Piše: Emin Emrah Danis, thebosniatimes.ba
Ruska invazija na Ukrajinu u februaru nesumnjivo je imala ogroman utjecaj na cijene energije.
Evropske zemlje uveliko zavise od Rusije za uvoz prirodnog gasa, nafte i uglja. Ovo veliko oslanjanje, kao i nedostatak alternativnih resursa, sugeriraju da bi zime 2022-23 i 2023-24 mogle biti najteže za Evropu. A Turska bi uskoro mogla biti u poziciji da pomogne u ublažavanju energetske krize u Evropi.
EU je uvezla 155 milijardi kubnih metara gasa, 45 posto svojih potreba, iz Rusije 2021. Iste godine EU je iz Rusije uvezla 27 posto svoje nafte i 46 posto uglja. U protekloj deceniji, EU je pokušavala smanjiti svoju zavisnost od Rusije, ali je ipak kupila 66 odsto svojih ukupnih energetskih potreba od Moskve 2021. godine, plativši 99 milijardi eura (105 milijardi dolara).
Kako je Rusija zadržala vodeću poziciju na evropskom energetskom tržištu, Turska je krenula kako bi se pozicionirala kao čvorište za trgovinu gasom koje će se takmičiti sa svojim sjevernim susjedom
Većina Evrope traži alternativno i trajno rješenje za zamjenu ruskog gasa. S druge strane, uprkos tenzijama sa Evropom, Rusija i dalje želi nastaviti izvoz na evropsko tržište prirodnog gasa – barem nekim južnoevropskim akterima koji su voljni da ga kupe, kao što su Mađarska i neke od balkanskih zemalja.
Ruski predsjednik Vladimir Putin početkom ovog mjeseca predložio je uspostavljanje centra za skladištenje i distribuciju gasa u Turskoj, s ciljem stvaranja najvećeg čvorišta za Evropu.
Kako je Rusija zadržala vodeću poziciju na evropskom energetskom tržištu u protekle dvije decenije, Turska je krenula kako bi se postavila kao čvorište za trgovinu plinom koje će se takmičiti sa svojim sjevernim susjedom. Tokom 2000-ih, tursko tržište prirodnog gasa i infrastruktura su brzo rasli, sa novim projektima gasovoda koji su došli u prvi plan kako se povećala potreba EU za alternativnim izvorima snabdjevanja.
Turska ima visoku potrošnju i obim uvoza prirodnog gasa, razvijeno tržište i dobru fizičku infrastrukturu, zajedno sa energetskom berzom u Istanbulu, Epias, što bi joj moglo omogućiti da postane značajno čvorište za trgovinu gasom. Sve to znači da bi Turska mogla da se pojavi kao akter koji će zadovoljiti obe strane.
Potreban dalji rad
Turska je napravila veliki korak u tom pravcu ranije ovog mjeseca, kada je turski ministar energetike Fatih Donmez najavio da će Transanadolski prirodni plinovod (Tanap), koji isporučuje plin iz Azerbejdžana u Tursku i Evropu, udvostručiti svoj kapacitet na 32 milijarde kubnih metara u narednih godina (procjene postavljaju vremenski okvir za realizaciju projekta do 2027. godine).
Turska uvozi 6 milijardi kubnih metara prirodnog gasa godišnje iz Tanapa, čiji je ukupni godišnji kapacitet trenutno 16 milijardi kubnih metara.
Naftovod Turski tok, koji vodi Rusija, koji ide ispod Crnog mora od Rusije do Turske, sastoji se od dva odvojena voda, od kojih svaki ima godišnji transportni kapacitet od 15,75 milijardi kubnih metara. Jedna od linija isporučuje ruski prirodni gas na tursko tržište, dok ga druga na evropska tržišta isporučuje preko Bugarske.
Međutim, sadašnji Turski tok nije dovoljan da Turska postane gasno čvorište koje bi Putin želio da bude. Energetski projekti se zbog svoje prirode realizuju sa dugoročnim ciljevima i visokim troškovima ulaganja. Stoga moraju imati političku, tehničku i ekonomsku izvodljivost.
Potreban je dalji rad. Izgradnja treće, a možda i četvrte linije u Turskom toku može pomoći da se transportuje više gasa, ali bi bilo tehničkih problema u njihovoj izgradnji zbog potencijalnih sankcija koje bi mogle biti nametnute turbinama i evropskim građevinskim kompanijama.
Također, njihovo održavanje ne bi bilo izvodljivo da zapadne zemlje ne bi dale rezervne dijelove za cjevovode. Čak i da budu završeni za nekoliko godina, nije jasno da li bi zemlje EU kupovale ruski gas.
