TEME
Amnesty
International objavio je izvještaj o gotovo nevjerojatnim strahotama koje su se
događale zatočenicima u sirijskom zatvoru Saydnaya. Zahvaljujući
svjedočanstvima preživjelih bjegunaca iz ‘najgoreg mjesta na zemlji’ te
arhitektima iz agencije Forensic Architecture, rekreirani su uvjeti i mučenja
kojima su zatvorenici podvrgavani svakodnevno
FOTO: (AI)
Zlostavljanje bi
započelo odmah čim bi ih uhapsili. Niti prijevoz u zatvor ne prolazio bez
batina. Kada bi došli u Saydnayju dočekao bi ih ‘tulum dobrodošlice’.
‘Odnosili su se
prema nama kao prema životinjama. Željeli su da se osjećamo neljudski. Viđao sam
krv koja je tekla poput potoka. Nikad nisam mogao zamisliti da bi čovječanstvo
moglo pasti toliko nisko’, rekao je Samer, odvjetnik uhapšen pored Hame i jedan
od preživjelih koji je o vremenu provedenom u ozloglašenom sirijskom zatvoru
pričao za Amnesty International.
Samerovo
svjedočenje jedno je od 65 na kojima se temelji izvještaj Amnesty
Internationala ‘Slamanje čovjeka: Mučenje, bolest i smrt u sirijskim zatvorima’
koji je objavljen u četvrtak. Prema izvještaju, Amnesty International
procjenjuje da je u sirijskim zatvorima od marta 2011. godine umrlo 17,723
osobe, što je prosječno više od 300 mrtvih na mjesec.
U izvještaju su
posebno naglašene nove statistike koje je obradio Human Rights Data Analysis
Group (HRDAG), a kojima stoji da je u zatočeništvu u Siriji umrlo 17,723 osobe
između marta 2011. i decembra 2015. godine. Međutim, i Amnesty International i
HRDAG naglašavaju da se radi o konzervativnoj procjeni te da su prave brojke
još veće
‘Katalog priča
strave koje se nalaze u ovom izvještaju govore jako detaljno o zlostavljanjima
kojima su zatvorenici podvrgnuti od trenutka uhićenja, preko ispitivanja do
zatvaranja u ozloglašenim sirijskim zatvorima. Njihov je put često smrtonosan
jer zatvorenicima smrt prijeti na svakom koraku’, rekao je Phillip Luther,
direktor programa Amnesty Internationala za Bliski istok i Sjevernu Afriku.
‘Cilj Saydnayje
bio je smrt
‘Preživjeli
opisuju da bi nakon ‘tuluma dobrodošlice’ obično uslijedile ‘sigurnosne
provjere’ tokom kojih bi uhapšene osobe, a posebno žene, muški čuvari silovali
i spolno zlostavljali. Prilikom prikupljanja informacija od zatočenika, čuvari
i ispitivači koristili su razne metode mučenja kao što su nasilno guranje osobe
kroz gumu od automobila (dulab) ili bičevanje po tabanima (falaqa).
Zatvorenici su
također često bili mučeni elektrošokerima, nasilno su im odstranjivani nokti,
zalijevani su vrućom vodom te su na njima gašeni opušci cigareta. Jedan od
zatvorenika u Homsu, Ali, opisao je kako je mučen tako što su mu ruke svezane
te da je obješen o njih visio dok ga ispitivač satima tukao.
Uslovi u
zatvorima u kojima su zatvorenici ispitivani bili su toliko loši da zatvoreni
nisu adekvatan imali pristup hrani, medicinskoj pomoći i sanitarnim čvorovima.
Neke zatvorske ćelije bile su toliko male, a toliko prenatrpane da su
zatvorenici morali spavati u smjenama budući da nisu fizički svi mogli leći na
pod. Neki su spavali i u čučnju.
Ako bi preživjeli
ispitivanje te nakon nepoštenih suđenja završili bi u vojnom zatvoru Saydnaya.
‘Ako je zatvorima špijunskih organizacija cilj bio natjerati zatvorenike da
‘priznaju’, cilj u Saydnayji bila je smrt’, rekao je Omar S.
