Harizmu „zlatnog ljiljana“ on je izuzetno dobro unovčio i više puta koristio kao maskirnu kulisu iza koje je povlačio neobjašnjive poteze, često nespojive sa slikom besprijekornog patriote, ratnika iz blatnjavog rova i skromnog političara koji radi samo za narod i državu, a nikako za sebe. Takav imidž održavao je više populističkim izjavama tipa „ko dirne u BiH, dobiće po prstima“, nego efikasnom politikom i diplomatijom, ali mu je ipak to donijelo već treći mandat u Predsjedništvu BiH, ovaj put u nikad sumnjivijim općim izborima u BiH. Međutim, nakon posljednjih poteza i iskakanja iz svakako kompliciranog koncenzusa unutar BH bloka krajnje je vrijeme i neophodno je da se jasno postavi pitanje i zahtjeva odgovor – za koga ustvari radi Željko Komšić, član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda?
Kada je u ljeto 2012. godine napustio Socijaldemokratsku partiju „zbog neslaganja sa autoritarnim načinom vladanja Zlatka Lagumdžije“ Komšić je pobrao silne simpatije građana kojima je prepotencija Zlatka Lagumdžije u političkom ophođenju već izuzetno smetala, a animozitet javnosti prema njemu rastao od momenta kada je političkim pučem smijenio, a zatim i otjerao Nijaza Durakovića sa čela partije. Komšić je dovršio drugi mandat u Predsjedništvu i već na izborima 2014. godine sa svježe formiranom Demokratskom frontom (DF) osvojio preko 300.000 glasova, nakon čega se SDP sasvim urušio. I tada dolazi do prvog spornog poteza Željka Komšića.
Prvo pitanje: zašto je Komšić sa DF-om 2015. izašao iz vlasti i izigrao 300.000 birača?
Početkom juna 2015. godine DF je iznenada raskinula koaliciju sa SDA i HDZ-om i povukla svoje ministre iz federalne u državne vlade, a povod je bio što su ministri DF-a u Vladi FBiH bili preglasani prilikom izglasavanja Uredbe prema kojoj će imenovanja u državnim firmama vršiti Federalna vlada, a ne pojedina nadležna ministarstva. Komšić je u toj odluci vidio pozicioniranje SDA i HDZ-a za kadroviranje u profitabilnim firmama i smatrao to nezakonitim te je izjavljivao da „niti on, a ni DF neće sudjelovati u kriminalu, a ne mogu se boriti protiv SDA i HDZ-a jer su nadglasani.“ DF je tada zaprijetila i krivičnim prijavama koje nisu uslijedile, ali je kod glasača Demokratske fronte ostao gorak osjećaj prevarenosti. Javnost je s pravom pitala i tražila objašnjenje – upravo zato što znamo da su SDA i HDZ generatori državnog kriminala, glasali smo za Komšićevu DF očekujući da će se oni uhvatiti u koštac s kriminalcima. Zašto se Komšić iznenada povukao iz vlasti već na prvom problemu u odnosima sa SDA i HDZ BiH ? Obzirom da ovo pitanje nikad nije dobilo suvisli i argumentiran odgovor, ubrzo počele kružiti glasine i sve uvjerenije priče da su SDA i HDZ procijenili da sa DF-om neće moći provesti marifetluke sa javnim novcem te su odlučili da ga eliminiraju. Tvrdilo se da je „Komšić od SDA dobio ogroman novac da izazove konflikt i napusti vlast… kao zbog neslaganja sa koalicijskim partnerima.“ Tek, priča da je SDA sa koferom para pronašla Komšićevu tačku topivosti nije posebno uvrijedila Komšića i nikad nije demantirana. Ostatak mandata na mjestu DF-a proveo je Radončićev SBB, ali taj dio priče nije sada bitan. Bitno je da je Komšićevo povlačenje razočaralo njegove fanove i bilo široko shvaćeno kao – izdaja naroda za vreću para.
Drugo pitanje – zašto je Komšić opstruirao i uslovljavao ujedinjenje ljevice uoči izbora?