Najrealnija opcija je da se ruski gas komercijalizira sa drugim izvorima gasa na energetskoj berzi Epias u Istanbulu, fizički uklopljen u čvorište koje će biti uspostavljeno u Trakiji i potom isporučeno evropskim kupcima.
Rusija bi trebala biti fleksibilna u svojim dugoročnim ugovorima s Ankarom i dati Turskoj prava na ponovni izvoz. Takođe, trebalo bi revidirati trenutnu formulu cijene i cijene ruskog gasa.
Crnomorski rezervoari
Turska pokušava pomoći Evropi u drugim oblastima. Turska je isporučila dio plina Bugarskoj u junu zahvaljujući dobro uspostavljenim terminalima za tečni prirodni plin u Ankari. Turska ima kapacitet za otpremu prirodnog gasa od 133 miliona kubnih metara dnevno sa dva LNG terminala i dvije plutajuće jedinice za skladištenje i regasifikaciju LNG (FSRU).
Turska državna gasna kompanija Botas’ Marmara Ereglisi LNG terminal i Sarosski zaliv FSRU, koji su na putu da budu završeni i pušteni u rad ove godine, ne samo da će doprineti sigurnosti snabdevanja Istanbula i regiona Marmara, već će i snabdevati gasom Bugarska, Rumunija, Ukrajina i druge zemlje jugoistočne Evrope preko Trakije u budućnosti.
Turska takođe ima za cilj da počne sa proizvodnjom sopstvenog gasa, otkrivenog u rezervama Crnog mora 2020. Tursko ministarstvo energetike ima za cilj da sledećeg proleća crpi prvi gas iz polja Sakarya, koje ima 540 milijardi kubnih metara rezervi.
Turska namjerava proizvoditi 14-15 milijardi kubnih metara godišnje do kraja 2026. Procjene govore da bi proizvodnja mogla ići i više, sa 19-20 milijardi kubnih metara godišnje do 2029. godine.
Postoje i neke alternative koje bi zahtijevale fundamentalnu promjenu u regionalnoj politici, kao što je isporuka Turkmenistana i iračkog gasa Evropi preko Turske. To ne bi bilo nemoguće, ali nije ni lako, jer bi pristanak Irana bio potreban za izgradnju Trans-Kaspijskog gasovoda, s tim da Rusija vjerovatno blokira pregovore jer je tradicionalni arbitar u regionu.
Isto važi i za gas u sjevernom Iraku, jer nestabilnost u zemlji i neslaganje između iračke centralne vlade u Bagdadu i kurdske regionalne vlade (KRG) u Erbilu za sada čini problematičnom budućnost iračkog gasa za Evropu.
Isporuka izraelskog i istočnomediteranskog gasa Turskoj zavisi od rešavanja političkih pitanja u regionu i uspostavljanja međusobnog poverenja, a ne od komercijalnih razloga.
Posrednička uloga Turske
Ukoliko se nastavi sadašnja politička slika na predstojećim izborima u Izraelu, normalizacija odnosa Tel Aviva sa Turskom će se ubrzati i ponovo na dnevni red staviti saradnju u oblasti energetike.
Ne treba zaboraviti da je Turska najkraća, najjeftinija i najizvodljivija opcija za gas istočnog Mediterana. Energetska kriza koja se produbljuje u Evropi može doprinijeti i rješavanju drugih problema, kao što su trasa gasovoda do Turske, područja pomorske jurisdikcije i pitanje Kipra.
Turska bi također mogla pomoći Evropi sa svojim programima obnovljive energije, kao što je proizvodnja vjetroelektrana i solarnih panela po konkurentnim cijenama
Svi ovi projekti bi, čak i uz političku volju, zahtijevali najmanje četiri godine da riješe svoja pitanja i budu finalizirani. Ako Turska ispravno postavi energetsku igru, mogla bi ujediniti sve ove izvore plina kako bi postala čvorište za trgovinu plinom u narednim godinama.
Turska bi također mogla pomoći Evropi sa svojim programima obnovljive energije, kao što su proizvodnja turbina na vjetroelektrane i solarnih panela po konkurentnim cijenama, niskim troškovima transporta i snažnim istraživačkim resursima i naučnom infrastrukturom.
Pronalaženje brzog i trajnog rješenja za produbljujuću energetsku krizu u Evropi u kratkom roku neće biti lako. Bio bi racionalan izbor da Evropa poveća svoju energetsku saradnju sa Turskom u skladu sa sigurnošću snabdevanja, ekonomijom i trenutnom političkom realnošću.
Kao iu sporazumu o koridoru žitarica između Rusije i Ukrajine posljednjih mjeseci, Turska može igrati posredničku ulogu između Evrope i Rusije u rješavanju energetske krize.
(TBT, MEE)
