Masakr u Rabi [u avgustu 2013.] predstavljao je ključni događaj za sukobljene strane i prekretnicu za egipatsku politiku nakon državnog udara.
Nakon Rabae, antimurisjeve snage morale su racionalizirati nasilje nad demonstrantima. Time je nesvjesno otvoren put obnovi diktature. Istovremeno, žrtvovani demonstranti nisu bili u stanju odustati od svojih neizvodivih zahtjeva za legitimitetom. To je onemogućilo širu narodnu solidarnost sa ubijenima na trgu Rabaa. (Human Rights Watch je izvjestio da je “najmanje 817, a vjerovatno više od 1.000” demonstranata ubijeno na trgu 14. avgusta 2013.)
Masakr je takođe postavio uvjete za buduće proteste: kako se Savez za borbu protiv puča definirao kao antitezu pučističkim snagama, nije odgovorio usvajanjem nasilnog otpora, već diverzifikacijom svog spornog repertoara.
Poslije masakra
Prethodno istraživanje o događajima nasilne represije i masakrima pokazalo je kako se njihov emocionalni utjecaj može pretočiti u simbolične trenutke koji daju smisao društvenim borbama.
Na primjer, Della Porta je kroz intervjue kroz životni ciklus pokazao kako je fašistički masakr na Piazza Fontana u Milanu 1969. ostavio trajan trag u kolektivnom sjećanju talijanskih ljevičara, izazvao interesiranje i solidarnost s tekućim aktivnostima mobilizacije militanata i prenio u fokus ljevičarskog diskursa: Mobilizacija nakon masakra i smrti anarhiste Pinelija, dok ga je policija ispitivala tokom istrage, predstavljalo je veoma intenzivno iskustvo za mnoge aktiviste. Nakon smrti, drugovi su postali heroji.
Ekstremne emocije izazvalo je sjećanje na “aprilske dane 1975. godine”. Na sličan način, Rabaa i njene žrtve preselile su se u središte diskursa otpora protiv državnog udara. U oštroj suprotnosti sa njihovim prethodnim iskustvima iz svakodnevnog života u sjedećim protestima, masakri su za demonstrante postali “kolektivni biografski orijentir”. Za mnoge od onih koji su protestirali na Trgu Rabaa i Nahda, sedmice okupacije nisu bile samo strateško oruđe, već su omogućile i organizaciju alternativnih i idealno tipičnih minijaturnih organizacija.
Posebice Rabaa sjedište sa svojom sofisticiranom unutrašnjom logistikom, funkcionalnom diferencijacijom, podjelom posla, aktivnostima u zajednici i strukturama socijalne podrške imalo je snažan prefigurativni karakter. Nekoliko učesnika istraživanja opisalo je svoje vrijeme na sjedećim okupljanjima kao jedinstveno osobno iskustvo koje je promijenilo njihovo razumijevanje solidarnosti i smisla života.
Njihovi veličajući opisi efektivno odražavaju prethodne izvještaje demonstranata o njihovim iskustvima tokom 18 dana na trgu Tahrir 2011. Svakako, kampovi protiv puča niti su imali jednako pluralističku međuideološku koaliciju kakvu je imao Tahrir tokom Arapskog proljeća, niti su davali glas težnjama što više različitih segmenata egipatskog društva.
Ali Ahmad Shokr (2015) opisi identiteta trga koji uspostavljaju komunitarnu dinamiku, ako su dopunjeni snažnom religijskom komponentom, dobrim dijelom bilježe ono što su šatorski gradovi predstavljali za pristalice Anti-puča. Njihovi sudionici su ih doživljavali kao utopijske prostore, gdje se može konstruirati i živjeti idealizirana vizija društva koja se oslanjala na islamističke diskurse koliko i na kulturno nasljeđe logora iz 2011. godine. Više od 47 dana okupacije, posebno Rabat, „pretvoren je u pravi polis, gdje su ljudi bili povezani više od zajedničkog političkog cilja“.
Midan Rabaa al-Adawiya i Al-Nahda su smjestili društvo u izgradnji u kojem su se ljudi s različitim socio-ekonomskim, ideološkim i demografskim porijeklom susreli u kolektivnom otporu protiv postavljanja novog povijesnog bloka u obliku puča koje je podržavala vojska.
Protiv konvencionalne mudrosti, sjedeći napadi nisu bili samo naseljeni redovima muslimanske braće i njihovih porodica. Prema nekoliko sagovornika, poput Tahrira, Rabaa je predstavljala egalitarnu utopiju koja je potirala klase, starosne grupe i organizacione granice. Iako su ignorirani od liberalnih i sekularnih igrača – od kojih su neki u principu bili naklonjeni pravima [Morsijevih] pristalica da slobodno iznesu svoje mišljenje, ali se nisu pridružili sjedeljkama, jer se nisu slagali s ciljevima demonstranata – šatorske gradove naseljavali su Egipćani iz svih slojeva društva; sekularni i pobožni, liberalni i ljevičarski, revolucionarni i reakcionarni.
