izraženo kroz određeni aktivistički pokret nego golputom, pokretom za potpunu apstinenciju od glasnja.
Paralele između Munirove i današnje Indonezije razlog su zašto je studija ove knjige o tome kako demokratske institucije mogu osujetiti pravdu toliko vrijedna. Godine 2017. prisustvovao sam društvenom događaju na Institutu za pravnu pomoć u Jakarti. Planirani seminar o masovnim ubistvima 1965.-1966. pretvoren je u noć svirke i poezije. Unatoč tome, događaj je bio kontroverzan i do zalaska sunca privukao je ogromnu rulju islamističkih demonstranata, koji su uzvikivali: “Ubijte članove Komunističke partije!”, blokirali izlaze i zarobili neke ljude do četiri sata ujutro. (Komunistička partija Indonezije, ili PKI, nasilno je raspuštena 1965.) U jednom trenutku policija nije upotrijebila suzavac na ratobornim demonstrantima, već na posjetiteljima događaja. Munir je također bio pokrovitelj Instituta za pravnu pomoć, koji mu je pomogao da se snađe kao organizator rada 1990-ih. I on je ozlijeđen u nasilnoj pobuni u institutu 1996. godine, tokom koje mu je vojnik zgazio ruku i slomio prst. Vlasti nisu pronašle počinitelje. Umjesto toga, uhapsili su vođu nove ljevičarske prodemokratske skupine. Kao što Easton piše: “Pod pritiskom da istraži počinitelje nasilja, vlada je umjesto njih procesuirala žrtve.”
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
