KOLUMNA
Nosioci vlasti
uspostavljaju sve autoritarniji režim kako bi zamaskirali svoje zločine,
osigurali svoju kontrolu i produžili svoju vladavinu. Takva je situacija u
Turskoj danas
Piše: Selahattin Demirtaş, thebosniatimes.ba
Politički život
Turske sve je bliži ponoru koji prijeti da će ga progutati od 20. maja 2016.
godine, kada je izglasan privremeni amandman na Ustav kojim je omogućeno
neposredno ukidanje poslaničkog imuniteta za nekoliko desetina poslanika (1). U
članku se ovaj datum posmatra ne samo kao kršenje Ustava već i ugrožavanje
univerzalnih principa prava i demokratiji
Predstavljen od predsjednika R. T. Erdogana,
amandman primarno pogađa Narodnu demokratsku partiju (HDP) (2), najvažniju
opozicionu stranku u Parlamentu (3). Ne manje od 417 glavnih optužbi bilo je
izrečeno protiv 53 poslanika Narodne demokratske partije, zbog kritika koje su
iznosili na javnim skupovima. Drugim riječima, oni su samo koristili svoje osnovno
pravo – pravo na slobodu govora. Erdogan je, na taj način, otišao korak dalje u
nastojanju da ukloni HDP iz Parlamenta i demokratskog života
Šef države posmatra našu partiju kao prepreku
za uspostavljanje autokratske vlasti (4). Zato što je naša organizacija glavna
platforma za narodne i demokratske snage Turske u cjelini, kao i za kurdski
politički pokret posebno, on želi da je ućutka. On želi da uguši svaku
opoziciju koja, u Parlamentu, osuđuje zločine protiv čovječnosti počinjene u
oblastima sa većinski kurdskim stanovništvom
Mi nećemo pognuti glavu pred potezima
osmišljenim da naše izabrane predstavnike pretvore u poslušnike ratne
mašinerije Partije pravde i razvoja (AKP).
Mi ćemo nastaviti našu borbu za pravdu i
jednakost, rame uz rame sa drugim demokratskim snagama Turske, mi ustajemo
protiv tužilaca kojima su naši poslanici meta i protiv hapšenja naših lokalnih
predstavnika (5).
Zemlja koja je, čak i formalno, ne tako davno
diskutirala o usklađivanju svojih demokratskih normi sa Evropskom unijom, sada
je nema pred praskom tenkova i artiljerije u kurdskim gradovima, i pred
urlicima gospodina Erdogana, očigledno ubijeđenog da je dovoljno da više i više
viče iz svoje palate da bi sebi osigurao legitimitet.
Rat sa katastrofalnim posljedicama odvija se
po kurdskim gradovima, preteći da sravni sa zemljom sam koncept društva. Ovaj
rat se vodi teškim naoružanjem i tenkovi pucaju na kuće. Stotine civila,
stotine članova sigurnosnih snaga Turske i nebrojano kurdskih vojnika ubijeno
je u julu 2015, tako da bi partija gospodina Erdogana mogla osvojiti dodatne
glasove i osigurati mu dovoljnu većinu, ostavljajući čitavu zemlju u spirali
uništenja.
Prije nego što je rat počeo da se širi iz
palate, ljudi su mogli čuti njegove strahove o povratku u godine mračne
decenije između 1990. i 2000. Ovo što se dešava danas premašuje sve strahote
kroz koje smo prošli. U gradu Džizre, na primjer, stotine mladih su spaljene
žive u svojim podrumima, dok je oblast Sur, u Dijarbakiru, u potpunosti
razrušena (vidi tekst iz prethodnog broja srpskog izdanja LMD).
Osjećaj tjeskobe i bola zaposjeo je društvo,
koje vidi da mu je svakodnevna sigurnost ugrožena. Prostor posvećen
demokratskom životu smanjuje se dok ne nestane i posljednji glas opozicije.
Nosioci vlasti uspostavljaju sve autoritarniji režim kako bi zamaskirali svoje
zločine, osigurali svoju kontrolu i produžili svoju vladavinu. Takva je
situacija u Turskoj danas.
Za to vrijeme, šta rade evropske institucije?
Još uvijek čekamo da izraze čvrstu i glasnu osudu. Ne samo što ignorišu
trenutna uništavanja već i odbijaju da započnu procese koji bi možda mogli da
spriječe protjerivanja. Međunarodne organizacije nisu ništa bolje: poslije tri
mjeseca izbjegavanja, Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za ljudska prava
apelovao je na Ankaru da formira nezavisnu istražnu komisiju povodom masakra u
Džizreu. Međutim, nikakva konkretna mjera nije preduzeta kako bi se Turska
podstakla da poštuje međunarodne dokumente čiji je potpisnik (6). Dok su
univerzalne vrijednosti i ljudska prava pogaženi u Turskoj, Evropa gleda na
drugu stranu. Evropljani su zabrinuti zbog izbjegličke krize, dok su Amerikanci
zauzeti borbom protiv Islamske države (ID). Istina, to jesu ključni problemi.
Ali zašto zanemarivati situaciju sa Kurdima u
Turskoj, sa kojima su blisko povezani? Teško je razumjeti šutanje povodom
zločina protiv čovječnosti počinjenih od Erdogana i njegove stranke, koji
koriste preživjele u Siriji kao sredstvo ucjene (7). Mirovni proces započet
2013. svima je omogućio da udahnu (8). Put je bio dug, ali je jedan veliki
korak napravljen ka trajnom pomirenju između turskog i kurdskog naroda.