Utopijski društveni poredak
Studija o socio-ekonomskim profilima onih koji su ubijeni u rasipanju Rabaa pokazuje da su učesnici protesta došli iz više od polovine okruga u zemlji, uključujući prosperitetnije i urbaniziranije dijelove zemlje. U određenom smislu, logor nije bio toliko za Bratstvo koliko je bio protiv puča. Razgovori sa učesnicima kampanje protiv državnog udara ukazali su na prisustvo najmanje dvije frakcije igrača na Rabaa i Trgu Al-Nahda.
Prvi je obuhvatio stvarne pristalice svrgnutog predsjednika Morsija. Nasuprot tome, drugi su se sastojali od građana koji nisu nužno bili za Morsija, ali su se, prije svega, protivili načinu na koji je on smijenjen sa funkcije.
Među potonjima, neki su dijelili uvjerenje da je bivši predsjednik trebalo da se povuče ili da je, barem, trebao biti smijenjen s funkcije putem opoziva kako je propisano u ustavu.
Ova razdvojenost motiva za borbu protiv državnog udara predstavlja veliku razliku u odnosu na protestnu koaliciju od 30. juna, čije su glavne frakcije pozdravile vojnu intervenciju kao način ne samo da se smijeni predsjednik već i da se ukine ustav koji im se ne sviđa. Svakako je bilo u interesu Nacionalne alijanse za podršku legitimnosti (NASL) da prikažu sjedeljke Rabaa kao horizontalno organiziranu i raznoliku zajednicu, budući da je ovaj narativ zamaglio de facto postojeće hijerarhije između Ikhwana [Muslimanske braće] i drugih -Ikhwan među članovima kampa.
Istina, članovi Bratstva i funkcioneri Partije slobode i pravde (FJP) igrali su vodeću ulogu u većini odbora na trgu i bili su uključeni u logističke napore neophodne za nesmetano funkcioniranje ovog utopijskog društvenog poretka, uključujući obezbjeđivanje osnovnih potrepština i organizacije sigurnosti.
Međutim, među pripadnicima NASL-a, aktivisti Bratstva su činili samo između četvrtine i trećine, kako je nekoliko intervjuiranih naglasilo ko je prisustvovao sjedećim protestima.
Očevici koji su obilazili kamp u danima prije njihovog raspuštanja došli su do sličnog zaključka. Shodno tome, većina učesnika sjedeljlki nisu bili formalni članovi nijedne organizacije. Sedmicama su Midan Rabaa i Al-Nahda postali “društvene laboratorije” u kojima su šarolike snage udružene u NASL pregovarale, testirale i oblikovale svoju novu idealnu političku zajednicu.
Od političkih debata na podijumu Rabaa do svakodnevnih činova, kao što su čišćenje ulica, prefarbavanje okolnih zidova, distribucija hrane ili organizitranje noćnih dežurstava, svakodnevne prakse kolektivnog održavanja alternativnog poretka, koji je parirao onom država nakon državnog udara, pružila je trenutke inspiracije za formiranje snažnog kolektivnog identiteta koji je nadjačao političke razlike između pokreta usklađenih u NASL-u.
‘Natprirodne kvalitete’
Dana 14. avgusta 2013. godine, ova „bučna zajednica“ je naglo razbijena. Međutim, koherentnost pokreta protiv državnog udara je opstala. Kolektivno iskustvo brutalnog državnog nasilja dalo je dodatni smisao i identitet kasnijoj borbi demonstranata: uokvireni od strane koalicije kao „zločin protiv čovječnosti u svetom mjesecu Ramazanu“ (NASL, 2013.), masakri su postali središnja tema za kampanje, dominirajući okvirima slika i kolektivnih akcija u drugoj polovini ispitivanog vremenskog okvira.
Kao što je Dawn Perlmutter primijetila, kritični spoj Rabae i svih njenih odgovarajućih aktera, figura, slika i simbola bili su bukvalno „obdareni natprirodnim kvalitetima“.
Rastjerivanje je takođe izazvalo moralni šok koji je prevazišao geografske granice okupiranih trgova. Slično kao što su Guantanamo ili Abu Ghraib postali simboli za sveprisutna kršenja ljudskih prava u ime globalnog rata protiv terorizma, Rabaa je postala simbol prezira vlasti prema građanskoj opoziciji, građanskim pravima i mirnom rješavanju političkih sukoba.
Masakri su snažno odjeknuli sa univerzalnim normama ljudskog dostojanstva i građanskih prava. Stoga su se brzo pretvorili u transnacionalni simbol za zloupotrebu represivnih ovlasti države.
Konačno, sporne epizode u ljeto 2013. izazvale su dvostranu reakciju.
Masakri u Rabaa i Al-Nahdi označili su ne samo prekretnicu za demonstrante protiv državnog udara, već i za njihove druge antagoniste. Ni demonstranti ni vlasti nisu nakon toga mogli ni korak nazad i ponuditi ustupke svom protivniku.
Kako bi legitimirao svoje nasilno razbijanje, režim je pribjegao opakoj nacionalističkoj propagandi koja je bila konkurentna diskursu legitimiteta NASL-a, označila je Bratstvo i njegove saveznike kao teroriste i sekuritizirao egipatsku protestnu arenu kao nelegitimnu sferu politike pobunjenika.
Masakr u Rabai učinio je ovaj antagonistički narativ nepovratnim, čime je cementirao političku polarizaciju i otvorio put za obnovu autoritarne vladavine.
(TBT, MEE)
