Obraćajući se prisutnim na otvaranju regionalne naučne konferencije, održane početkom ovog mjeseca koja je naslovljena “Ulema na Balkanu između dva svjetska rata”, reisul-ulema je ovaj skup ocijenio kao iznimno dobru priliku da se podsjetimo na ulogu naše uleme u nastojanju da se muslimani jugoistoka Evrope prilagode novoj stvarnosti i da se uključe u savremene tokove života u novim prilikama u kojim su se zatekli.
Znanje je središnji pojam naše islamske kulture i civilizacije
„ Prilika je da se osvijetli dio njenog pređenog puta i da se obznane postignuća koja su na tom putu ostvarena. Svakako, i izazove i poteškoće na tom putu, a koji su pogađali našu ulemu, valja sagledati i rastumačiti, a kako bismo ih uporedili s našim ovovremenim izazovima i poteškoćama – kazao je reisul-ulema.
Kako je naveo, s današnje vremenske distance se može zaključiti da je to vrijeme bilo puno neizvjesnosti, te naglih i korjenitih društvenih promjena.
„ U vrijeme kojim se bavimo došlo je do ukidanja hilafeta, koji je i na stvarnoj i na simboličkoj ravni za ovdašnje učene ljude bio reprezent jedinstva ummeta. Ukidanje mešihata u Istanbulu, koji je za našu ulemu predstavljao duhovni centar, odrazilo se na njeno obrazovanje, ali i na doktrinarna shvatanja. Nova ulema se sada obrazuje u drugim obrazovnim centrima, poput Al-Azhara u Egiptu. Također, u ovom periodu nastaju i visoke teološko-pravne škole u Sarajevu i u Skoplju. Svršenici ovih škola, obrazovani po zapadnoj znanstvenoj metodologiji, pokazuju sposobnost da na pojave i događaje gledaju u novom svjetlu njihova pojavljivanja u odnosu na promjene na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i obrazovnoj ravni. Oni problemima prilaze s više naučne akribije, praveći komparaciju između naučnih rezultata do kojih su došli učenjaci Istoka i učenjaci Zapada – naveo je reisul-ulema.
Podsjetio je da su oni bili više otvoreni za preuzimanje rješenja iz drugih naučnih tradicija, u nedostatku rješenja u okviru muslimanske naučne tradicije, ukoliko ta učenja nisu bila u suprotnosti s temeljnim stavovima islama.
„Pored teoloških pitanja, kojima je bila sklonija ulema školovana u islamskim zemljama, alimi s domaćih visokoškolskih ustanova više pažnje su posvećivali društvenim pitanjima iz domena obrazovanja, politike, historije i prava. Istina, kada upotrebljavamo pojam ulema, onda uglavnom, ili u najvećoj mjeri, mislimo na one koji posjeduju religijsko znanje (ilum) i mudrost (hikmet) da to znanje dostave i primijene“ kazao je reisul-ulema.
Naglasio je da je važno pitanje o ovom vremenu i pitanje statusa i položaja uleme u odnosu na društvo i državu.
„ Ona je zauzimala visoki društveni položaj među muslimanima. U najvećoj mjeri je stajala u odbrani njihovih prava, ona ih je, na neki način, zajedno s političkim predstavnicima, artikulirala, bilo da se radilo o vjerskim, socijalnim, ekonomskim ili kulturnim pravima. Neki novi uvidi u bosanskohercegovačke arhive, koji sadrže građu koja se odnosi na korespondenciju naših alima s državnim vlastima, govori nam da je ulema bila u veoma lošem ekonomskom stanju, pa i oni najveći velikodostojnici među njom, poput muftija. Često nisu bili u stanju podmiriti ni osnovne potrebe svoje porodice. Nesumnjivo je da se takvo ekonomsko stanje reflektiralo i na njihov intelektualni život, mogućnost dolaska do literature i kvalitetnog sticanja znanja. Uprkos svemu, ostala je najdostupnija intelektualna snaga našem narodu, kojoj je on mogao pristupiti bez barijere“, poručio je reisul-ulema Husein-ef. Kavazović.
Također je Fakultet islamskih nauka (FIN) Univerziteta u Sarajevu (UNSA) i Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini najavio da će sredinom ovgo mjeseca organizirati konferenciju s međunarodnim učešćem “Trideset godina Islamske vjeronauke u odgojno-obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine: iskustva, izazovi i perspektive”.
Konferencija će biti održana povodom obilježavanja tridesetogodišnjice postojanja Islamske vjeronauke u odgojno-obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine (1992–2022) i osnivanja Studijskog programa islamske vjeronauke i religijske pedagogije na Fakultetu islamskih nauka.