Ujedinjenje stranaka lijeve (SDP, DF) i građanske (GS, NS) orjentacije uoči izbora bio je i logično, i dobro zamišljen koncept nastupa na izborima. U osnovi ideje bile su zajedničke liste kandidata „ujedinjene ljevice i građanskih stranaka“ koje su mogle privući vrlo širok spektar glasača obje opcije koje su istovremeno suprotstavljene nacionalnim partijama. Zapravo, nacionalisti su se jedino i bojali ujedinjenja ljevice, a posebno ojačane novom i nekompromitiranom građanskom opcijom i tehnomenadžerskim SBB-om.
Tada na scenu stupa Željko Komšić. Najprije zateže oko pitanja ujedinjenja SDP-a i DF-a postavljajući nerezonski uvjet „da nova partija ima i novo ime, a da se odustane od naziva Socijaldemokratska partija“. Nije bilo za očekivati da će SDP odustati od višedecenijske tradicije i stvorenog brenda. Zatim, Komšićev ego je očekivao da upravo on bude lider te nove ljevice („A ko drugi !?“) i ne pitavši za mišljenje organe ipak veće i starije „partije-majke“. Tako je najprije onemogućio ujedinjenje. A zatim i odličnu ideju zajedničkih listi. U trenutku kada je iznenada i samostalno objavio kandidaturu za Predsjedništvo trajali su pregovori unutar lijevo-građanskih partija o kandidatima. Svojim potezom Komšić ih dovodi pred svršen čin. Tada počinje i borba SDP-a i osovine DF-GS oko podrške Denisu Bećireviću ili Željku Komšiću gdje Komšić, kao i Suljagić i Bajrović, ističe vrlo neprincipijelan zahtjev Bećireviću da povuče kandidaturu smatrajući da se tako rasipaju glasovi lijevog biračkog tijela na dva kandidata. A desilo se upravo obratno. Komšić je odvukao dio glasova bošnjačkog favorita Bećirevića i tako odradio posao za Šefika Džaferovića (dodatno poguranog i izbornom krađom), a SDA je uzvratila drugom vrstom podrške „svom“ Komšiću kako bi izgurali Čovića. Tako je Komšićevom zaslugom uništena velika prilika da ljevica postane snaga koja je jedina sposobna da porazi nacionaliste i uspostavi novi model društva. Zbog čega ? Opet je isplivala priča o „koferu para“.
Treće pitanje – da li su imami zaista tražili od džematlija da glasaju „…dva za Šefika, jedan za Željka“
Osim nezapamćene krađe glasova prilikom brojanja, sklanjanja pravih i poturanja pripremljenih vreća listića itd. na ovim izborima SDA je preko Islamske zajednice BiH i lokalnih imama provela posebnu predizbornu pripremu u džematima. Izvor vrlo upućen u džematska zbivanja, posebno po seoskim i izoliranim džematima. Tvrdi da su imami bliski SDA (a malo ih je koji nisu) upućivali džematlije da se organiziraju tako da na izborima glasaju „dvojica za Šefika, a jedan za Komšića jer nam taj polutan sad treba…!“ Ali, ne i za DF niti za SBB, samo za SDA. Tako je došlo do paradoksa da su pobjedu anacionalnom i ateističkom kandidatu priskrbili i muslimanski vjernici radi „višeg cilja“ koji je nametnula SDA, pri čemu je njegova stranka ostvarila izuzetno loš rezultat. O kakvom cilju se radi Komšić demonstrira upravo ovih dana, ali o tome kasnije.
Četvrto pitanje – da li je Komšićevu kampanju finansirala Turska?
Za ovu glasinu teško je naći konkretan dokaz. Ali, tokom kampanje za sve pa i za DF postavljalo se pitanje izvora finansija za predizborni putujući cirkus. Za Demokratsku frontu procurila je priča da se kampanja finansira novcem koji je donirao Redžep Taip Erdoan, naravno pod uvjetom da DF djeluje onako kako odgovara SDA. Pratimo li ponašanje DF-a i Komšića, zdrava logika primjećuje da i ova glasina ima smisla.
