Giorgia Meloni, izgledna pobjednica talijanskih parlamentarnih izbora, nikad nije skrivala svoju strast prema piscu fantastike J.R.R. Tolkienu, čiji je klasik Gospodar prstenova dugo bila omiljena knjiga talijanske postfašističke desnice – unatoč deklariranom gađenju britanskog autora prema ekstremističkoj politici.
Kada je Meloni prvi put izabrana u vladu 2008., postavši najmlađa talijanska ministrica s 31 godinom, obećala je da je neće iskvariti “prsten moći” – referenca na centralni predmet iz Tolkienovih djela. Kasnije te godine pozirala je za časopis pored kipa Gandalfa, bradatog čarobnjaka koji je lutao Tolkienovom izmišljenom Srednjom zemljom. Četrnaest godina kasnije, svoju je kampanju završila odajući priznanje još jednom Tolkienovu junaku, Aragornu, čiji je borbeni govor spomenula na svom posljednjem predizbornom skupu u Rimu, piše France24.
Meloni je jasno dala do znanja da legende o prstenovima moći doživljava puno dublje i osobnije od samo izmišljene fabule fantastičnih djela: one inspiriraju njezin svjetonazor i politiku. “Mislim da bi Tolkien mogao reći bolje od nas u što konzervativci vjeruju”, rekla je za The New York Times, koji je istražio njezinu cjeloživotnu fascinaciju Tolkienovim svijetom u članku objavljenom ovaj tjedan.
Meloni je imala 11 godina kada je prvi put pročitala Gospodara prstenova, četiri godine prije nego što se pridružila mladeži postfašističkog Talijanskog društvenog pokreta (MSI). U ranim 20-ima pojavljivala se u internetskim sobama za čavrljanje pod nadimkom Khy-ri, nazivajući se “malim zmajem Underneta (popularne platforme za čavrljanje)” i raspravljajući o svojoj strasti prema fantastičnoj književnosti – a posebno Tolkienovim djelima.
U stvarnom životu, Meloni bi se oblačila u Hobita – sićušnog stanovnika Tolkienove mitske Srednje zemlje s dlakavim nogama. Ona i njezini kolege omladinski aktivisti okupljali bi se na “trubi Boromirovog roga (jednog od glavnih junaka Gospodara prstenova)”.
Kao što je Jason Horowitz iz The New York Timesa napisao: “Sve bi to moglo izgledati kao mladenačka zaljubljenost u djelo koje se obično povezuje s fantastičnom fikcijom i visokobudžetnim epovima, a ne s političkom militantnošću” – da nije bilo uloge koju je Tolkienova mitologija igrala u nadahnjivanju generacija postfašističke mladosti.
Sam Tolkien uvijek je odbijao tvrdnje da njegova djela nose suvremenu političku poruku; gnušao se totalitarne politike. Ipak, njegove epske priče o svijetloputim ratnicima koji se brane od mračnih hordi napadačkih orka dugo su raspirivale optužbe za rasnu pristranost. Slično tome, sentimentalna vezanost Hobita za njihov netaknuti Shire često je opisana kao poziv na ksenofobiju i odbacivanja modernosti.
Prema takvim tumačenjima, Tolkienov opus predstavlja metaforičku inspiraciju za Meloninu opsesivnu obranu “kršćanske civilizacije”, tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i nacionalnih granica, koje ona smatra ugroženima globalizacijom, društvenim promjenama i imigracijom.
Melonina česta spominjanja Gospodara prstenova nisu iznenađenje za Paola Heywooda, antropologa sa Sveučilišta Durham koji je istraživao talijanske fašističke pokrete. Krajnje desničarski pokreti diljem svijeta “oduvijek su bili fascinirani slikama muževnih nordijskih heroja koje nalazimo u Tolkienovim djelima”, objasnio je.
Ova potraga za novim herojima došla je u “razdoblju u kojem su ljevičarski i krajnje lijevi pokreti mladih bili dominantni i u kojem su se oni na drugom kraju spektra osjećali izolirano”, rekao je Heywood. U tom smislu, pustolovine Hobita Froda bile su i borbeni poklič krajnje desnice i “kulturna referenca koju su mogli podijeliti s drugima svojih godina”, rekao je.
Kasnih 1970-ih Tolkienomanija krajnje desnice inspirirala je stvaranje “Hobitskih kampova”, gdje su se ljubitelji autora okupljali na čitanju knjiga, političkim debatama i krajnje desničarskim rock koncertima, ili onome što su neki opisali kao “fašistički Woodstock”. Kampovi su završili 1981., kada je Meloni bilo samo četiri godine. Međutim, nešto više od desetljeća kasnije, prisustvovala je oživljavanju festivala, nazvanom “Hobbit 93”, u Rimu. Tamo je pjevala s ekstremno desničarskim bendom Compagnia dell’Anello (Prstenova družina), čija je pjesma “Tomorrow Belongs to Us” bila himna mladeži MSI-ja.
Dok su takva okupljanja podizala moral mladima iz Melonijine generacije, njihov stvarni utjecaj na talijansku postfašističku desnicu ostao je ograničen, rekao je Piero Ignazi, politolog sa Sveučilišta u Bologni, napominjući da je Hobitske kampove organiziralo manjinsko krilo MSI-ja. Općenito govoreći, “ne treba preuveličavati važnost Tolkienova opusa u kulturi talijanske krajnje desnice”, objasnio je Ignazi, sugerirajući da fokus na autora ima puno veze s Melonijinom komunikacijskom strategijom.
“To je dio njezinog osobnog brendiranja, imidža žene koja je manje agresivna od drugih ekstremno desničarskih figura i čije su kulturne reference dostupne i prihvatljive svima”, rekao je.
Usredotočenost na hobite, vilenjake i druga fantastična stvorenja ima dodatnu prednost zasjenjivanja manje ukusnih aspekata repertoara krajnje desnice, počevši od figura iz talijanske fašističke prošlosti, dodao je Heywood. “Ona nikada neće preskočiti priliku da ne govori o Benitu Mussoliniju“, rekao je, referirajući se na bivšeg fašističkog diktatora, kojeg je Meloni hvalila na početku svoje karijere, ali sada ga pomno izbjegava spominjati.
(TBT, SD)