Međutim, u aprilu 2015, zvanična Ankara iznenada je odlučila da zaoštri
zatvorske mere za Abdulaha Odžalana, historijskog vođu Radničke partije
Kurdistana i kreatora mirovnog procesa, kome su sve posjete i svi kontakti sa
vanjskim svijetom odjednom zabranjeni. Ovakvo podizanje tenzije dovelo je, u
ljeto 2015, do vojne ofanzive u turskom Kurdistanu.
Predsjednik, prije svega, ne želi mogućnost da
dijalog bude ponovo otvoren. Za njega nije pitanje da li se treba vratiti u
pregovore o završetku rata bez kog njegov tron prijeti da nestane. Došli smo do
tačke u kojoj se, u Turskoj, samo zagovaranje mira smatra prekršajem. O tome
svjedoči sudbina četvero univerzitetskih profesora procesuiranih zbog „širenja
terorističke propagande” i otpuštenih sa radnih mjesta zbog javne podrške
peticiji koja je zagovarala kraj vojnih operacija u gradovima na jugoistoku
(9).
Erdogan ne razmišlja da u svoje posjete uvrsti
i sirijske Kurde koji su se herojski borili protiv ISIL-a i, uz podršku
međunarodne koalicije, postigli značajne rezultate na terenu. Ankara je, na taj
način, zatvorila sve granice kroz koje bi vjerovatno prošli borci Partije
demokratskog jedinstva (PYD, sestrinska organizacija PKK-a u Siriji), iako
potonji nisu ispalili nijedan metak u pravcu Turske.
Mi zahtijevamo hitno ukidanje opsade kurdskih
gradova, prije nego što bude kasno i nasilje u Turskoj dostigne nivo koji se ne
može kontrolirati. Apelujemo na obje strane da se rat mora završiti. Jer, dokle
god prevladava jezik oružja, sfera demokratije nastavlja da se smanjuje, što
omogućuje Erdoganu da se postavi kao jedini garant nacionalne stabilnosti.
Na Bliskom istoku, čije granice su
uspostavljane za stolom u uglu prije jednog stoljeća, čini se da je nemoguće
izbjeći smrtonosnu alternativu između “Islamske države” i despotskih režima
(10). Jedini izlaz je demokratski, sekularni i pluralistički model koji
posmatra različite narode i religije kao egalitarne, sa mnogo snažnijom i jačom
lokalnom administracijom, i širim i većim spektrom kolektivnih i individualnih
prava.
Na izborima u junu 2015. godine, naša partija
uspela je da osvoji 13% glasova, zahvaljujući programu koji je promovirao ovu
viziju i za Tursku i za zemlje Bliskog istoka. Mi osiguravamo učešće Jermena,
Jazida, Arapa, Asiraca, radnika, profesora, mladih i žena, alevita i sunita,
Turaka i Kurda.
Ukratko, to bi bila zemlja koja je u svojoj
raznolikosti predstavljena u Parlamentu, ruku pod ruku, pjevajući pjesmu mira.
Šest miliona glasača dalo je svoj glas zajedničkoj budućnosti prikazanoj u ovoj
viziji.
Narodna demokratska partija postala je tačka u
kojoj se susreću nade da će mir doći. Ljudi ove zemlje su shvatili da jedino
zajedno mogu liječiti bolesnu tursku demokratiju. Da, bili smo budućnost
Turske. Ali postojala je, također, druga frakcija: ona koja se oslanja na
represivnu prošlost i koja, od prošlog stoljeća, nije donijela nikakvu korist
ljudima. Naš uspjeh na izborima 7. juna 2015. lišio je nacionalistički i
sektaški AKP mogućnosti jednopartijske vladavine. Ovaj uspeh unio je zrno
pijeska među točkove sistema gospodina Erdogana, čovjeka koji misli da je
sultan. Ispod toga što predsjednik predstavlja našu partiju kao neprijatelja
koji mora biti uništen po svaku cijenu, što nas označava kao „teroriste”,
krije se smrt, sahranjen mirovni proces i vraćanje ljudi u građanski rat iz
devedesetih godina.
Njegova netrpeljivost postoji i zbog naše
posvećenosti jednakosti naroda i polova, što je apsolutna suprotnost u odnosu
na sektašku i „dominantno mušku” Erdoganovu partiju AKP. Ta
nekompatibilnost došla je na vidjelo tokom mirovnih pregovora, kada su se
predstavnici režima sistematski protivili svim našim zahtjevima, postavljajući
pitanja poput: „Kakve veze ima pitanje ženskih prava sa kurdskim mirovnim
procesom?” Oni su to vidjeli kao čudno, zato što su naša razmišljanja u
potpunosti različita. Zato što se mi nismo borili samo za Kurde: borili smo se
za cio svijet.
Možda Zapad još uvijek vjeruje da može da
sarađuje sa Erdoganom. Ali pogledajte samo sudbinu Ahmeta Davutoglua, premijera
smijenjenog od šefa države. Možda neki ne poznaju turskog predsjednika. On nema
pojma o pravdi, ili o demokratiji, ili o ljudskim pravima; on ne dovodi u
pitanje sebe i svoje svo znanje, uvjeren da može sam oblikovati budućnost
države i čitavog regiona u idućem stoljeću.
Erdogan nastoji da ustoliči predsjednički
sistem „na turski način” u inat Ustavu svoje zemlje. On ima cilj da ovu
činjenicu ukleše u kamen; zbog toga je skinuo imunitet sa naših predstavnika.
No, na kraju mu neće biti lako da sprovede završni čin. Demokratska opozicija,
bila u Parlamentu ili ne, neće popustiti pred ovim udarcem.
/Autor je
potpredsjednik Narodne demokratske partije (HDP), predsjednik poslaničke grupe
u Velikoj skupštini Turske i istanbulski poslanik od juna 2015./
(TBT)