„ Konferencija ima za cilj sagledati i istražiti ulogu i značaj vjerskog obrazovanja u javnom odgojno-obrazovnom sistemu s obzirom na njen pozitivni moralno-odgojni i obrazovni potencijal. Kroz pregled iskustava vjeronaučnog obrazovanja u odgojno-obrazovnom sistemu BiH, te u regionu i Evropi, analizirat će se uloga, značaj, ciljevi, položaj, status, ishodi, uticaji i perspektive islamskog obrazovanja unutar školskog sistema. Također, ima za cilj kritički promisliti o izazovima koji stoje pred vjeronaukom u kontekstu tumačenja i poučavanja vjere između religijske tradicije i modernosti u javnom prostoru, vrijednosti i kulture obilježja mladih u susretu s vjeronaukom, te izazova u kontekstu realizacije vjeronaučne nastave“, naveli su organizatori.
Sve ovo govori da se Islamska zajednica odlučila pozabaviti svojom osnovnom misijom, a to je prosvjetiteljstvo. Uz mnoštvo kritika koje Islamska zajedinica pretprjela za svoj rad u poskomunističkom periodu izdvaja se primjedba da je zapustila pitanja prosvjetiteljstva i obnove islamske duhovnosti za račun promoviranja i podržavanja političko-idološkog trenda kojeg je u biti kreirala Stranka demokratske akcije (SDA).
Zato su danas mediji koje finansira Islamska zajednica prilično marginazirani, dok akademski diskurs kojeg upražnjava oficijelna ulema, posbeno profesori medresa, akademijea i FIN-a, nije uopće konkurentan diskursu na društvenim mrežama kojeg u formi islamskih tema forsiraju selefijske daije, poznate kao ideološke vođe vehabijskog pokreta.
Nije ovo problem samog diskursa kao takvog koji jeste ili nije kompatibilan sa društvenim mrežama koliko je taj problem izražen prema indolentnosti Islamske zajednice da educira svoje novinare i ekspretre za medije. Toliko medresa, toliko svršenih studenata i studentica, a medije u vlasništvu Islamske zajednice servisiraju „naturčici“, polupismeni uhljebi koji su se namtenuli više kao režimski botovi i stranački aktivisti nego kao novinari.
„KO MOŽE PREKO PRAGA“
Opće je poznato da se Islamska zajednica u postkomunističkom periodu bila ukliještena između globalnog fenomena islamskog raidkalizma, pa i terorizma, i islamofobije, kao i sektaškog muslimanskog sukoba između selefističke i ši'jske varijante islama, što je rezultiralo vrlo oštrim polemikama i konfliktima unutar bosanskih džemata.
Ali i pored toga oficijelna ulema je između sebe vodila vrlo žestoke i ostrašćene polemike. Jedan od tih polemika je započela u vrijeme komunizma, sa prvom generacijom studenata Fakulteta islamskih nauka i nikad nije okončana.
Tako je prošle godin u Studentskom centru Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini upriličena svečanost povodom obilježavanja 40 godina uspješnog rada na Fakultetu islamskih nauka akademika Rešida Hafizovića, akademika Enesa Karića i prof. dr. Adnana Silajdžića.
Prigodnim riječima ovom prilikom obratio se reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović, naglasivši usklađenost onoga što su profesori Hafizović, Karić i Silajdžić govorili i kako su postupali.
Posebnu besjedu o akademiku Kariću je govorio i prof. dr. Hilmo Neimarlija, koji je istakao izražajnost njegovih djela i doprinos u širokom spektru oblasti.
Zanimljivo je da su svatrojica „slavljenika“ bili svjedoci na suđenju musliamsnkim intelektualcima 1983. godine. Oni su pred sudom teretili svoje drugove Hasana Čengića i Džemaludina Latića koji su osuđeni na dugogodišnju zatvorsku robiju. Glavni „grijeh“ Čengića i Latića je bio njihov angažman u „Tabačkom mesdžidu“ u kojem su držali predavanju za muslimansku omladinu. Kako je u svom svjedočenju pred sudom naveo Silajdžić Čengić je bio „suviše za ortodoksni islam“ i da je „puno od toga prakticirao“.
Zanimljiov je da, dok su Čengić i Latić izdržavali zatvorske kazne, ova trojka uspjela steći akademska zvanja i to na Katoličkoj bogosloviji u Zagrebu, Silajdžić i Hafizović, a Karić u Beogradu, gdje je doktorirao pred islamofobnim srpskim orijentalistom Darkom Tanaskovićem.
Kao što je poznato Čengić je umro i nije dočekao da mu neko od bilo kakvo priznanje za njegovu žtvru i pregalaštvo, dok Latić, najplodonosniji savremeni islamski intelektualac, još predaje tefsir na FIN-u.
Ovaj paradoks, koji je još uvijek „kost u grlu“ islamskog prosvjetiteljstva, produkt je odsustva principa i ignoriranja nužnosti lustracije kod bosanskih muslimana kojeg je blokirala SDA zbog toga što je sama napravila „pakt sa đavolom“, te pristala sarađivati sa pripadnicima bivših tajnih komunističkih policija. Nije ovdje riječ o revanšizmu već o nužnosti da se Islamska zjednica kutariše iz ralja bilo kojeg režima, da kreira svoju politiku, posebno u segmetnu prosvjetiteljstva, te da sama određuje ko može i ne može „preko njenog praga“!
(TBT, Tim za analitiku)
