Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Otac sam tri kćeri i valjda stoga gajim poseban sentiment kad su u pitanju muslimanke, kako one potlačene tako i heroine. Zato sam bio posebno ponosan na svoju Esmu kada je replicirala jednom publicisti na promociji knjige o neoliberalizmu i islamu riječima:“Ma, Vi pojma nemate šta sve muslimani mogu!“ Pošto sam joj dao ime po kćerki Ebu Bekra, koju je jedan pjesnik opjevao kao lastavicu, često sam joj tepao zbog njene male glavice da je „babina lastavica“, ovaj njen kliktaj je nešto najljepše što je ikad neko izrekao u Sarajevu pred prepotentnim prozapadnim intelektualcima koji su u kohortama opsjedali bosansku metropolu poslije rata. Još više sam bio ponosan na nju jer je baš za ovaj portal prevodila kolumne toga autora iz The New York Timesa, više zbog toga što je musliman, nego što su nam se sviđali njegovi pogledi i mišljenje.
LIBERALNA USPAVANKA
Esmi neće biti drago što je spominjem u tekstu, ali morao sam kazati da zbog te njene rečenice ne žalim svu svoju žrtvu za islam koju sam dao i koja, da se na hvalim, bać nije mala. Tu mislim na svoj iskonski džihad za slobodu mišljenja i izražavanja mladih (bosanskih) muslimana i muslimanki u kojem sam bio od svoje rane mladosti.
Zbog toga sam, kao urednik ovog portala, mnogo tekstova posvetio arapskom proljeću, kao i buntu Iranki koji još traje. Posljednji niz protesta u Iranu zbunio je, zaintrigirao i uzbudio ljude diljem svijeta. A možda nikoga nije zaintrigirao i zbunio kao zapadne neoliberalne intelektualce.
Ti ljudi, na moje veliko razočarenje, ne vide ništa u svijetu osim neuspjelih ideoloških pokušaja, osobito islamističke naravi, da se svrgne liberalna demokratija s trona. Protest Iranki ih je trgnuo iz liberalne uspavanke u koju ih je uljukao Francis Fukuama sa svojim kultnim štivom o „Kraju povijesti“. U strahu da se bude u „postlibernoj eri“ na sve islamističke pokrete su gledali kao na potencijalne terorističke skupine. Ne uočavaju da se čak i takvi ekstremistički pokreti u islamskom svijetu transformiraju. Oni u takvim pokretim ne vide sinhroniziranu pobunu za političke slobode i ekonomsku pravdu, već kao priliku za demontiranje strateškog neprijatelja. Činjenica da SAD, Izrael i Saudijska Arabija likuju zbog protesta Iranki jer vjeruju da će profitira u tome, govori o njihovoj nesposobnosti da shvate korijene i posljedice ovih protesta. Ono što zapadnim analitičarima i njihovim arapskim i izraelskim epigonima nije poznato da revolucionarni zamah diljem Bliskog istoka – od pokreta za građanska prava u Iranu do protesta u parku Gezi u Turskoj – otkriva daleko moćniju i napredniju snagu na djelu od njihovog projektiranog opasnog islamizma.
IRANKE KAO DŽENNETSKE HURIJE
Jer islamizam je bio sastavni dio, ali nikada presudna i dominantna snaga ovih pobuna i ustanaka. Poenta ovdje nije potencijalni uspjeh ili neuspjeh takvih pokreta. Masovne podrške i vjera u arapske revolucije završila je represijom u Siriji i Egiptu, korupcijom i autoritarizmom u Tunisu i Sudanu, te građanskim ratom u Jemenu. Poenta je imati tačnu predodžbu o tome što se događa u islamskim domovinama, od Maroka na zapadu do Irana i Pakistana na istoku. S obzirom na rasprostranjeno tumačenje velikih i raznolikih bliskoistočnih revolucija kao neuspjelih, nije iznenađujuće da smatraju da je i sadašnji ustanak u Iranu već osuđen na propast. Takva strukturno-funkcionalna čitanja prije svega su u službi potkrepljenja ideološkog trijumfa američkog i evropskog neoliberalizma, po modelu koji je dijagnosticirao Fukuyama, o čemu najviše trubi njegov neoliberalni klub poklonika.
Usred porasta antiliberalnih i antidemokratskih pokreta diljem SAD-a i Evrope, ovo ponovno oživljavanje Fukuyaminih predviđanja moglo bi se činiti krajnje bizarnim.
Nedavno sam čitao tekst Karim Sadjadpour, objavljen u časopisu Foreign Affairs, gdje je ustvrdio da su iranski geopolitički podvizi i učinci imali veliku cijenu kod kuće. “U konačnici”, napisao je, “velika strategija Islamske Republike neće biti poražena od strane Sjedinjenih Država ili Izraela, već od strane naroda Irana, koji je platio najveću cijenu za to.”
Samo oni muslimani, koji nemaju sektaške predrasude, i poznaju elementarno veliku iransko-perzijsku kulturu i civilizaciju mogu razumjeti otkuda protesti Iranki. Naime, postoji neki mit u islamskoj tradiciji da će Iranke biti džennetske hurije. Ne vjerujem da ova predodžba o Irankama ima uporište u izvorima islamske trecije, mislim na hadis. Više vjerujem da je ta predodžba nastala zahvaljujući velikim iranskim pjesnicima poput Hafiza Širazija, Hayama, Sadija, Firdusija, Đamija, Nizamija. Čak su i Jesenjin i Puškin pjevali o iranskim ljepoticama.
Ako bismo usporedili opjevane Iranke sa opjevanim Bosankama, možda bismo se šokirali. Osim Šantićeve Emine i Andrićeve Fate, zapravo i nemamo posebno istaknute likove bosanskih muslimanki u književnosti. Tek ih spašava njihova sevdalinka u kojoj su bosanske muslimanke po ljepoti ravne sa Irankama. Probudi se, ženo Bosanko!
(TBT)