Peto pitanje – šta je uzrok odlaska članstva i intelektualaca iz DF-a?
Recimo da je osipanje Demokratske fronte Komšićev problem, ali se i ne može zanemariti jer su razlozi možda širi i opći problem. Naime, od proljeća 2016. godine (dakle, nakon izlaska iz vlasti) DF su napustile stotine članova i čitavi općinski odbori te poslanici u kantonalnim skupštinama i ugledni intelektualci koji su bili prišli DF-u iz čistih patriotskih razloga. U obrazloženjima ostavki su navodili najrazličitije razloge, da ne žele gledati “iskorištavanje najugroženijih kategorija (boraca), populizam i politikanstvo, te izostanak prijedloga za konkretna rješenja problema“, zatim da nije bilo komunikacije kantonalnih poslanika i centrale osim kada su “pojedinci iz rukovodećih struktura stranke željeli realizirati neke od ličnih interesa” te da je DF-om „upravljala mala grupa funkcionera oko Komšića ostvarujući samo lične interese, a da se on sam ponašao autoritarno ne trpeći drugačije mišljenje“ (tj. upravo ono što je prigovarao Lagumdžiji kad je napustio SDP). Posljedica je bijedan izborni rezultat DF-a u oktobru 2018. i samo njegov trijumf. Zaključak je da – nekome na političkoj sceni u BiH uopće nije trebala DF kao jaka lijeva partija, nego samo njen lider koji će rastjerati, a ne privući patriote i pristalice građanske i socijaldemokratske ideje. A takvo što odgovara najviše Stranci demokratske akcije, ali i ostalim nacionalnim strankama.
Šesto pitanje – zašto je Komšić rasturi BH blok?
Nakon višesatnog sastanka rukovodstava partija BH bloka u utorak 6. februara procurile su informacije da je upravo Željko Komšić bio jedan od pristalica koaliranja sa nacionalnim strankama na svim nivoima sa argumentom da se može djelovati jedino iz pozicije vlasti. Dio BH bloka je predlagao koaliranje sa svima osim sa SDA, ali BH blok je ipak koncenzusom odlučio da ostane u opoziciji o čemu smo vidjeli izjave trojice lidera. I onda nastupa Komšić, ponovo izliječući iz dogovorenog pravca. Tvrdoglavo tjerajući svoje pokušao je nametnuti princip – ako nećemo u vlast sa njima na federalnom i državnom nivou, onda se treba povući i iz vlasti u kantonima (!) na šta su ga napali članovi Naše stranke.
Šta ustvari Komšić forsira – ili da BH blok koalira na višim nivoima sa svima, što je silna želja Bakira Izetbegovića, ili ako ne to, onda da se principijelno i Kanton Sarajevo, gdje BH blok odlično funkcionira, također vrati u ruke SDA!!! Tačnu logiku ovog posljednjeg stava zna jedino Komšić. A smisao tog stava provocira pitanje iz naslova – za koga radi Željko Komšić?
Imperativ – opstrukcija bh. ljevice i građanskih snaga
Dakle, pozicija BH bloka je izuzetno komplicirana i svaka odluka – o odlazak u vlast ili opoziciju – izuzetno je teška i puna rizika. Osnovna vrijednost njihovog djelovanja jeste da su konačno okupljeni lideri i pristalice nekog novog modela BiH (ma koliko on još bio fluidan) i da su u nacionalne stranke jasno identificirane kao retrogradne snage štetne po društvo i nepoželjne za partnerstvo u vlasti. To je dobar putokaz za glasače već za lokalne izbore sljedeće godine. Zato je ujedinjenje ljevice i građanskih partija nešto čega se SDA od izbora do izbora najviše boji kad je u pitanju bošnjačko i probosansko biračko tijelo (ali od toga zaziru i ostale nacionalne stranke). Eliminacija te konkurentske opcije je prioritet i imperativ djelovanja SDA i to svim sredstvima. A većina Komšićevih naizgled jogunastih poteza sadrži upravo to – bacanje klipova pod točkove socijaldemokratije.
