Piše: Shahir Shahidsaless, thebosniatimes.ba
Još otkako se pojavio reformistički pokret u Iranu 1997. godine, podržan je od strane velike frakcije unutar establišmenta. Ali 2020. godine, tokom drugog mandata umjerenog predsjednika Hassana Rouhanija, parlamentarni izbori označili su kraj jedne ere. Vijeće staratelja, koje provjerava kandidate, odlučilo je da diskvalificirati hiljade ljudi sa kandidatski listi, uglavnom ciljajući na reformiste i umjerenjake.
Zatim su uslijedili predsjednički izbori 2021. Svaki kandidat koji bi mogao ugroziti izbor Ebrahima Raisija, uključujući i dugogodišnjeg predsjednika parlamenta Alija Larijanija, bio je diskvalificiran. Po prvi put otkako je ajatolah Ali Khamenei postao vrhovni vođa 1989. godine, konzervativci su ovladali svim polugama vlasti.
Bilo je znakova da se u zemlji spremaju nemiri. Iako je Khamenei tvrdio da je glasanje “vjerska dužnost”, a reformistički lideri su također pozivali ljude da glasaju, prošlogodišnji odaziv bio je najniži u historiji Islamske Republike, sa manje od 50 posto u cijeloj zemlji. Ljudi su okrenuli leđa glasačkim kutijama, pokazujući da su njihova vjera i nade u mirne reforme nestale.
Pod Raisijevom administracijom, ozloglašena moralna policija postala je stroža u primjeni nacionalnog kodeksa odijevanja na žene koje ne nose propisno hidžab. U Teheranu su u septembru uhapsili Mahsu Amini, koja je pala u komu u pritvorskom centru i umrla nakon tri dana. Policija je demantirala izveštaje da su je policajci tukli pendrekom i udarali glavom o njihovo vozilo.
Smrt Aminijeve podudarila se s jednom od najgorih ekonomskih kriza od nastanka Islamske Republike. Ogromna inflacija, visoka nezaposlenost, raširena korupcija, nedostatak društvenih i političkih sloboda i diskriminacija žena stvorili su nezadovoljstvo u zemlji. Pandemija Covid-19, zajedno s Khameneijevim insistiranjem na održavanju nuklearnog programa koji je uništio živote nekoliko generacija, pogoršali su situaciju. S obzirom na njegovu fetvu da je nuklearna bomba zabranjena u islamu (haram), on nije ponudio nikakvo uvjerljivo opravdanje za postojanje programa.
Poklič za okupljanje
U tom kontekstu, zemlji je bio potreban samo okidač da eksplodira. Nakon smrti Aminijeve, najveći protesti posljednjih godina potresli su Iran – ali ustanak je bio drugačiji od svih ostalih u posljednje četiri decenije. Po prvi put, žene su zauzele centralno mesto, jer je „žena, život, sloboda“ postao poklič demonstranata.
Ako ni vladajuća elita ni demonstranti ne odstupe, zemlja bi se mogla skliznuti u dugotrajni sukob. Khamenei je rijetko kada je bio napadnut tako direktno na ovom nivou, kada su demonstranti uzvikivali parole protiv njega zahtjevajući da se desakralizira njegov vjerski i pravni položaj.
Opća uključenost univerziteta i škola, posebno škola za djevojčice, bila je bez presedana. Društveni mediji također su odigrali ključnu ulogu, intenzivno dokumentirajući obračun od strane iranskih vlasti što je motiviralo mlađu generaciju da nastavi proteste.
Ali hoće li ti protesti promijeniti ponašanje vladajuće elite, ili čak promijeniti sam režim? Šta će biti potrebno da ovaj neviđeni, višenedeljni ustanak uspije?
Centralni slogan “žena, život, sloboda” je progresivan i podržavaju ga milioni Iranki. Međutim, nije dovoljno privući veliku frakciju društva koja se bori za koru kruha. Prema iranskoj vladi, 30 miliona Iranaca je ispod granice “apsolutnog siromaštva”.
‘Domino efekat’
Istovremeno, protestisu bez vođe. To ga čini ranjivim. Neki od ustanaka Arapskog proljeća koji su srušili diktatore bili su jasan model za pokret bez vođe, ali rane nade da će revolucije okončati korupciju i uvesti novu eru ekonomske jednakosti brzo su se srušile kako su se pojavili vakuumi moći. Čak je i Tunis, rodno mjesto arapskog proljeća, sada autokratija.
Iako iranski režim nije atukratski to totalitarni “sistem” jer je Khameneicentrlana figura tog sistema. Srušiti sistem uz pomoć masa za samo nekoliko nedjelja nije tako lahko kao srušiti Zine El Abidine Ben Alija ili Hosnija Mubaraka, bivše tuniske i egipatske diktatore. Sadašnja borba je dijelom nastavak stoljetne bitke između modernista i tradicionalista u iranskom društvu.
Moglo bi se reći da bi lider unutar Irana mogao biti neutraliziran od strane režima, kao što se dogodilo tokom pobuna 2009. stavljanjem Mir Hosseina Mousavija u kućni pritvor. Realno rješenje bi moglo biti Vlada nacionalnog spasa u egzilu. Ajatolah Ruholah Homeini, koji je predvodio iransku revoluciju 1979. godine, živio je izvan Irana. Trenutno, popularni opozicioni lider kojeg podržavaju ljudi iz svih sfera života ne postoji ni u zemlji ni van nje.
Do sada se vladajuća elita čvrsto držala “domino efekta”, tvrdeći da će, ako režim napravi korak unazad, demonstranti postati agresivniji i zahtijevati više dok se režim ne sruši. Ipak, neke manje uticajne ličnosti pokušale su ubjediti centre moći da neki ustupci „ne bi doveli do pada sistema po „domino efektu“.
Sve u svemu, da bi uspio, bilo kojem pokretu u Iranu je potreban popularni vođa koji će mobilizirati, ujediniti, dati smjer i na kraju popuniti vakuum moći ako se režim sruši. Vođa bi trebao iznijeti zahtjeve koju održavaju glas milionima ljudi koji se bore da „održe glavu iznad vode“. To ne znači napuštanje vitalnog slogana „žena, život, sloboda“, koji ima za cilj okončanje nasilja nad ženama.
(TBT, MEE)