Omar opisuje da
su čuvari jednom prilikom natjerali dvojicu zatvorenika da se skinu te da su
tada jednom naredili da siluje drugoga, prijeteći mu da će ga ubiti ako odbije.
Salam, advokat iz
Alepa, proveo je više od dvije godine u Saydnayji. ‘Kada sam uveden u zatvor
osjetio sam miris mučenja. To je poseban miris, kombinacija vlage, krvi i
znoja’, objašnjava Salam.
Jednom su
prilikom čuvari, svjedoči Salam, na smrt pretukli trenera kung fua kada su
otkrili da je potajno vještini podučavao druge zatvorenike. ‘Trenera i još njih
petoricu su pretukli na smrt odmah. Potom su isto učinili još 14-icu
zatvorenika. Vidjeli smo kako krv teče iz njihove ćelije’, dodaje.
Građevina kao
instrument za mučenje
Zajedno s
izvještajem o okrutnostima koje se događaju unutar zatvora, Amnesty
International je u suradnji s Agencijom Forensic Architecture pri Univerzitetu
u Londonu izradio rekonstrukciju zatvora Saydnaya.
‘Kada smo
sastavljali model, shvatili smo da zgrada nije samo prostor gdje su ljudi
zatvarani i mučeni već da je sam građevina arhitektonski instrument mučenja’,
kaže Eyal Wiezman, direktor Forensic Architecture.
Weizman je u
svojim prijašnjim radovima koje naziva ‘arhitekturom javne istine’ proučavao
prostorne strategije koje koristi izraelska vojska u Palestini, izrađivao je
karte napada dronovima u Afganistanu te genocida u džunglama Gvatemale.
Budući da su zatvorenicima
tijekom boravka u zatvoru glave bile prekrivene te ništa nisu mogli vidjeti
kada bi im čuvari ulazili u ćelije, Forensic Architecture se poslužio sluhom
zatvorenika kao primarnim izvorom informacija. Dizajner zvuka Lawrence Abu
Hamdan je uz pomoć tehnike ‘profiliranja jekom’ uspio odrediti veličine ćelija,
hodnika i stepeništa.
‘Zatvor je kao
komora jeke: kada jednu osobu muče to je isto kao da muče sve zatvorenike jer
zvuk putuje kroz prostor. Ne možete mu pobjeći’, objašnjava Abu Hamdan. Zatvorenici
u Saydnayji su zbog toga što su im čuvari uskratili osjetilo vida razvili oštar
sluh te su kada bi čuli udaranja zatvorenika bili u stanju razlikovati zvuk
remenja, kablova za struju, štapova i metli, a mogli su razlikovati i udarce
rukom od udaraca nogom
‘Sramota
čovječanstva’
Weizman
objašnjava da je rekreiranje gnjusnih mučenja u Saydnayji toliko detaljno važno
iz dva razloga. ‘Ne radi se samo o alatu kako bi se inducirala dodatna
svjedočenja već se radi i o vrlo moćnom alatu za podizanje svijesti. Cilj je
zatvoriti to mjesto i osigurati da Assad ne sudjeluje u budućim mirovnim
pregovorima’, dodaje Weizman.
‘Međunarodnoj
zajednici okončavanje ovog sistemskog i užasnog mučenja mora biti prioritet.
Rusija je godinama uz pomoć prava na veto koje ima kao članica Vijeća
sigurnosti Ujedinjenih naroda štitila, svojeg saveznika, sirijsku vladu od
progona zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Takva sramotna izdaja
čovječanstva mora prestati odmah’, rekao je Luther.
Za Diaba
Serriyju, koji je u Saydnayji proveo pet godina, od 2006. do 2011., ova je
rekonstrukcija trajni podsjetnik na horor koji je preživio.
‘Tamo sam izgubio
sam pet godina života. Skoro sam umro tamo’, kaže Serriy. ‘Želim da ovo vide i
druge generacije, da znaju gdje su nas mučili. Svijet mora znati da je ovo
najgore mjesto na zemlji.
(TBT, HINA)