A kada se ne mogu pronaći uzroci takvog ponašaja u njegovim ranije poznatim ideološkim svjetonazorima, onda se priča svede na obrasce obračuna s političkim protivnicima što ga je razvila SDA – ucjena, pritisci, obećanje izuzetne promocije ili novac. Komšića se nije imalo čime ucijeniti, niti pritusnuti, obećanjima SDA on ne vjeruje i tako je nastala teorija o koferu para. Pokaže li se to tačnim, treba reći da to neće biti prvi puta da su opskurni obavještajno-politički krugovi koferom punim novca „minirali“ Socijaldemokratsku partiju u BiH. A to je već stara priča iz obavještajnog podzemlja o tome kako je iz SDP-a uklonjen Nijaz Duraković i instaliran (upravo to!) Zlatko Lagumdžija.
„Zlatko mora biti šef partije!“
Priča je bizarna i otkrio ju je nekadašnji operativac i „čovjek za specijalne zadatke“ Adila Zulfikarpašića koji danas živi kao penzioner u Sarajevu (ime poznato TBT-u).
„Godinama sam živio u Švicarskoj i odrađivao sa Adil-bega razne zadatke, sve što je tražio… javne, tajne, legalne, nelegalne… Negdje početkom 1997. godine Adil-beg me pozvao i ja sam ušao kod njega na nekakav sastanak gdje su sjedili on, Zlatko Lagumdžija i čovjek za kog je Adil-beg rekao da je visoki funkcioner SDB-a iz Beograda. Mene je predstavio samo riječima „ovo je moj čovjek, on će sve srediti“. Tada mi je rekao da je dogovoreno da dođe do smjene u Partiji i da na čelo SDP-a mora doći Zlatko Lagumdžija, da je to jako bitno svima, i za SDA stranku, i da je pripremljen kofer para da se Durakovića nagovori, ako treba i natjera da ode sa čela partije. Pare sam odnio u Sarajevo na adrese što sam dobio, prenio poruku i zaprijetio… ako neće ovako, možemo mi i drugačije…“ ispričao je naš izvor.
Epilog znamo. Već u aprilu 1997. godine na volšeban način dolazi do smjene Nijaza Durakovića i partiju preuzima Zlatko Lagumdžija. Zašto je to „bilo bitno svima, i SDA stranci“, a posebno SDB-u Srbije pokazalo se narednih godina. U periodu šefovanja Zlatka Lagumdžije socijaldemokratija je rapidno propadala, a njen krah najavio je upravo Duraković nakon dirigiranog reizbora Lagumdžije na kongresu SDP-a 2002. godine kada je rekao: „Izaberite kako ste i režirali – Lagumdžiju i time ćete sahraniti socijaldemokratiju na ovim prostorima!“ Što se i dogodilo. Autoritarnim vladanjem Lagumdžija je otjerao skoro sve stare u ugledne članove, a na izborima 2014. SDP je doživio fijasko što je i dovelo do njegove smjene u decembru te godine. Posljednjih godina SDP se nastoji oporaviti, ali…
Šta mogu Komšić i DF?
Nakon svega, uslijedila je nova afera o novom „koferu para“ iz Ankare i tajnom projektu koji je opet „jako bitna stvar za SDA stranku“.
Na svu sreću DF nema značajan broj poslanika tako da i ne mogu igrati presudnu ulogu niti na jednom nivou, osim što iskakanjem izvan koncenzusa BH bloka mogu praviti političku i javnu štetu ideji BH bloka. Stoga je neophodno hitno raščistiti nedomice na tu temu – u čiju korist radi Zlatni Ljiljan. Bilo je za očekivati da će Komšić imati „priču za raju“ pa je spinovao izborni slogan „Za grašansku BiH“, ali isto tako je izvjesno i da biračko tijelo više nikon ne vjeruje na riječ, nego vlastitim očima. Prihavatajući koaliciju sa Stranakom za BiH, faktički, na mala vrata ulazi u koaliciju sa SDA. Providno za velikog meštra kavim se do sada pokazao Komšić.
(TBT, Istraživački tim)